REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-602/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PPK Valpovo d.o.o., OIB: 12875096243, Valpovo, Antuna Branka Šimića 27, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Zec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zec i partneri d.o.o., Osijek, Kardinala A. Stepinca 4, protiv tuženika VALEX d.o.o., OIB: 66088396538, Satnica, Osječka 21, kojeg zastupa punomoćnik Vjeran Blažek, odvjetnik u Osijeku, L. Jagera 14, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-132/2025-14 od 18. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-132/2025-14 od 18. prosinca 2025. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom presude održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Hrvatina Šustića u Osijeku, poslovni broj Ovrv-3018/2025, UPP/OS-Ovrv-177/2025 od 5. ožujka 2025., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku VALEX d.o.o., Satnica, Osječka 21, platiti tužitelju PPK Valpovo d.o.o., Valpovo, Ulica Antuna Branka Šimića 27, iznos od 44.860,31 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27. travnja 2022. do isplate, te mu naknaditi trošak ovrhe u iznosu od 1.753,25 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 5. ožujka 2025. pa do isplate (točka I. izreke). Naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.370,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2025. pa do isplate (točka II. izreke).

2. U obrazloženju je naveo da u ovoj pravnoj stvari nisu sporne činjenice kako su tužitelj i tuženik 25. travnja 2022. sklopili Ugovor o prodaji i isporuci robe, odnosno kako je tužitelj prihvatio ponudu tuženika broj 47/2022 od 25. travnja 2022. Također je nesporno kako je tužitelj uplatio tuženiku iznos od 44.860,31 EUR na ime predujma po ponudi broj 47/2022. Nesporno je i kako su tužitelj i tuženik 13. veljače 2023. sklopili i Dodatak broj 1. Ugovora o prodaji i isporuci robe te kako je tužitelj podneskom od 4. prosinca 2024. obavijestio tuženika kako raskida ovdje sporan Ugovor. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporna je činjenica je li tužitelj mogao raskinuti Ugovor. Uvidom u Ugovor o prodaji i isporuci robe od 25. travnja 2022. (str. 44. spisa) sud je utvrdio kako se tuženik obvezao tužitelju izraditi i isporučiti liniju za preradu slame u roku od 120 dana od uplate akontacije u iznosu od 338.000,00 kn, a što je tužitelj učinio, odnosno uplatio je predujam 26. travnja 2022. (str. 51. spisa). Iz Dodatka br. 1. Ugovora o prodaji i isporuci robe sklopljenog 13. veljače 2023. između tuženika i tužitelja (str. 57. spisa) razvidno je kako ugovorne strane utvrđuju kako je tužitelj uplatio iznos od 44.860,31 EUR (338.000,00 kn) s pripadajućim PDV-om te kako tuženik jamči da će pogon iz ponude broj 47/2022 biti u funkciji za upotrebu do 10. ožujka 2023. Uvidom u podnesak - raskid Ugovora o prodaji i isporuci robe tužitelja na ime tuženika od 4. prosinca 2024. (str. 58. – 61. spisa) sud je utvrdio kako je tužitelj raskinuo Ugovor sklopljen s tuženikom 25. travnja 2022. iz razloga što tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu i to isporučio tužitelju liniju za preradu slame zaključno do 10. ožujka 2023. Nadalje, tužitelj se pozvao na čl. 363. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) te pozvao tuženika na povrat uplaćenog iznosa. Člankom 363. ZOO-a propisano je kako vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku. Člankom 368. st. 1. ZOO-a propisano je kako raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, dok je st. 2. istog članka propisano ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Člankom 368. st. 5. ZOO -a propisano je kako strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila. S obzirom na činjenicu kako je rok za ispunjenje obveze bio 10. ožujka 2023., a tužitelj je 4. prosinca 2024. raskinuo Ugovor, sud je mišljenja kako je raskinut u skladu s čl. 363. ZOO-a, odnosno kako je iz tuženikovog držanja bilo razvidno kako on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku. Naime, tuženik niti nakon proteka gotovo godinu i devet mjeseci nije ispunio svoju obvezu, a također tijekom postupka sudu nije dostavio nikakvu materijalnu dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi suprotno, iako je na ročištu održanom 9. listopada 2025. naveo kako će u slučaju nepostizanja dogovora s tužiteljem u roku od 15 dana dostaviti sudu dodatnu materijalnu dokumentaciju. Na ročištu održanom 9. prosinca 2025. tuženik je naveo kako nije ispunio samo neznatni dio stvari, međutim o tom nije dostavio niti jedan dokaz, a što je bio dužan učiniti na temelju čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP). Također, tuženik je naveo kako nije ostvaren uvjet za raskid ugovora jer tužitelj nije u ugovorenom roku i to 10 dana prije isporuke ispunio svoju obvezu plaćanja 30% ugovorene cijene. Međutim, tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo razvidno kako je isporuka bila planirana ili kako bi on svoju obvezu ispunio u cijelosti. Dakle, s obzirom na činjenicu kako je Ugovor raskinut, a tužitelj ga je djelomično ispunio, ima pravo na povrat onoga što je dao i to s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana kada je tuženik primio isplatu.

3. Tuženik u žalbi navodi kako se u praksi ovoga suda kontinuirano ističe da se u trgovačkim sporovima ne može formalistički odbijati izvođenje dokaza kada je funkcionalnost isporučene stvari i stupanj izvršenja ugovora ključno pitanje spora. Unatoč tome, sud prvog stupnja odbio je dokazne prijedloge kojima se moglo rasvijetliti upravo to pitanje, čime je povrijeđeno pravo žalitelja na pravično suđenje. Sud pogrešno i nepotpuno utvrđuje činjenično stanje kada prihvaća tezu da ugovor nije ispunjen, a da pritom ne utvrđuje opseg izvršenja, stupanj dovršenosti i uporabljivost isporučene linije. U sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ustaljeno je stajalište da ne može biti govora o neispunjenju ugovora ako je predmet isporuke u pretežitom dijelu izvršen i ako ostvaruje svrhu radi koje je ugovor sklopljen. Upravo takva situacija postoji u ovom predmetu, jer je isporučena linija za preradu slame operativna i funkcionalna, što sud uopće ne dovodi u pitanje, ali o tome ne izvodi nikakve zaključke. Sud također u potpunosti zanemaruje navode žalitelja da je postupanje tužitelja usmjereno na izbjegavanje plaćanja preostalog dijela kupoprodajne cijene, iako je u sudskoj praksi prihvaćeno shvaćanje da se raskid ugovora ne može koristiti kao sredstvo za oslobađanje od vlastitih novčanih obveza. Sud prvog stupnja pogrešno promatra ugovorni odnos izolirano, fokusirajući se isključivo na obveze tuženika, dok potpuno zanemaruje neispunjenje obveza tužitelja. U praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske dosljedno se zauzima stav da stranka koja sama nije ispunila ili nije bila spremna ispuniti svoju obvezu, nema pravo zahtijevati ispunjenje niti se pozivati na raskid ugovora. Tužitelj, međutim, nikada nije izvršio ugovorena plaćanja u dinamici predviđenoj ponudom koja čini sastavni dio ugovora (30% iznosa kupoprodajne cijene 10 dana prije montaže, kako je to navedeno na samoj ponudi), što je imalo neposredan utjecaj na daljnji tijek izvršenja ugovora i od strane tuženika. Sud ovu okolnost uopće ne razmatra, iako je prema sudskoj praksi riječ o odlučnoj činjenici koja isključuje pravo na raskid i posljedično pravo na povrat uplaćenog iznosa. Sud pogrešno primjenjuje odredbe obveznog prava o raskidu ugovora. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, raskid ugovora nije dopušten ako je neispunjenje neznatno, osobito kada je predmet ugovora isporučen i funkcionalan. Sud prvog stupnja ne utvrđuje da bi eventualni nedostatci imali bitan karakter, niti da bi isporučena linija bila neupotrebljiva ili nesposobna za ostvarenje ugovorne svrhe. U dijelu žalbe koji se odnosi na određenu prethodnu mjeru tuženik, opreza radi, naglašava i kako mu je podnesak tužitelja s prilozima od 8. prosinca 2025. uručen tek 23. prosinca 2025., dakle pet dana nakon objave presude zbog čega se na isti tijekom postupka nije mogao pravovremeno očitovati. Kako je sud pogrešno odlučio o glavnoj stvari, pogrešna je i odluka o troškovima postupka jer odluka o troškovima ne može opstati ako ne opstane odluka o meritumu. Tuženik potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.865,10 EUR.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat plaćenog dijela kupoprodajne cijene tuženiku 26. travnja 2022. u iznosu od 44.860,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, jer je, na temelju čl. 363. ZOO-a, dopisom od 4. prosinca 2024., raskinuo Ugovor o prodaji i isporuci robe od 25. travnja 2022. i Dodatak br. 1. Ugovora o prodaji i isporuci robe od 13. veljače 2023. kojim je Dodatkom bio ugovoren rok za ispunjenje tuženikove obveze („da će pogon iz Ponude br. 47/2022 biti u funkciji za upotrebu“) do 10. ožujka 2023. Dopisom o raskidu ugovora tužitelj je pozvao tuženika da mu vrati plaćeni dio cijene i preuzme dotad mu isporučen dio opreme (od strane tuženika) koji je, prema tužiteljevim navodima, bio neupotrebljiv (bez neisporučenih, ključnih dijelova).

8. Tuženik je tijekom ovoga postupka:

- u prigovoru protiv rješenja o ovrsi predložio izvesti dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika i prema potrebi, vještačenje po vještaku odgovarajuće struke,

- na pripremnom ročištu od 9. listopada 2025. istaknuo kako će u slučaju nepostizanja dogovora s tužiteljem u roku od 15 dana dostaviti sudu dodatnu materijalnu dokumentaciju,

- na ročištu od 9. prosinca 2025. naveo kako nije ispunio samo neznatni dio stvari (te u cilju utvrđivanja okolnosti pregovaranja ugovornih strana predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka GB),

kako to pravilno navodi prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude.

9. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao izvesti navedene dokaze, i to iz razloga jer za predložene dokaze saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika i prema potrebi, vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, nije, sukladno odredbi čl. 241. ZPP-a, naveo na koje okolnosti predlaže izvođenje tih dokaza, dok okolnosti pregovaranja ugovornih strana na koje je predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka GB, nisu odlučne za konačan ishod ovoga spora.

10. Posljedično tome, neosnovani su i ostali žaliteljevi navodi da je predmet isporuke izvršio u pretežitom dijelu u kojemu ostvaruje svrhu radi koje je ugovor sklopljen i da mu tužitelj nije isplatio 30% iznosa kupoprodajne cijene 10 dana prije montaže, kako je to navedeno u samoj ponudi. To iz razloga jer tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao da je ispunio svoju obvezu iz ugovora (u bitnom, upotrebljivom dijelu) odnosno da bi je ispunio u roku od 10 dana da tužitelj nije raskinuo ugovor (to nije ni tvrdio).

11. Zbog toga je prvostupanjski sud i pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 363. ZOO-a, jer iz svega navedenog doista proizlazi kako je iz tuženikovog držanja bilo razvidno da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, kada se uzme u obzir i da je od proteka (drugog) ugovorenog roka za ispunjenje tuženikove obveze do raskida ugovora proteklo godinu dana i devet mjeseci.

12. Nevažan je za ocjenu pravilnosti pobijane presude dio žalbe koji se odnosi na određenu prethodnu mjeru i u kojemu tuženik, opreza radi, naglašava kako mu podnesak tužitelja od 8. prosinca 2025. kojim je tužitelj predložio određivanje prethodne mjere, nije pravodobno dostavljen.

13. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je, pravilnom primjenom čl. 368. st. 2. i 5. u vezi s čl. 363. ZOO-a, ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

14. Stoga je, na temelju čl. 368. st. 1. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP -a, odlučeno kao u izreci, s tim da tuženik u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.

Zagreb, 3. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac