REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-845/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.D.B. d.o.o., Rijeka, Luki 6A, OIB: 65706242319, kojeg zastupa punomoćnik Sanjin Jurmić, odvjetnik u Rijeci, Slavka Krautzeka 84b, protiv tuženika ZEKIĆ d.o.o., Viškovo, Blažići 23, OIB: 77940172887, kojeg zastupa punomoćnik Milorad Stanić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stanić i partneri d.o.o., Rijeka, Riva 4, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-88/2025-50 od 5. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 3. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-88/2025-50 od 5. siječnja 2026. u točki I. izreke u odnosu na iznos glavnice od 12.394,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama te u odnosu na trošak ovršnog postupka u iznosu od 344,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u točki II. izreke u odnosu na iznos od 4.163,63 eura.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-88/2025-50 od 5. siječnja 2026. u preostalom dijelu i sudi:
1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-4417/2021 od 2. srpnja 2021. koje je donio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke, Ante Starčevića 4, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.344,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. svibnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 7,75%, godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 7,61%, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 7,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 7,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, kao i iznos nastalog troška ovršnog postupka od 229,90 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61%, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u tom dijelu.
2. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.775,76 eura kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:
„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-4417/2021 od 2. srpnja 2021. koje je donio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke, Ante Starčevića 4, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da isplati tužitelju 15.738,93 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. svibnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 7,75%, godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 7,61%, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 7,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 7,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, te iznos nastalog troška ovršnog postupka od 574,75 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61%, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 6.939,39 eur, u roku od 15 dana.“
2. U obrazloženju je naveo kako među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o djelu i prijevozu iz čl. 590. i čl. 661. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Među strankama je sporno je li tuženik od tužitelja naručio uslugu ispražnjenja prostora od stvari koja bi trajala 5 dana ili je naručio uslugu ispražnjenja prostora koja bi trajala 1 dan. Sporan je opseg poslova. U ponudi koju je tužitelj, elektroničkom porukom od 7. svibnja 2021. (str. 46 . spisa), poslao tuženikovoj punomoćnici, odvjetnici Ivani Parši, najprije je navedeno „Sukladno traženome obavještavamo vas da smo u mogućnosti isprazniti objekt na adresi [adresa].“, a zatim da se u slučaju provođenja deložacije naplaćuje start cijena koja iznosi 371,60 eura / 2.800,00 kuna, 1 sat radnika 26,54 eura / 200,00 kuna, 1 sat kamiona 53,09 eura / 400,00 kuna, jedna kutija 3,98 eura / 30,00 kuna, paket vreća od 10 komada 3,98 eura / 30,00 kuna, sve uvećano za PDV. Punomoćnica tuženika je u ime tuženika, navodima „moja stranka potvrđuje vašu ponudu“, 11. svibnja 2021. prihvatila takvu ponudu, prethodno čemu je tuženik uplatio traženi predujam („potvrdu angažmana“) u iznosu od 3.125,00 kuna. Stoga sud zaključuje da iz citirane i nesporno prihvaćene ponude proizlazi da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor kojim se tužitelj obvezao izvršiti ispražnjenje spornih prostora, a tuženik mu se za to obvezao platiti naknadu koja se imala odrediti prema broju izvršenih radnih sati. Takvom ponudom tužitelj ne nudi samo prisutnost svojih radnika i kamiona u određenom periodu ili izvršavanje posla kroz određeni vremenski period ili jedan da kako to neosnovano tvrdi tuženik, već takvom ponudom tužitelj nudi konkretno dovršenje posla ispražnjenja objekata. Stoga, na takav ugovor ne utječe sadržaj zaključka iz ovršnog postupka na str. 44. spisa niti sadržaj zapisnika s ročišta od 19. svibnja 2021. iz ovršnog spisa (str. 99. spisa), kako to tvrdi tuženik nastojeći smanjiti obim posla koji je tužitelj obavljao 5 dana na 1 dan i to na samo 19. svibnja 2021. Sud ocjenjuje nelogičnom tvrdnju tuženika da tužitelj, nakon što je osigurao prisutnost svojih radnika i kamiona radi deložacije objekta, prekine tu deložaciju odnosno iseljenje stvari ovršenika iz navedene nekretnine (kako je to navedeno u zaključku ovršnog suda i tuženikovom pozivu tužitelju za slanje ponude
– listovi 44. i 48. spisa), bez da taj posao dovrši u cijelosti. Prema dokumentaciji u spisu i izvedenom dokaznom postupku tužitelj je usluge ispražnjenja objekta koji se sastoji od stambenog prostora i radione u cijelosti izvršio i za taj posao mu je trebalo 5 dana. Tuženik svojim prigovornim tvrdnjama nije uspio dovesti u sumnju da je tužitelj radio manje ili da mu je za ispražnjenje objekta trebao samo 1 dan. Na zapisniku od 24. svibnja 2021. na str. 70. spisa tuženikov djelatnik IV jasno je potvrdio u kojem periodu je tužitelj radio na ispražnjenju objekta. Tako je potvrdio da je 19. svibnja 2021. radio 10-19 sati; 20. svibnja 2021. 7-19 sati; 21. svibnja 2021. 719 sati; 22. svibnja 2021. 8-15 sati; 24. svibnja 2021. 8-15 sati. Tuženikove tvrdnje da njegov djelatnik IV nije imao punomoć, da nije bio ovlašten i sl. sud je ocijenio neosnovanima i usmjerenima na pokušaj oduzimanja značaja potpisanom zapisniku od 24. svibnja 2021. na str. 70. spisa kako bi izbjegao plaćanje naknade za dogovoreni posao. Tuženik čak nije predložio saslušanje tog svjedoka radi dokazivanja svojih navoda. Da je tužitelj radio na ispražnjenju prostora 5 dana proizlazi i iz Vagarskih listova koje je izdao Metis d.d. na str. 54. – 60. spisa i Pratećih listova za otpad na str. 61. – 67. spisa a koji dokumenti datiraju od 19. svibnja 2021. do 24. svibnja 2021. Na svim pratećim listovima za otpad nalaze se pečati tvrtke tuženika pod rubrikom „podaci o osobi koja predaje otpad“. Da se radilo 5 dana po 8 do 12 sati potvrdio je u iskazu tužiteljev zaposlenik CV na str. 154. spisa koji je jasno opisao da se u konkretnom slučaju radilo o jednoj velikoj obiteljskoj kući s dodatnim objektom sa strane, te da je bilo velikih strojeva i industrijskog otpada. Radili su na iseljenju tjedan dana njih šestero. Najprije su koristili običan kamion zatvorenog tipa dok su odvozili stvari iz kuće na deponij. Nakon toga su uspjeli doći do strojeva te su tada uzeli veliki kamion kiper koji je mogao to ukrcati. Radilo se o velikim strojevima koji se nisu mogli ručno nositi. Ti strojevi su odvezeni na Mariniće (Viškovo). Sjeća se da je dolazio tuženikov djelatnik IV. Jasno je opisao dinamiku iseljenja koja se podudara s izdanim računima. Od ostalih predloženih i saslušanih svjedoka TV nije bio na licu mjesta u tom periodu, IVI je bila samo prvi dan 19. svibnja 2021. do 12,00 sati; UV je bio samo 19. svibnja 2021., dok tuženikov zakonski zastupnik DV u spornom periodu nije uopće bio na licu mjesta i kontrolirao radne sate i broj radnika tužitelja. Stoga ti svjedoci nisu imali nikakva saznanja o količini rada tužitelja, naročito ne takvih da bi ju osnovano umanjili. Iz navedenog razloga je sud poklonio vjeru ispravama koje nisu dovedene u sumnju tuženikovim predloženim svjedocima. Dakle, sud je poklonio vjeru zapisniku o primopredaji od 24. svibnja 2021. na str. 70. spisa u pogledu trajanja posla s kojim se podudaraju Vagarski listovi Metisa d.d. i Prateći listovi za otpad u pogledu datuma odvoženja. Tuženik je predložio, a sud je odbio dokazni prijedlog za provođenje očevida na licu mjesta u skladištu tuženika na okolnost veličine i količine pokretnina te potrebnih tura za prijevoz od mjesta deložacije do skladišta tuženika, kao neadekvatan i suvišan. Ni sam tuženik nije dao konkretno obrazloženje o načinu provođenja takvog dokaza. Sud smatra da pregledavanjem veličine skladišta tuženika u kojem se nalaze neke od pokretnina ne bi mogao izračunati koliko je tura potrebno za prijevoz od mjesta deložacije do tuženikova skladišta. Osim toga, nisu sve pokretnine u skladištu tuženika. Kako je ranije navedeno, svaki dan se odvozilo i na otpad. Stoga je takav dokazni prijedlog sud ocijenio neadekvatnim. Zaključno, tužitelj i tuženik dogovorili su cijenu: start cijena koja iznosi 371,60 eura / 2.800,00 kuna, 1 sat radnika 26,54 eura / 200,00 kuna, 1 sat kamiona 53,09 eura / 400,00 kuna, jedna kutija 3,98 eura / 30,00 kuna, paket vreća od 10 komada 3,98 eura / 30,00 kuna, sve uvećano za PDV. Vrijeme trajanja rada potvrdio je tuženikov djelatnik u zapisniku o primopredaji od 24. svibnja 2021. na str. 70. spisa. O završenom poslu zakonski zastupnik tužitelja MV e-mailom od 24. svibnja 2021. na str. 42. spisa obavještava tuženika po punomoćnici o završenom poslu, da će primopredaja ključeva biti s IV te pita ide li faktura na Zekić d.o.o. Na taj e-mail istog dana dobiva odgovor da fakture idu na Zekić d.o.o., ali i da će možda trebati odijeliti stavke u dvije fakture. Dan iza toga, tužitelj ispostavlja i kasnije utužuje dvije fakture. Stoga sud zaključuje da su i (dvije) fakture rezultat dogovora između stranaka. Pojedine stavke fakture (o formiranju cijene odvoza otpada i broju sati rada) je u iskazu na ročištu logično i uvjerljivo obrazložio zakonski zastupnik tužitelja MV, u čije obrazloženje sud nije imao razloga sumnjati. Tuženik u postupku nije uspio dokazati da je tužiteljev rad trajao samo 1 dan jer kronologija mailova, vagarskih listova i pratećih listova za otpad, te zapisnik njegovog djelatnika ukazuju na to da je tužitelj radio punih 5 dana. Tužitelj je dokazao osnovanost računa 31/RI1/1 od 25. svibnja 2021. i 32/RI/1/1 od 26. svibnja 2021. u ukupnom iznosu od 16.120,51 eura odnosno tadašnjih 121.460,00 kuna. S obzirom da je presuda poslovni broj Povrv-309/2021-26 od 11. listopada 2022. postala pravomoćna za 381,58 eura, to je valjalo taj iznos i oduzeti. Slijedom navedenog, sud je, pozivom na odredbe čl. 590. i čl. 661. st. 1. ZOO-a, obvezao tuženika na isplatu 15.738,93 eura s kamatama.
3. Tuženik prvenstveno ističe kako je 7. siječnja 2026. od tužitelja zaprimio Obavijest o ustupu tražbine zajedno s Ugovorom o cesiji od 1. srpnja 2025., kojim Ugovorom tužitelj ustupa predmetno potraživanje trećoj osobi Surprice Croatia d.o.o. Za to prilaže dokaze. Ugovorom o cesiji tužitelj je ustupio svoje potraživanje još 1. srpnja 2025. i pritom nije ugovorio ovlast da može nastaviti voditi postupak u korist primatelja ustupa čime je tužitelj još 1. srpnja 2025. prestao biti aktivno legitimiran za vođenje ove parnice. Nadalje, tuženik obrazlaže svoju žalbu dalje kako slijedi. Prvenstveno, tuženik je tijekom cijelog postupka tvrdio, a tvrdi i dalje, da je tužitelja angažirao za izvršenje posla koji je prema saznanju tuženika i informacijama danim od strane suda koji je vodio ovršni postupak trebao trajati, odnosno završiti 19. svibnja 2021. Tuženik je tražio i prihvatio ponudu tužitelja na temelju okolnosti da se iseljenje trebalo održati u jednome danu. Kako bi to omogućio, tuženik je angažirao 6 radnika (umjesto sudom predloženih 4 radnika) kako bi osigurao da se planirano iseljenje završi 19. svibnja 2021. Tuženik smatra da je objektivno nemoguće da je iseljenje stvari koje su popisane u zapisniku od 19. svibnja 2021. trajalo 5 dana, odnosno ukupno 47 radnih sati po radniku, dakle ukupno 282 sata za 6 radnika i da je pritom na smetlište deponirano ukupno 5.760 kg smeća, kako to proizlazi iz vagarskih listova koji su bili osnova za izradu računa tužitelja i Zapisnika o primopredaji 25/2021 od 24. svibnja 2021. Tuženik je opunomoćio svoje djelatnike PV i CVI za potrebe predmetnog iseljenja samo za dan 19. svibnja 2021. što proizlazi iz punomoći koje je tuženik u toku postupka dostavio u spis. Tuženik nije ovlastio PV za daljnje radnje vezane uz predmetno iseljenje nakon 19. svibnja 2021. te bilo kakvo njegovo postupanje u predmetnom poslu nakon 19. svibnja 2021. ne predstavlja radnju tuženika. S obzirom da su sve stvari iz sudskog zapisnika za uredovanje odvezene u sjedište tuženika, to je tuženik predložio očevid na licu mjesta kako bi sud vidio o kojoj se količini stvari radi, ali sud je taj dokazni prijedlog odbio i time počinio povredu odredaba parničnog postupka. Sud pobijanu odluku temelji isključivo na privatnim ispravama čiji je sastavljač i/ili nalogodavac isključivo tužitelj, koji je mogao kreirati podatke o broju sati i količini stvari proizvoljno, iako se u spisu nalazi sudski zapisnik u kojem je navedeno da je deložacija završena 19. svibnja 2021. Sud temelji svoju odluku na Zapisniku o primopredaji 25/2021 od 24. svibnja 2021., na vagarskim listovima i pratećim listovima za otpad, kao privatnim ispravama sastavljenim od strane tužitelja, koji zapravo dokazuju samo da je tužitelj I predao određenu količinu otpada, ali od kuda je taj otpad dovezen i u čije ime, na toj dokumentaciji ne piše, a i da piše, to ne potvrđuje podrijetlo otpada jer ne postoji sustav kontrole i praćenja od strane Metisa.
Tužitelj prateće listove za otpad nije dostavljao tuženiku na pregled ili ovjeru tijekom izvršenja posla, nego naknadno (vidljivo iz Zapisnika 25/2021), pri čemu su ovlaštene osobe tuženika te isprave dobile tek tijekom ovog parničnog postupka. Sud u točki 16. obrazloženja pobijane presude navodi da se na pratećim listovima za otpad nalaze pečati tvrtke tuženika pod rubrikom „podaci o osobi koja predaje otpad“. Tuženiku pobija da bi igdje na pratećim listovima stavljao svoj pečat i u dokumentaciji kojom on raspolaže nigdje se ne nalazi pečat tuženika na tim pratećim listovima. Osim toga, tužitelj je tuženiku naplatio zbrinjavanje otpada po cijeni od 3,50 kn/kg otpada iako takvu cijenu nikada nisu dogovorili, niti je tužitelj dostavio u spis dokaz da je platio Metisu zbrinjavanje predmetnog otpada, a ako je i platio, nije dokazao po kojoj cijeni je platio. Osim toga, tuženik je podneskom od 21. siječnja 2022. u spis dostavio e-mail korespondenciju s I od 26. svibnja 2021. iz koje su vidljive cijene zbrinjavanja dijela stvari popisanih na zapisniku sa sudskog uredovanja od 19. svibnja 2021. koje Metis zbrinjava (štednjak po 1,40 kuna, sudoper po 5,50 kuna i frižider po 1,40 kuna), uz napomenu da ostale stvari ni ne zbrinjava. Tu se već postavlja pitanje što su ostale stvari/otpad do ukupnih 5.760 kg koliko tužitelj tvrdi da je iznio s mjesta deložacije i predao Metisu. Tužitelj je mogao predložiti saslušanje PV kako bi potvrdio navode iz primopredajnog zapisnika, ali to nije učinio i time tuženik smatra da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao osnovanost svog potraživanja. Trošak kojeg tužitelj potražuje od tuženika je zapravo ovršni trošak kojeg tuženik kao ovrhovoditelj predujmljuje kako bi se ovrha mogla dovršiti, a u stvari se radi o iznosu koji će u konačnici teretiti ovršenike C i LV. Rad kamiona kipera dan nakon deložacije pada na teret tužitelja, s obzirom da uslijed vlastitog propusta (neosiguravanja kamiona kipera na dan 19. svibnja 2021.) naručenu uslugu nije mogao izvršiti na dan 19. svibnja 2021. Dakle, ukupna tražbina tužitelja prema tuženiku proizašla iz predmetnog poslovnog odnosa može biti najviše 796,24 eura (s PDV-om). Nakon umanjenja iznosa od 414,76 eura (s PDV-om) plaćenog na ime predujma, iznos koji je tužitelj eventualno mogao potraživati od tuženika je 381,48 eura (s PDV-om). Predlaže i preinačiti odluku o parničnom trošku u točki II. presude s obzirom na promjenu uspjeha u sporu i to na način da se tužitelja obveže da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu s obzirom da bi preinačenjem glavnog zahtjeva, uspjeh tužitelja u sporu bio neznatan. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 988,91 eura.
4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu (iz aplikacije eSpis proizlazi da ju je njegov punomoćnik zaprimio 3. veljače 2026.).
5. Žalba je djelomično osnovana.
6. Pobijanu presudu je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbama čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu 16.120,51 eura odnosno tadašnjih 121.460,00 kuna sa zateznim kamatama, koji se iznos odnosi na naknadu za posao ispražnjenja nekretnine treće osobe – ovršenika u ovršnom postupku na adresi [adresa], a koji je posao od tužitelja naručio tuženik kao ovrhovoditelj. Do ovog žalbenog postupka tužitelju je s te osnove pravomoćno dosuđen iznos od 381,58 eura sa zateznim kamatama.
8. „U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti“. (čl. 352. st. 1. ZPP-a).
9. Zato tuženik ne može u ovoj žalbi isticati „kako je 07.01.2026. od tužitelja zaprimio Obavijest o ustupu tražbine zajedno s Ugovorom o cesiji od 01.07.2025. godine, kojim Ugovorom tužitelj ustupa predmetno potraživanje trećoj osobi Surprice Croatia d.o.o.“, pa žalba zbog tog razloga ne može biti osnovana. Tuženik će tu, novu činjenicu moći iznijeti tek u prijedlogu za ponavljanje postupka, ako budu ispunjene sve ostale zakonske pretpostavke za podnošenje tog pravnog lijeka. Pritom se, samo potpunosti radi, dodaje i da ovaj sud, u ovom žalbenom postupku, ne može utvrditi je li točan tuženikov žalbeni navod da je saznao za navedeni ustup tražbine (tek) 7. siječnja 2026. odnosno radi li se doista o (za tuženika) subjektivno novoj činjenici.
10. Neosnovan je tuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbu parničnog postupka jer nije izveo dokaz očevidom kojeg je predložio tuženik. Naime prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude iznio jasne i logične razloge odbijanja tog dokaznog prijedloga: „Sud smatra da pregledavanjem veličine skladišta tuženika u kojem se nalaze neke od pokretnina ne bi mogao izračunati koliko je tura potrebno za prijevoz od mjesta deložacije do tuženikova skladišta. Osim toga, nisu sve pokretnine u skladištu tuženika. Kako je ranije navedeno, svaki dan se odvozilo i na otpad.“
11. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u ponovnom postupku postupio u skladu s uputom ovoga suda iz rješenja broj Pž-2478/2023 od 15. srpnja 2025., te prihvatio utvrđenja i pravna shvaćanja ovoga suda prema kojima:
- je tuženik 11. svibnja 2021. prihvatio tužiteljevu ponudu od 7. svibnja 2021. u kojoj je najprije navedeno „Sukladno traženome obavještavamo vas da smo u mogućnosti isprazniti objekt na adresi [adresa].“, a zatim da se u slučaju provođenja deložacije naplaćuje start cijena koja iznosi 371,60 eura / 2.800,00 kuna, 1 sat radnika 26,54 eura / 200,00 kuna, 1 sat kamiona 53,09 eura / 400,00 kuna, jedna kutija 3,98 eura / 30,00 kuna, paket vreća od 10 komada 3,98 eura / 30,00 kuna, sve uvećano za PDV,
- iz citirane, nesporno prihvaćene ponude proizlazi da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor kojim se tužitelj obvezao izvršiti ispražnjenje spornih prostora, a tuženik mu se za to obvezao platiti naknadu koja se imala odrediti prema broju izvršenih radnih sati, pa da takvom ponudom tužitelj ne nudi samo prisutnost svojih radnika i kamiona u određenom periodu ili izvršavanje posla kroz određeni vremenski period, već da nudi konkretno dovršenje posla ispražnjenja objekata,
- takav ugovor o djelu ne mogu izmijeniti ni sadržaj zaključka iz ovršnog postupka na str. 44. spisa niti sadržaj zapisnika s ročišta od 19. svibnja 2021. iz ovršnog spisa (str. 99. spisa), kako to tvrdi tuženik nastojeći smanjiti obim posla koji je tužitelj obavljao pet dana, na jedan dan, i to na (samo) tri sata 19. svibnja 2021.,
- je tuženik, ako je želio osigurati se da naknada ne premašuje određeni iznos, trebao ju ugovoriti u određenom, ukupnom iznosu, a ne prema broju izvršenih radnih sati.
12. Nadalje, prvostupanjski sud je u konačnici obračunao broj radnih sati i tužiteljevih radnika (njih šest za pet radnih dana) i kamiona, kao i broj kutija, u potpunosti u suglasju sa zapisnikom o primopredaji od 24. svibnja 2021. (na listu 70. spisa) kojega je potpisao tadašnji tuženikov zaposlenik IV. I prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su utuženi računi u tom dijelu u suglasju i s ugovorom o djelu sklopljenim između stranaka 11. svibnja 2021. (kako je to opisano u prethodnoj točki ovoga obrazloženja) i sa zapisnikom o primopredaji od 24. svibnja 2021. Žalbenim navodima kojima se, prije svega, više puta poziva na sudski zapisnik s uredovanja u ovršnom postupku od 19. svibnja 2021. i na izostanak ovlaštenja njegovog tadašnjeg zaposlenika PV za potpisivanje primopredajnog zapisnika, tuženik ta utvrđenja nije doveo u pitanje, što je već detaljno obrazloženo i u ovoj i u prethodnoj odluci ovoga suda, a i u pobijanoj odluci prvostupanjskog suda.
13. Slijedom navedenog, ovaj sud prihvaća i utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik s te osnove, sukladno ugovoru o djelu sklopljenom između ovdje stranaka, na temelju čl. 590. ZOO-a, duguje tužitelju i iznos od 12.394,32 eura s dosuđenim zateznim kamatama (uz već pravomoćno dosuđeni iznos od 381,58 eura sa zateznim kamatama).
14. No, osnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tuženik duguje tužitelju i daljnji iznos od 3.344,61 eura sa zateznim kamatama (u utuženim računima radi se o ukupnom iznosu od 25.200,00 kuna, kojeg čine iznosi od 11.768,75 kuna i 13.431,25 kuna) za uslugu skladištenja smeća, iako pritom tuženik u žalbi netočno navodi da se na pratećim listovima za otpad ne nalaze pečati tvrtke tuženika pod rubrikom „podaci o osobi koja predaje otpad“.
15. Naime, tužitelj nema pravo na isplatu iznosa od 3.344,61 eura (sa zateznim kamatama) jer žalitelj osnovano navodi da mu je tužitelj utuženim računima obračunao zbrinjavanje otpada po cijeni od 3,50 kuna/kg otpada iako nije dokazao da su takvu cijenu ikada ugovorili, a niti je tužitelj dostavio u spis dokaz da je platio Metisu zbrinjavanje predmetnog otpada, a ako je i platio, po kojoj cijeni je platio. Osim toga, tuženik u žalbi točno navodi i da je, uz podnesak od 21. siječnja 2022., u spis dostavio e-mail korespondenciju s I od 26. svibnja 2021. iz koje su vidljive cijene zbrinjavanja dijela stvari popisanih na zapisniku sa sudskog uredovanja od 19. svibnja 2021. koje Metis zbrinjava (štednjak po 1,40 kuna, sudoper po 5,50 kuna i frižider po 1,40 kuna), uz napomenu da ostale stvari ni ne zbrinjava.
16. U svakom slučaju, u tom dijelu je neprihvatljivo i obrazloženje pobijane presude u kojemu je prvostupanjski sud naveo da je „pojedine stavke fakture (o formiranju cijene odvoza otpada i broju sati rada) u iskazu na ročištu logično i uvjerljivo obrazložio zakonski zastupnik tužitelja MV, u čije obrazloženje sud nije imao razloga sumnjati“. To iz razloga jer je navedeni u tom dijelu iskaza naveo: „Odvoženo je 7 tura za deponij i 4 ture za skladište. Skladište Zekić se nalazi na Marinićima, a deponij na Kukuljanovu. Na upit kako sam formirao cijenu 3,50 kuna/kg za odvoz otpada, odgovaram tako što imam s Metis d.d. ugovorenu cijenu od 2,50 kn/kg pa je sasvim normalno da 1 kunu zaradim za tu uslugu. “ Na upit tuženikovog punomoćnika „da li imate dokaz da ste Metisu platili 2,50 kn/kg“, odgovorio je: „naravno da imam“, ali ni iz stanja spisa niti iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je taj dokaz priložio.
17. Dakle, posve je jasno da na temelju takvog iskaza tužiteljevog direktora nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi da tuženik za uslugu zbrinjavanja otpada duguje tužitelju obračunati iznos od 3.344,61 eura (a niti, bez drugih predloženih i izvedenih dokaza, neki manji iznos), pa je trebalo, primjenom čl. 221.a ZPP -a, utvrditi da ne postoji dug tuženika prema tužitelju u tom iznosu i, posljedično tome, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u tom dijelu.
18. Zato je, na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP -a, odlučeno kao u točkama
I. i II.1. izreke ove presude.
19. Kao u preostalom dijelu izreke koji se odnosi na odluku o trošku, odlučeno je, na temelju čl. 166. st. 1. i 2. u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP -a. Pritom tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenog troška, nego predlaže „preinačiti odluku o parničnom trošku u toč. II. presude s obzirom na promjenu uspjeha u sporu“. Zatim, tužitelj nije uspio u ovom sporu u odnosu na traženi iznos za uslugu zbrinjavanja otpada, ni u odnosu na osnovu niti u odnosu na visinu. Stoga tužitelju, primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pripada pravo na naknadu 60% dosuđenog mu troška, jer je u ovoj parnici uspio u razmjernom dijelu od 80%, i to s ukupnim iznosom od 12.775,90 eura (12.394,32 eura + 381,58 eura) u odnosu na ukupno traženi iznos od 16.120,51 eura, a tuženik u razmjernom dijelu od 20%. To daje u konačnici dosuđene mu iznose troška ovršnog postupka od 344,85 eura i parničnog troška od 4.163,63 eura. Tuženiku ne pripada naknada troška ni u kojem dijelu jer je u ovom sporu uspio s manje od 50%.
20. Zato je, na temelju čl. 380. t. 2. i 3. ZPP-a, odlučeno kao u preostalom dijelu izreke.
Zagreb, 3. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća
Davor Pustijanac
