REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1262/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DREN d.o.o., Otočac, Kralja Zvonimira 73, OIB: 77740772091, kojeg zastupa punomoćnica Ana Bobinac, odvjetnica iz Zagreba, Ljudevita Gaja 22, protiv tuženika BAUFILL d.o.o., Duga Resa, Lišnica 1B, OIB: 84065120591, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Janković i Mate Burazin, odvjetnici iz Karlovca, Vranicanijeva 5, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-874/2025-12 od 5. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 3. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-874/2025-12 od 5. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-116/2025 (UPP/OS-Ovrv-14/2025) koje je 5. ožujka 2025. donio javni bilježnik Snježana Plavetić Zrnić iz Karlovca, Domobranska 6, a kojim se nalaže tuženiku BAUFILL d.o.o., Duga Resa, Lišnica 1B, da tužitelju DREN d.o.o., Otočac, Kralja Zvonimira 73: - namiri tražbinu u iznosu od 1.639,34 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 11. listopada 2023. pa do isplate, u iznosu od 472,95 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 11. listopada 2023. pa do isplate, u iznosu od 5.018,80 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 13. kolovoza 2024. pa do isplate, u iznosu od 6.385,30 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 21. rujna 2024. pa do isplate, u iznosu od 1.935,16 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 22. listopada 2024. pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 760,65 EUR, sa zateznim kamatama tekućima od 5. ožujka 2025. pa do isplate (točka I. izreke). Naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.132,49 EUR, u roku od 15 dana (točka II. izreke).
2. U obrazloženju je navedeno kako iz predmetne dokumentacije i iz iskaza svjedoka jasno proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o kupoprodaji iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) za koji ugovor nije potrebna pisana forma. Nadalje, uvidom u obavijest Porezne uprave, Područnog ureda Karlovac sud je utvrdio da u vrijeme slanja dopisa proizlazi kako računi broj 1195/01/01 od 30. rujna 2023. na iznos od 1.639,34 eur i 1196/01/01 od 30. rujna 2023. na iznos od 472,25 eur nisu dostavljeni u knjigovodstveni servis. Nadalje, iz obavijesti Porezne uprave proizlazi da je tuženik račun 1093/01/01 od 31. srpnja 2024. na iznos od 5.018,80 eur, račun 1339/01/01 od 20. rujna 2024. te račun 1523/01/01 od 21. listopada 2024. na iznos od 1.935,16 eur zaveo u poslovne knjige tuženika, ali da nisu plaćeni i po njima nije odbijen pretporez, budući da tuženik obračunava PDV po naplaćenim naknadama. Dakle, nesporno je da je tuženik račune 1093/01/01, 1339/01/01 te račun 1523/01/01 zaveo u svoje poslovne knjige, znači da su mu računi dostavljeni, a ako je smatrao da stranke nisu bile u poslovnom odnosu, predmetne račune je trebao osporiti i vratiti tužitelju, a što tuženik nije učinio, iz čega dakle proizlazi da je tužitelj po navedenim računima robu naručio i da mu je isporučena, a što su potvrdili naprijed navedeni svjedoci. Što se tiče računa broj 1195/01/01 i 1196/01/01 od 30. rujna 2023., sama činjenica da predmetne račune tuženik nije knjižio u svoje poslovne knjige ne znači da usluga po predmetnom računu nije izvršena, jer iz iskaza svjedoka PŽ, EŽ i ČŽ proizlazi da je tuženik robu obuhvaćenu navedenim računima naručio od tužitelja i da je roba isporučena tuženiku. Činjenica da tuženik predmetne račune nije knjižio u svojim poslovnim knjigama ni na koji način ne ekskulpira tuženika da predmetnu uslugu plati, a takvo postupanje može predstavljati samo porezni prekršaj. Ako je tuženik smatrao da stranke temeljem navedenih računa nisu bile u poslovnom odnosu, ili da obveza tužitelja preuzeta u tom poslovnom odnosu nije izvršena, tuženik je bio dužan najkasnije po primitku računa osporiti i vratiti ga tužitelju, a tuženik niti je tvrdio niti dokazao da je osporavao predmetne račune, stoga sud zaključuje da tuženik iznesenim prigovorima bezrazložno izbjegava plaćanje dospjele obveze, te zaključuje da je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 15.451,55 EUR osnovan u cijelosti. Ovdje također valja napomenuti da je tužitelj na ročištu 13. siječnja 2026. dostavio u spis e-mail korespondenciju između stranaka od 8. siječnja 2026. (list 143. spisa), a koju tužitelj bez svoje krivnje nije mogao dostaviti do zaključenja prethodnog postupka a iz čega proizlazi kako tuženik zapravo priznaje da je roba i po računima 1195/01/01 i 1196/01/01 naručena i isporučena te predlaže sporazum o nagodbi. Slijedom navedenih utvrđenja, temeljem odredbe čl. 376. i čl. 9. ZOO-a te primjenom čl. 29. ZOO-a i čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), presuđeno je kao u točki I. izreke presude.
3. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud tijekom postupka odbio prijedlog tuženika za saslušanjem direktora tuženika VŽ i svjedoka ŽŽ na okolnost poslovanja s tužiteljem i preuzimanja robe za koju su zaduženi, raspravnim rješenjem od 13. siječnja 2026., dok je saslušao samo svjedoke tužitelja na navedene okolnosti, te je došlo do nepotpunog utvrđivanja činjeničnog stanja od strane naslova. U navedenom se slučaju očito radi o pristranosti prvostupanjskog suda, koji je očito odluku o predmetu donio još na početku postupka kada je odlučio vjeru prikloniti tužitelju te unaprijed odlučio da će prilikom donošenja odluke zauzeti stav tužitelja. Prvostupanjski sud ne uzima u obzir tijekom svoje odluke ni dopis Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured Karlovac, Ispostava Duga Resa od 30. listopada 2025., iz kojeg je razvidno da tuženik utužene račune nema evidentirane u svojim poslovnim knjigama niti je izvršen odbitak pretporeza te se iz navedenog može izvesti životno logičan zaključak da tuženik nikada nije primio račune od tužitelja niti je primio robu. Stav prvostupanjskog suda je neispravan i u dijelu obrazloženja presude gdje navodi da je tuženik najkasnije po primitku računa isti trebao osporiti i vratiti tužitelju, dok sud ne želi uzeti u obzir da tuženik nije ni primio račun niti preuzeo robu već poklanja vjeru tužitelju iz neistinitih iskaza nastalih tijekom saslušanja svjedoka tužitelja. Iz obrazloženja pobijane presude je razvidno da prvostupanjski sud neosnovano u cijelosti prihvaća trošak tužitelja ne uzimajući uopće u obzir navode tuženika. Naslovni sud je trebao imati to u vidu prilikom odlučivanja o troškovima postupka. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.183,19 eura.
4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate kupoprodajne cijene za isporučenu robu tuženiku, za što je izdao pet utuženih računa.
8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj isporučio tuženiku svu utuženu robu za utuženu kupoprodajnu cijenu jer to proizlazi iz:
- e-poruke od 8. siječnja 2026. u kojoj je tuženik potvrdio da mu je isporučena roba i po računima 1195 i 1196,
- obavijesti Porezne uprave od 30. rujna 2023. prema kojoj je ostale utužene račune tuženik zaveo u svoje poslovne knjige, a nesporno ih nije reklamirao tužitelju,
- iskaza saslušanih svjedoka, tužiteljevih zaposlenika, PŽ, EŽ i ČŽ, prema kojima su utuženu robu preuzeli tuženikov direktor GŽ i tuženikov zaposlenik ŽŽ,
- činjenice da tuženikov direktor nije došao saslušanje (niti dokazao opravdanost nedolaska), kada se uzme u obzir sadržaj odredbe čl. 269. st. 2. ZPP -a.
9. Zato je neosnovan tuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer da nije saslušao direktora tuženika VŽ i svjedoka ŽŽ na okolnost poslovanja s tužiteljem i preuzimanja robe za koju su zaduženi, a niti to ukazuje na pristranost prvostupanjskog suda.
10. Stoga je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom čl. 376. st. 1. i čl. 29. ZOO-a, ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, pa je, na temelju čl. 368. st. 1. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci, uzevši pritom u obzir da tuženik u žalbi ne osporava obrazloženo odluku o trošku.
Zagreb, 3. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća
Davor Pustijanac
