Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-509/2023
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Eufemije Nanković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. VI, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Beli Manastir, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, broj: 85. Pp-3385/2022-6 od 12. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Beli Manastir i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okr. VI je na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), oslobođen optužbe zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, a u nedostatku dokaza te je odlučeno da trošak prekršajnog postupka pada na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude je tužitelj pravodobno podnio žalbu pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i vratiti na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da nisu počinjene povrede na koje ukazuje žalitelj.
5. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tužitelj u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije u postupku uzeo u obzir intenzitet prekršaja niti je ispitao kao svjedoka mlt. ĐI kao ni svjedokinju UI poklonivši vjeru iskazu svjedoka VI, okrivljenikovom sinu koji je iskazao kako je u zavadi s UI pa smatra da je sud ishitreno donio oslobađajuću odluku.
6. Međutim, po ocjeni ovog sudskog vijeća, suprotno prigovorima tužitelja, prvostupanjski sud je, na temelju potpune i pravilne ocjene svih provedenih dokaza, ispravno zaključio kako nije s potpunom sigurnošću utvrđeno da bi okrivljenik vikao na javnom mjestu (riječima navedenim u izreci presude), čime bi počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naime, navedeni prekršaj čini onaj tko na javnom mjestu vikom, svađom, tučom ili na sličan način remeti javni red i mir.
6.1. Iz dokaznog postupka proizlazi da okr. VI decidirano poriče prekršaj za koji se tereti navodeći da je samo upozorio mlt. ĐI da prestane s vrata dvorišta i sandučića skidati reklamne novine te ga je nazvao „balavcem“, dok je ispitana svjedokinja LI, dječakova majka, iskazala da je njen sin taj dan došao kući uznemiren jer mu je okr. VI rekao da je „balavac“ i da ne prolazi više kraj njegove kuće i ne uzima reklamne materijale, a da ju je UI nazvala i rekla da je okrivljenik vikao na njenog sina. Iz iskaza svjedoka VI, okrivljenikovog sina proizlazi da okrivljenik nije vikao na dijete već mu se obratio da prestane uzimati reklamne novine koje stalno uzima, nazivajući ga „balavcem“. Osim navedenih iskaza, prvostupanjski je sud u dokaznom postupku pročitao i iskaz svjedokinje UI koji je dala na Zapisnik o ispitivanju u policijskoj postaji (zakonit dokaz) te na rezultatima tako izvedenog dokaza nije mogao nedvojbeno utvrditi da je okrivljenik počinio terećeni prekršaj.
6.2. Kako je vidljivo, niti jedan svjedok u postupku nije iskazao da bi okrivljenik vikao na dijete (već da mu je „rekao“, „obratio“ mu se), a niti iz iskaza svjedokinje UI danog na Zapisnik o ispitivanju u policijskoj postaji ne proizlazi da bi okrivljenik vikao na dijete na ulici, već da je isti došao za djetetom koje je došlo u goste UI i tamo mu rekao da zašto prolazi kraj njegove kuće i uzima reklamne materijale te da je „balavac“ i „đubre malo“, dakle, da nije vikao niti se događaj zbio na javnom mjestu. Okolnost što je svjedokinja LI rekla da joj je UI rekla da je okrivljenik vikao na njenog sina (ĐI), iako je izjavila da joj se sam sin požalio da mu je okrivljenik rekao (a ne vikao na njega) da prestane uzimati reklamne novine, sama za sebe, nema takvu težinu da bi dovela u pitanje zaključak suda da se ne može s potpunom sigurnošću utvrditi je li okrivljenik doista vikao na dijete i to na ulici. Nadalje, u konkretnom slučaju izvođenje dokaza ispitivanjem svjedokinje UI neposredno pred sudom, kako to predlaže tužitelj u žalbi, nije potreban, imajući u vidu sadržaj njenog iskaza u policijskoj postaji (gdje uopće ne spominje viku niti javno mjesto) te se izvođenjem tog dokaza ne bi promijenilo činjenično stanje odnosno, neispitivanje te osobe kao svjedokinje pred sudom, nije dovelo do manjkavog ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
6.3. Stoga, imajući u vidu iznesene razloge iz pobijane presude kao i poricanje prekršaja od strane okrivljenika, po ocjeni ovog sudskog vijeća, a bez postojanja drugih relevantnih dokaza, nije se moglo zaključiti s dovoljnim stupnjem izvjesnosti (a to je stupanj utvrđenja odlučnih činjenica potreban za osuđujuću presudu), da bi okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Za istaknuti je da je za osuđujuću presudu potrebno s potpunom sigurnošću utvrditi da je okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret te se odluka o krivnji može temeljiti samo na činjenicama koje su nedvojbeno dokazane. Odlučne činjenice je sud dužan pouzdano utvrditi u svom postojanju odnosno nepostojanju, a za slučaj dvojbe dužan ih je presudom riješiti na način koji je povoljniji za okrivljenika, što je u predmetnoj situaciji i učinio.
7. Slijedom iznesenog su neosnovani navodi žalbe u kojima tužitelj ističe da činjenično stanje nije u potpunosti i pravilno utvrđeno te daje vlastitu ocjenu izvedenog dokaznog postupka, preocjenjujući dokaze na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Imajući u vidu iznesene razloge iz pobijane presude te kvalitetu iskaza svjedoka GI, EI i AI koji nisu teretili okrivljenike za prekršaj onako kako je opisano u optužbi, te poricanje prekršaja od strane oba okrivljenika, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda,
8. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 31. srpnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Robert Završki, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 3 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
