REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4292/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Gordana Zubaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika LAUS CC d.o.o. za razvoj i primjenu informacijskih tehnologija, Dubrovnik, Vukovarska 23, OIB 59806315787, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Dunatov, odvjetnik u Dubrovniku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-136/2024-73 od 26. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-136/2024-73 od 26. kolovoza 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-136/2024-73 od 26. kolovoza 2025. u točki III. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-136/2024-73 od 26. kolovoza 2025. naloženo je tuženiku da na ime razlike vrijednosti njegova poslovnog udjela u društvu tuženika isplati tužitelju iznos od 1.044.095,33 eura sa zateznim kamatama od 11. svibnja 2021. do isplate po stopi propisanoj u ostalim odnosima u roku petnaest dana (točka I. izreke), a odbijen tužbeni zahtjev iznad „odobrenog“ iznosa u točki I. izreke i to u iznosu od 792.216,90 eura (točka II. izreke) i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

2. Protiv te presude obje stranke su pravovremeno izjavile žalbu pobijajući je u dijelu u kojem nisu uspjele u sporu, tužitelj u točki II. izreke, a tuženik u točki I., dok obje stranke pobijaju odluku o troškovima postupka.

3. Tužitelj pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi najprije navodi kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu vrijednosti svog poslovnog udjela čija je visina određena prema financijskim izvještajima za 2020. godinu, a potom ukazuje na pogreške koje po njegovom mišljenju sadrži nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković na temelju kojega je prvostupanjski sud donio odluku o visini naknade za poslovni udjel i u prilog tome uglavnom ponavlja svoje primjedbe i prigovore na nalaz i mišljenje vještaka koje je već isticao u prvostupanjskom postupku, te ističe kako te pogreške prvostupanjski sud nije smio ignorirati i odbiti prijedlog tužitelja za provođenje novog vještačenja po drugom vještaku, jer je time tužitelj doveden u neravnopravan položaj da dokaže svoje tvrdnje, dok je presuda donesena in favorem tuženika. Tvrdi da su time učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku, činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno i pogrešno primijenjena odredba članka 421. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima.

4. Odluku o troškovima postupka pobija zato što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su stranke podjednako uspjele u ovom sporu, nije uzeo u obzir da je tuženik osporavao i osnovu tužbenog zahtjeva i da bi pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku trebalo utvrditi da je tužitelj u ovom sporu uspio u omjeru od 78,43%, a tuženik u omjeru od 21,57%, pa tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u omjeru od 56,86%.

5. Tužitelj predlaže da ovaj žalbeni sud sam provede postupak radi otklanjanja nedostataka zbog kojih bi pobijanu prvostupanjsku presudu trebao ponovno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odredi provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po novom vještaku, sa zadatkom da na temelju dokumentacije iz spisa predmeta, a osobito financijskih izvješća za 2020. godinu te bruto bilance društva tuženika za 2020. godinu, napravi procjenu tržišne vrijednosti poslovnog udjela tužitelja u vrijeme isključenja, te potom preinačiti prvostupanjsku presudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Tuženik svojom žalbom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da prvostupanjski sud nije postupio po uputi iz rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1645/2023-2 od 5. studenog 2024. jer je ponovno nastavio postupak bez donošenja odluke o preinaci tužbe, nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje glede visine tržišne vrijednosti poslovnog udjela, nije cijenio prigovore tuženika o tome kako odricanje od tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim odluka skupštine društva o isključenju tužitelja iz društva utječe na zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi tržišnu vrijednost poslovnog udjela, iznad onog što mu je već isplatio u vrijeme isključenja iz društva postupajući po odlukama skupštine društva i nije dao valjane razloge zašto je prihvatio vještačenje koje za podlogu ima godišnja financijska izvješća za 2020. godinu, a ne ona iz 2019. godine, pa svako od tih neriješenih pitanja posebno obrazlaže i tvrdi da su učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 190. i 8. Zakona o parničnom postupku, kao i bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. tog Zakona i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

7. Također navodi da prvostupanjski sud uopće nije cijenio nalaze i mišljenje vještaka Ivanke Sušić i Loboš vještačenja d.o.o., osobito nalaz vještaka Ivanke Sušić jer je sastavljen u vrijeme donošenja odluke o isključenju tužitelja iz društva, kao ni neobvezujuću ponudu društva Dokument IT d.o.o. koja je također dana u to vrijeme. Tvrdi kako vještak Petra Blašković nije odgovorila na njegove prigovore i primjedbe, odbacila je korištenje metode usporednih transakcija s obrazloženjem da joj nisu poznati točni podaci o tome, iako je u nalazu navela promjene članova društva iz kojih je mogla zaključiti da je član JF prodao svoj udjel, zatim nije uzela u obzir ni kasniju prodaju predmetnog poslovnog udjela iz koje jasno pokazuje koliko je netko spreman platiti za taj poslovni udjel. Zbog toga smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

8. Tuženik dalje navodi kako je isplatio tužitelju tržišnu vrijednost njegovog poslovnog udjela jer bez toga registarski sud ne bi proveo upis isključenja iz društva, te ustraje u tvrdnjama da se vrijednost treba odrediti na temelju pokazatelja tržišta u Republici Hrvatskoj i financijskog stanje društva, a u ovom postupku nije utvrđeno bi li tuženik uopće mogao nastaviti s poslovanjem društva da je morao isplatiti tužitelju dosuđeni iznos u 2021. godini.

9. Tuženik posebno ukazuje na nepravilno postupanje suda u provođenju vještačenja, osporava ocjenu nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković kao stručnog i potpunog iako nije odgovoreno na primjedbe i prigovore tuženika, te posebno ukazuje na nedostatke vještačenja glede korištenja neprimjerenog pondera, neadekvatne primjene multiplikatora, preniskog diskonta za nelikvidnost, kapitalizacije troškova i iskrivljene EBITDA, izostanka DCF metode, korištenja neprimjereno niskog pondera statičke metode i na koncu zaključuje da je nalaz i mišljenje nepotpun i da je prvostupanjski sud trebao postupiti po članku 261. Zakona o parničnom postupku s obzirom na to da su provedena dva vještačenja.

10. Na koncu tuženik tvrdi da mu nije određen primjeren rok za isplatu i da je stopa zatezne kamate nepravilno određena jer nije riječ o sporu iz trgovačkog ugovora.

11. Odluku o troškovima postupka pobija zato što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su stranke podjednako uspjele u ovom sporu, jer uopće nije uzeo u obzir da je tuženik u cijelosti uspio u sporu u odnosu na prvi, a djelomično u odnosu na drugi postavljeni tužbeni zahtjev i da bi primjenom odredbe članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku trebalo utvrditi da je tuženik u ovom sporu uspio u omjeru od 71,5%, a tuženik u omjeru od 28,5%, pa tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u omjeru od 43%.

12. Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu, pobijanu presude preinači tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da sam provede postupak radi otklanjanja nedostataka zbog kojih bi pobijanu prvostupanjsku presudu trebao ponovno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

13. Obje stranke su podnijele odgovore na žalbu protivne strane.

14. U odgovoru na tuženikovu žalbu, tužitelj je osporio valjanost svih ključnih argumenata tuženika i predložio da sud odbije žalbu kao neosnovanu i sam provede financijsko vještačenje radi utvrđivanja ispravnih izvještaja kao podloge za izračun tržišne vrijednosti poslovnog udjela i potom uvaži tužiteljevu žalbu.

15. Tuženik u svom odgovoru na tužiteljevu žalbu osporava njegove tvrdnje o pravilnosti korištenja financijskih izvještaja za 2020. godinu, a u odnosu na pogreške vještaka Petre Blašković, tvrdi da to nisu one koje tužitelj navodi u žalbi, nego one koje je tuženik naveo u svojoj žalbi, kao i potrebu provođenja novog vještačenja jer je to suprotno članku 261. Zakona o parničnom postupku i zaključuje da su sve povrede učinjene na štetu tuženika, a u korist tužitelja. Slaže se s tužiteljem glede nepravilnosti odluke o troškovima, ali iz onih razloga koje je on naveo u žalbi. Predlaže odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i traži naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu.

16. Žalbe su neosnovane u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a osnovane u odnosu na odluku o troškovima postupka.

17. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

18. U ovoj pravnoj stvari je bila donesena prvostupanjska presuda poslovni broj P-107/2021 od 26. siječnja 2023. kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odluka skupštine društva tuženika od 29. travnja 2021. i naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 270.782,81 eura, a za iznos od 1.565.529,40 eura tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Ta presuda je povodom žalbi obiju stranaka ukinuta rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-1645/2023-2 od 5. studenog 2024. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s uputom da u ponovljenom postupku postupi po odredbama članaka 190. i 331.a ZPP-a, te potom pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje glede visine tržišne vrijednosti poslovnog udjela tužitelja u društvu tuženika kakva je bila u vrijeme isključenja tužitelja, kako je to propisano odredbom članka 421. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima, s tim da je dužan cijeniti i prigovore tuženika o tome kako odricanje od tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim odluka skupštine društva o isključenju tužitelja iz društva utječe na zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi tržišnu vrijednosti poslovnog udjela, iznad onoga što mu je već isplatio u vrijeme isključenja iz društva, postupajući po odlukama skupštine društva.

19. Iako je u obrazloženju presude prvostupanjski sud naveo da je postupio po tim uputama, osnovano tuženik tvrdi da ni u ponovljenom postupku nije donesena odluka o preinaci tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći odnosno da je u točki 7. obrazloženja prvostupanjski sud samo ponovio ono što je u vezi s tim naveo u ranijoj ukinutoj odluci. Međutim, s obzirom na to da je riječ o ponovljenom postupku, nakon što je već bilo odlučeno o tužbenim zahtjevima po preinačenoj tužbi, tuženik je znao što je predmet raspravljanja odnosno da je prvostupanjski sud prihvatio preinaku tužbe ocjenjujući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, pa izostanak rješenja o tome i pravilnih razloga za dopuštanje preinake tužbe odnosno pogrešna primjena odredbe članka 190. ZPP-a nije dovela do nepravilnosti i nezakonitosti presude.

20. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je postupio po uputi drugostupanjskog suda i o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnim odluka skupštine odlučio donošenjem presude na temelju odricanja, ali nije cijenio kako ta odluka utječe na zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi tržišnu vrijednosti poslovnog udjela. Unatoč tom nedostatku, na koji tuženik osnovano ukazuje u žalbi, iz sadržaja odluka skupštine ne može se utvrditi da je njima odlučeno o visini tržišne vrijednosti poslovnog udjela tužitelja, da bi odbijanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim odluka skupštine značilo da tužitelj nema pravo tražiti plaćanje razlike naknade za svoj poslovni udjel. Naime, odlukama skupštine društva nije odlučeno da će se tužitelju isplatiti određena naknada za poslovni udjel, pa ni prema kojim financijskim izvještajima treba biti utvrđena, nego je odlučeno da se tužitelj isključuje iz društva i zadužena uprava društva da angažira stalnog sudskog vještaka u cilju procjene vrijednosti poslovnog udjela tužitelja kao člana društva, te da mu isplati utvrđenu vrijednost poslovnog udjela. Takve odluke skupštine ne znače da je vještak kojeg je angažirala uprava pravilno utvrdio vrijednost poslovnog udjela, odnosno ne mogu obuhvaćati i odluke uprave društva koje su donesene radi provođenja odluka skupštine. Drugim riječima, odluke uprave društva ne mogu sprječavati tužitelja da u ovoj parnici traži utvrđivanje tržišne vrijednosti poslovnog udjela zato što odluke skupštine društva nisu utvrđene ništetnim. Na pravo tužitelja moglo bi utjecati samo utvrđenje ništetnom odluke skupštine društva o isključenju člana iz društva, jer bi time otpala pravna osnova za isplatu naknade za poslovni udjel isključenog člana.

21. Osnovano tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije dao ni valjane razloge o tome zašto smatra da se tržišna vrijednost poslovnog udjela treba utvrđivati prema financijskim izvještajima za 2020. godinu, budući da je o tome važnom i među strankama spornom pitanju, samo naveo da prema članka 19. Društvenog ugovora tuženika, član koji je isključen iz društva ima pravo naknade vrijednosti poslovnog udjela prema posljednjim godišnjim izvještajima društva, a kako je tuženik isključen iz društva odlukom skupštine od 29. travnja 2021. financijska izvješća koja se imaju primijeniti su ona na dan 31. prosinca 2020. Taj nedostatak presude tužitelj je pokušao nadoknaditi u žalbi navodeći razloge koji opravdavaju neobrazloženu odluku suda.

22. To pitanje je posebno važno zato što iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković proizlazi da bi tržišna vrijednost društva prema financijskim izvješćima za 2019. godinu iznosila 2.575.364 eura, a prema financijskim izvještajima za 2020. godinu 4.730.058 eura dakle, skoro dvostruko v iša, a time je i skoro dvostruko viša vrijednost tužiteljevog poslovnog udjela.

23. Prema ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju trebalo je za utvrđivanje tržišne vrijednosti društva uzeti financijska izvješća za 2020. godinu. U prilog suprotnom tuženik samo tvrdi da su ta financijska izvješća bila utvrđena odlukom skupštine društva održane 26. kolovoza 2021. u skladu s člankom 428. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11 - pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24), pa su posljednja financijska izvješća prema kojima je trebalo utvrditi vrijednost poslovnog udjela bila ona za 2019. godinu.

24. Iako bi se takvo stajalište moglo smatrati formalno pravilnim, ono nije primjenjivo na obvezu društva da isključenom članu nadoknadi tržišnu vrijednost poslovnog udjela kakva je bila u vrijeme isključenja (članak 421. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima). Naime, prema navodima tužitelja i podacima u spisu, koje tuženik nije osporavao, financijska izvješća su bila izrađena već u siječnju 2021., usvojio ih je nadzorni odbor 21. siječnja 2021., uprava društva ih je potpisala 15. veljače 2021., dostavljena su članovima društva s tim da ih je većinski član Atlantska plovidba d.d. uključio u konsolidirano izvješće grupe 27. travnja 2021. i konačno skupština društva ih je utvrdila bez ikakvih ispravka i dopuna, pa tuženik neosnovano tvrdi da nisu bila dostupna u vrijeme donošenja odluke o isključenju tužitelja iz društva.

25. Također, društvenim ugovorom nije određeno da će se naknada odrediti prema onim financijskim izvješćima koje utvrdi skupština, nego samo prema posljednjim financijskim izvješćima. U svakom slučaju, tržišna vrijednost poslovnog udjela koju je uprava društva trebala utvrditi na temelju nalaza i mišljena vještaka i isplatiti isključenom članu društva nakon donošenja odluke skupštine društva u svibnju 2021. godine, ne može se pravilno utvrditi korištenjem financijskih pokazatelja za 2019. godine, jer zanemaruju poslovanje društva i njegovu tržišnu vrijednost u vrijeme donošenja odluke o isplati naknade za poslovni udjel.

26. Točne su tvrdnje tuženika da vještačenja koja nisu provedena tijekom parničnog postupka, sud treba cijeniti kao i ostale isprave na koje se stranke pozivaju odnosno da razlog zbog kojega ih prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, ne može biti samo okolnost da su vještake angažirale stranke i da nisu radili po nalogu i zadatku suda (točka 20. obrazloženja). Međutim, ni to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost presude, jer nalaz i mišljenje vještaka koje je po nalogu tuženika izradio vještak Ivanka Sučić, nije relevantno za odluku zato što polazi od financijskih izvješća za 2019. godinu. S druge strane iz vještačenja koje je po nalogu tužitelja proveo vještak Đuro Loboš, proizlazi da bi tržišna vrijednost društva iznosila 7.773.176,72 eura (58.567.000,00 kuna) što već samom usporedbom s nalazom i mišljenjem vještaka Petre Blašković, ukazuje na nerealnu procjenu, jer je veća za 1,6 puta, a od nalaza Ivanke Sušić više od deset puta.

27. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da na odluku o tužbenom zahtjevu ne može utjecati ni nalaz i mišljenje vještaka Ivice Filipovića, jer je on utvrđivao knjigovodstvenu vrijednost društva i poslovnog udjela tužitelja na dan 31. prosinca 2020., a ne tržišnu vrijednost u vrijeme donošenja odluke o isključenju tužitelja iz društva.

28. Iz istih razloga, tuženik pogrešno smatra da je zbog toga što su u postupku provedena dva vještačenja i da se podaci u njihovim nalazima bitno razilaze, sud trebao saslušati vještake radi otklanjanja nedostatka u skladu s člankom 261. ZPP -a.

29. Prema tome, za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari trebalo je cijeniti samo nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković, koja je u skladu s nalogom suda provela vještačenje radi utvrđivanja tržišne vrijednosti poslovnog udjela tužitelja u vrijeme njegovog isključenja iz društva. Obje stranke u žalbi ponavljaju svoje primjedbe i prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, s tim da tužitelj smatra da je trebalo odrediti novo vještačenje po drugom vještaku, a tuženik da je trebalo ponovno saslušati oba vještaka, kako bi se pravilno utvrdila tržišna vrijednost poslovnog udjela. U vezi s tim valja dodati da vještak Ivica Filipović nije prihvatio zadatak za dopunu nalaza i mišljenja tako da utvrdi tržišnu vrijednost poslovnog udjela, pa je bilo potpuno nepotrebno otklanjati razlike između ta dva vještačenja.

30. Prema odredbi članka 250. ZPP-a sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. U ovoj je pravnoj stvari riječ o takvim činjenicama, jer sud očito nema stručno znanje da sam utvrdi tržišnu vrijednost društva, pa je radi utvrđivanja tih činjenica proveo vještačenje. Vještak je dao svoj pisani nalaz i mišljenje, stranke su dale svoje pisane primjedbe i prigovore, a nakon toga je na glavnoj raspravi vještak iznio svoj nalaz i mišljenja i odgovorio na pitanja stranaka. Time je postupak izvođenja dokaza vještačenjem obavljen pravilno i strankama nije onemogućeno raspravljanje pred sudom, samim time što vještak nije pisano odgovorio na prigovore i primjedbe stranaka. Uostalom, pravilo je da se nalaz i mišljenje daju usmeno na raspravi, a sud može odrediti da vještak svoj nalaz podnese i pismeno prije rasprave (članak 260. ZPP-a).

31. O načinu kako je utvrdio tržišnu vrijednost poslovnog udjela, metodama koje je koristio i zašto, kao i podacima koje je koristio, vještak je dao svoje stručno mišljenje i prvostupanjski sud nije imao razloga osnovano sumnjati u pravilnost danog mišljenja, da bi trebao zatražiti mišljenje drugih vještaka. To što stranke smatraju da je tržišna vrijednost društva podcijenjena (tužitelj) ili precijenjena (tuženik) nije razlog za sumnju u pravilnost vještačenja, makar se za svoja suprotna mišljenja stranke pozivale na neke druge metode procjene ili podatke koje je trebalo primijeniti ili izostaviti.

32. Prema tome, i po ocijeni ovoga suda visina tržišne vrijednosti poslovnog udjela pravilno je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković i to prema financijskim izvješćima za 2020. godinu.

33. U odnosu na dospijeće tuženikove obveze, u pobijanoj presudu nije ništa navedeno, a iz izreke presude proizlazilo bi da tuženikova obveza dopijeva onoga dana kada je već plaćen dio naknade za poslovni udjel, jer mu je sud od tada priznao pravo na zatezne kamate. Tuženik se pogrešno poziva na odredbu članka 420. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima tvrdnjom da je sud trebao odrediti primjereni rok u kojem je društvo dužno isplatiti naknadu tržišne vrijednosti poslovnog udjela i pri tome uzeti u obzir stanje društva i njegove poslovne potrebe. Ta odredba se primjenjuje onda kada društvo tužbom podignutom protiv svog člana zahtijeva da ga sud isključi iz društva ako za to postoji važan razlog i kada sud izriče isključenje člana iz društva pod odgodnim uvjetom da mu društvo isplati u presudi određenu naknadu u roku kojeg odredi u presudi. U ovoj pravnoj stvari tuženik je odlukom skupštine isključio tužitelja iz društva i platio mu dio naknade, pa je predmet raspravljanja samo pitanje je li vrijednost pravilno utvrđena i nema nikakvog razloga da sud sada utvrđuje kakvo je bilo stanje društva u vrijeme isključenja i je li tada društvo moglo isplatiti naknadu koju je trebalo da je pravilno utvrdilo tržišnu vrijednost poslovnog udjela.

34. Točne su tvrdnje tuženika da tužitelj nema pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, jer nije riječ o ugovornoj obvezi koja bi opravdavala primjenu te kamatne stope. Međutim, iako su razlozi navedeni u točki 22. obrazloženja o tome pravnom pitanju, nerazumljivi i dijelom proturječni, kamatna stopa je u izreci prvostupanjske presude pravilno određena prema onoj koja je propisana u ostalim odnosima. U svakom slučaju ako sud smatra da tužitelj ima pravo na stopu propisanu za odnose iz trgovačkih ugovora, ali da dosuđuje nižu stopu jer je tužitelj tako tražio, to stajalište je nepravilno i protivno odredbi članka 29. u vezi s člankom 14. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

35. Na temelju navedenog proizlazi da je odluka o djelomičnom prihvaćanju i djelomičnom odbijanju tužbenog zahtjeva pravilna iako prvostupanjska presuda ima nedostataka na koje žalitelji s pravom ukazuju. Zato su na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a obje žalbe odbijene kao neosnovane i presuda potvrđena u točkama I. i II. izreke.

36. Međutim, osnovano žalitelji osporavaju odluku o troškovima postupka. Kao razlog da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, prvostupanjski sud je naveo da su stranke podjednako djelomično uspjele u parnici u odnosu na osnovu i visinu, ali to svoje stajalište ničim nije obrazložio, pa se odluka o troškovima uopće ne može ispitati. S druge strane, tužitelj osnovano tvrdi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da je on u cijelosti uspio u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva (dokazao je da mu tuženik duguje višu naknadu od one koju mu je isplatio), a tuženik osnovano tvrdi da sud uopće nije uzeo u obzir prvi istaknuti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odluka skupštine, u odnosu na kojega je tuženik uspio u cijelosti jer se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva. Uz to, ne može se s pravom zaključiti da je uspjeh stranaka podjednak i u odnosu na visinu drugog tužbenog zahtjeva, jer je dio koji je odbijen manji od dijela koji je prihvaćen za više od jedne petine.

37. Zato je odluka o troškovima postupka ukinuta i predmet u tome dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak na temelju članka 380. točke 3. u vezi s člankom 129. stavkom 5. ZPP-a.

38. U ponovnom postupku prvostupanjski sud je dužan otkloniti ukazane nedostatke tako da će uzeti u obzir sve okolnosti predmetne parnice koje su bitne za pravilnu odluku o troškovima postupka, posebno one propisane člankom 154. stavkom 2. ZPP-a, kao i voditi računa da se kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva iz članka 188. stavka 2. ZPP-a vrijednosti predmeta spora svakog od tih zahtjeva ne zbrajaju, jer tužitelj ne traži da sud prihvati oba zahtjeva, te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o zahtjevima stranaka za naknadu troškova prvostupanjskog postupka koju će obrazložiti tako da se može ispitati.

39. Stranke nemaju pravo na naknadu troškova žalbenog postupka jer su njihove žalbe osnovane samo u odnosu na troškove postupka, a prema članku 35. stavku 2. ZPP-a parnični troškovi ne uzimaju se u obzir za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora ako ne čine glavni zahtjev, pa se prema njima ne može utvrditi ni omjer uspjeha u sporu. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na tužiteljevu žalbu također je odbijen kao neosnovan, jer prema ocjeni ovoga suda ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (članka 155. ZPP-a).

Zagreb, 31. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić