REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2530/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice, i Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HO, vlasnika obrta za ugostiteljstvo i turizam „[obrt]“, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Zorica, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-459/2023-42 od 28. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-459/2023-42 od 28. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51404670-5103563199 od 21. svibnja 2007., kojima je određena primjena valutne klauzule na način da je ugovoreno da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke te da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa rate o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, kojom je određena primjena promjenjive kamatne stope na način da je određeno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika, da se naloži tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 29.956,87 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.937,50 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2026. pa do isplate

2. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije potrošač i da je dužan u pravnom prometu postupati s povećanom pažnjom, da se ne primjenjuje tada važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14; dalje: ZZP), već se primjenjuje odredba čl. 14. ZOO -a koja se odnose na trgovačke ugovore, budući da je utvrđeno da su stranke zaključile valjani ugovor trgovačkog prava. Sud u konkretnom slučaju sud nije utvrdio ništetnost niti jedne ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu to je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelost.

3. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnom je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužitelj trgovac i da se na njega ne primjenjuje zakon o zaštiti potrošača. Nadalje, sud je u cijelosti propustio ocijeniti i navode tužitelja da su stranke nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) sklopile Aneks broj 6 Ugovora o kreditu kojim je upravo temeljem odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija predmetnog CHF kredita u kredit denominiran u EUR. Osim toga, sud nije dao razloge zbog kojih odbija navode tužitelja o nepostojanju adekvatnog informiranja o valutnom riziku CHF-a, niti je obrazložio zbog čega smatra da su sporne ugovorne odredbe bile jasne, određene i razumljive prosječnom ugovaratelju. Predložio je uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno, ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije dao odgovor na žalbu.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe iz čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a na koju tužitelj upire u žalbi.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51404670- 5103563199 od 21. svibnja 2007., kojom je određena primjena valutne klauzule i odredbe kojom je određena primjena promjenjive kamatne stope, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 29.956,87 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

9. Među strankama nije sporno da je tuženik u svojstvu davatelja kredita s tužiteljem kao korisnikom kredita zaključio Ugovor o dugoročnom kreditu 21. svibnja 2007. za iznos od 330.500,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nije sporno i da je odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora ugovorena kamata LIBOR + 3,60000 % poena godišnje, kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

10. Sporno jest jesu li odredbe kojom je ugovorena valutna klauzule, kao i promjenjiva kamatna stopa ništetne te postoji li obveza tuženika na povrat navodno pretplaćenih iznosa. Također je sporna odlučna činjenica ima li tužitelj status potrošača.

11. U odnosu na pitanje ima li tužitelj status potrošača prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da nema te se pri tom pozvao na relevantne zakonske odredbe.

11.1. Naime, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; dalje: ZTD), propisano je da je trgovac, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno, osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu.

11.2. Nadalje, odredbom čl. 2. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj: 143/13, 127/19 i 41/20) propisano je da je obrt samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa čl. 8. ovoga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.

11.3. Odredbom čl. 4. Zakona o obrtu propisano je da obrtnik u smislu ovoga Zakona je fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz čl. 2. st. 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.

11.4. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je predmetni kredit korišten za kupnju poslovnog prostora, odnosno za potrebe obavljanja registrirane obrtničke djelatnosti tužitelja, pri čemu je riječ o investicijskom kreditu. Takva svrha kredita nedvojbeno upućuje na zaključak da je tužitelj u predmetnom pravnom odnosu djelovao u okviru svoje profesionalne djelatnosti.

12. Slijedom navedenog tužitelj u predmetnom pravnom odnosu nije djelovao kao potrošač, već kao obrtnik u okviru svoje poslovne djelatnosti, zbog čega se na predmetni ugovor ne primjenjuju pravila o zaštiti potrošača. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s praksom Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj je za ocjenu statusa potrošača odlučna svrha u koju je pravni posao sklopljen, a ne formalni status ugovorne strane (tako i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7673/2018 od 13. prosinca 2019. i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-250/22 od 14. lipnja 2023.).

12.1. O tom pitanju je već odlučeno u ovom predmetu kada je ovaj sud u rješenju poslovni broj Pž-1179/2023 od 15. svibnja 2023. odlučujući o sukobu nadležnosti, između ostalog, naveo da „ugovor kojeg je sklopila fizička osoba, ali u svojstvu obrtnika, predstavlja trgovački ugovor u smislu odredbe čl. 14. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) jer je sklopljen u obavljanju djelatnosti koja čine predmet njegovog poslovanja i ne može se smatrati potrošačkim ugovorom. Tužitelj je obrtnik i kao takav ne može uživati pravnu zaštitu kao potrošač. Od njega se očekuje da postupa s povećanim stupnjem pažnje u pravnom prometu (pažnja savjesnog gospodarstvenika). Iz toga razloga, Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kao niti odredbe Zakona o zaštiti potrošača nisu primjenjive u konkretnom slučaju jer tužitelj nije nastupao prilikom sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu kao potrošač, a niti u ovom postupku u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača.“

13. Nadalje, odredbama predmetnog Ugovora ugovorena je valutna klauzula vezana uz CHF, na način da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti strane valute, a vraća u kunama prema tečaju važećem na dan plaćanja pojedinog anuiteta.

13.1. Sud pravilno utvrđuje da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu 2007. takvo ugovaranje bilo dopušteno i zastupljeno u pravnom prometu iz kojeg razloga valutna klauzula ne predstavlja nedopuštenu ugovornu odredbu, obzirom je njezina svrha očuvanje realne vrijednosti novčane tražbine u uvjetima promjenjive kupovne moći domaće valute.

13.2. Također, sama činjenica kasnijih nepovoljnih tečajnih kretanja ne može imati za posljedicu ništetnost ugovorne odredbe koja je u trenutku sklapanja bila zakonita i određena. Stoga, takva ugovorna odredba nije protivna prisilnim propisima niti načelu savjesnosti i poštenja, osobito imajući u vidu da se radi o ugovoru sklopljenom između subjekata koji djeluju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tužitelj je kao poduzetnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule te uobičajenog rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla, jer se od njega kao poslovnog subjekta očekuje povišena mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza.

14. Ugovorom o dugoročnom kreditu je ugovorena kamatna stopa u visini LIBOR + 3,6 %, kasnije 4,6 % ugovorna marža, uz mogućnost promjene kamatne stope (čl. 8). Aneksom br. 2. Ugovora od 8. veljače 2012. u odredbi čl. 5. istog ugovoreno je da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se predmetnim Aneksom mijenjaju članci 2., 5., 6., 7. i 8. osnovnog Ugovora i to da se mijenja odredba čl. 8. istog na način da će korisnik kredita plaćati banci kamate po godišnjoj stopi koja predstavlja zbroj tromjesečnog LIBOR + 4,6 postotnih poena godišnje. Anexom br. 6. Ugovora u čl. 6.2. istog za vrijeme važenja ovog Aneks stopa ugovornih kamata iznosi zbroj tromjesečnog EURIBOR-a i marže u iznosu od 4,60% godišnje. U čl. 6.3. Ugovora proizlazi da je kamatna stopa vezana uz promjenu tromjesečnog EURIBOR - a, a visina EURIBOR-a da se utvrđuje kvartalno kalendarski.

15. Što se tiče LIBOR-a, radi se o objektivno utvrđenoj i javno dostupnoj referentnoj stopi koja ovisi o tržišnim kretanjima i nije pod utjecajem volje ugovornih strana, dok je visina marže tijekom trajanja ugovornog odnosa mijenjana sporazumno između stranaka. Tužitelj je kao poduzetnik, sukladno temeljnim načelima obveznog i trgovačkog prava, bio je dužan postupati s povećanom pažnjom prilikom sklapanja ugovora, pa se u tom smislu ne može smatrati, da tuženik nije imao ovlaštenje za promjene kamatnih stopa, kada je sam tužitelj potpisom predmetnog ugovora prihvatio takvu obvezu i dao svoju suglasnost i takvo ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje.

16. Suprotno žalbenim navodima konverzija predmetnog ugovora o kreditu nije izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju već je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kreditnim institucijama.

17. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da izmjena visine kamatne stope nije bile rezultat jednostrane odluke tuženika, već je ona bila predmet sporazuma stranaka putem zaključenog Aneksa br. 2. predmetnog Ugovora. Stoga odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu neodređene niti protivne prisilnim propisima, pa stoga nisu ništetne u smislu ZOO-a.

18. Budući da u konkretnom slučaju sud nije utvrdio ništetnost niti jedne ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu to je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

19. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 164. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 31. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić