Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž 664/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-515/2023-32 od 10. ožujka 2025., 31. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-515/2023-32 od 10. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku kao pravnom sljedniku Hypo Alpe Adria Bank d.d., da tužiteljici isplati iznos od 1.584,05 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 270,00 eura.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.015,45 eura.

4. U točki IV izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

5. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354., 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni u stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

9. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP- a jer je prvostupanjski sud odbio izvođenje predloženih dokaza.

10. Tuženik pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov prijedlog da se pozove vještak na ročište i da je time što je odbio taj dokazni prijedlog počinio navedenu bitnu povredu parničnog postupka.

11. Zaključak o tome je li počinjena ova bitna povreda postupka u situaciji kad sud ne prihvati prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocjene je li takvim postupanjem sud nezakonito, u smislu odredbe članka 354. stavak 2. točka 6.

ZPP-a uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

12. Međutim, tuženiku je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već time što mu je dana prilika da predloži dokaze i da izražava shvaćanje i prigovore i sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na činjenici da nije prihvaćen njegov dokazni prijedlog ne može osnovano temeljiti stav o počinjenoj bitnoj povredi.

13. Tuženik smatra da je ova bitna povreda ostvarena samim time jer je vještak financijske struke dostavio pisani nalaz i mišljenje, a da ga nije usmeno obrazložio na raspravi, međutim iz spisa proizlazi da je nakon što je vještak dostavio pisani nalaz i mišljenje, tuženik naveo da osporava metodologiju koju je vještak koristio, pri čemu sam matematički izračun nije osporavao. Naime, prigovor tuženika bio je usmjeren na danu zadaću vještaku koju je odredio prvostupanjski sud uputom vještaku na način da se izvrši obračun razlike uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK uz primjenu početnog tečaja na dan isplate, uključujući i negativne tečajne razlike, te je takav prigovor razmatran prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. S obzirom na izloženo, okolnost da vještak nije usmeno obrazložio nalaz i mišljenje nije bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

14. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje na neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

15. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao pravni prednik tuženika dana 5. srpnja 2005. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 22.907,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok od 84 mjeseca, a koji kredit se otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za CHF, važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja,

- da je ugovor o kreditu otplaćen 24. travnja 2012.,

- da je tužiteljica saslušana kao stranka u bitnom iskazala da je automobil kupila za osobne potrebe odnosno potrebe obitelji, da u banku uopće nije odlazila, već je sve obavljeno u auto kući, da nije bila upozorena na bilo kakve rizike , da joj zaposlenik auto kuće nije nudio da sklopi ugovor s nekom drugom bankom ili u nekoj drugoj valuti, da nikad nije bila vlasnik trgovačkog društva, OPG-a, obrta ili slično,

- da je UE saslušan kao svjedok iskazao da je tužiteljici bio jamac za kredit koji je uzela za kupnju vozila, da niti u jednom trenutku nije otplaćivao kredit, ne sjeća se okolnosti sklapanja ugovora ali pretpostavlja da su im objašnjene odredbe ugovora,

- da je vještačenjem po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. utvrđeno da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke prema srednjem tečaju banke važeće na dan dospijeća odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važeće na dan isplate kredita za sve anuitete za koje se nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 11.934,90 kuna, odnosno eurska protuvrijednost 1.584,05 eura; ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važeće na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važeće na dan isplate kredita za sve anuitete koje su nalazom utvrđene manje plaćeni iznosi, iznosi -2.148,50 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosa -285,15 eura.

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu za valutu CHF ništetna. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, tj. korisnice kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.

17. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužiteljica platila više zbog toga što je glavnica kredita i otplata kredita bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelj ici, odnosno da joj naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO).

18. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Zbog toga se primjenjuje novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOOa.

19. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

20. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82.. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03;dalje ZZP/03 ) do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP/07).

21. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

22.Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

23.U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka u podnesku od 19. srpnja 2024. ( list 611-614 spisa ) odustao od predloženih dokaza saslušanjem djelatnika tuženika i javne bilježnice Ranke Spevec iz Velike Gorice na navedene okolnosti. Konačno, tužiteljica saslušana kao stranka je iskazala da joj nisu prezentirani nikakvi rizici vezano uz kredite u valuti CHF.

24.Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

25.Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 5. srpnja 2005. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

26.Tuženik u žalbi ustraje kod tvrdnje da nije ugovoren kredit sa fiksnim tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

27.Također treba reći da je Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

28.U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužiteljice nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 270,00 eura s osnove tzv. negativne razlike (manje plaćeni anuiteti u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita) u vezi koje je tuženik istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Naime, plaćanjem manjih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita tužiteljica nije primila od tuženika nijedan novčani iznos na temelju ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača pa se žalbom neosnovano poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao mjerodavne za odlučivanje o prigovoru radi prijeboja.

29.Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati valutnu klauzulu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njezine novčane obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

30.Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužiteljice, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

31.Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

32.Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj SuIV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 13. lipnja 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

33.Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužiteljica postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku na ime ugovorene tečajne razlike iznos od 1.584.05 eura, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

34.U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužiteljice, a sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, valja odgovoriti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena visina preplaćenih iznosa od ukupno 1.584,05 eura (koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužiteljica tužbeni zahtjev konačno postavila u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

35.Pri tome je za navesti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženik osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time da iz spisa proizlazi da tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka.

36.Vezano za žalbene prigovore da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, valja odgovoriti da je obveza tužiteljice na otplatu predmetnog kredita, a time i na plaćanje svakog pojedinog anuiteta, bila vezana uz valutnu klauzulu, na način da je odredbom čl. 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a imajući u vidu da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), slijedi da je stjecatelj obvezan vratiti stečeno bez osnove, što u konkretnom slučaju znači da je tuženik dužan vratiti tužiteljici svaki pojedini preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, slijedom čega je izračun vještaka u skladu s odredbama predmetnog ugovora, ali i odredbom čl. 22. ZOO-a.

37.Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO/05 kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03.

38.S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP -a prema njezinom zakonskom tekstu, do izmjene, odnosila na parnice radi naknade štete. Naime, odredbom čl. 106. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19; dalje ZID ZPP/19 ) izmijenjen je čl. 502. c ZPP-a na način da su iza riječi " naknade štete " dodane riječi "ili isplate". ZID ZPP/19 stupio je na snagu 1. rujna 2019. i prema prijelaznim i završnim odredbama, čl. 106. primjenjuje se na predmete u kojima je tužba podnesena nakon 1. rujna 2019., kao dana stupanja na snagu. (čl. 117. st. 1. ZID ZPP/19). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023., izmijenjena odredba čl. 502. c ZPP-a primjenjuje se na konkretan postupak, dakle i na isplatu. Stoga su navodi tuženika neosnovani.

39.Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužiteljica, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

40.Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

41.Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 dalje Tarifa ). Naime, prema odredbi čl. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura s time da je Tarifa stupila na snagu 25. studenog 2023. Dakle, u vrijeme donošenja prvostupanjske presude ( 28. ožujka 2024.), primjenjuje se Tarifa kojom je utvrđena vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura Naime, odredbom čl. 52. t. 3. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje se Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa tužiteljici na ime zastupanja za navedene radnje pripada dosuđeni iznos. Također, pravilno je tužiteljici priznat trošak podneska od 28. kolovoza 2023., jer je navedenim podneskom precizirala tužbeni zahtjev, a što nije mogla u tužbi, budući da je tuženik naknadno ( nakon slanja tužbe ) tužiteljici dostavio traženu dokumentaciju na kojoj se temelji tužbeni zahtjev.

42.Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 31. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan