Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1035/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d. d., OIB:23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba , radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-533/2025-17 od 21. svibnja 2026., na sjednici vijeća 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-533/2025-17 od 21. svibnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu br. 5103542595 od 3. svibnja 2007. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,90 % (nulacijelihdevedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora.“ Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.204,65 eura sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25–dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda , a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 3. svibnja 2007. kojim je određeno da se tužitelju kao korisniku kredita naplaćuje naknada prije korištenja kredita od 0,90% iznosa kredita.

6. U postupku nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane sklopili predmetni ugovor o kreditu, da je kredit bio u kunskoj protuvrijednosti od 72.898,54 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da je bila u čl. 10. Ugovorena jednokratna naknada od 0,90% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6.1. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj ugovora o kreditu od 3. svibnja 2007. i iskaz tužitelja, utvrđuje da je tužitelj kao korisnik kredita naveden kao fizička osoba koja je sklopila ugovor s tuženikom i to namjenski kredit za privatnu namjenu te je nastavno zaključio da je tužitelj na taj način stekao svojstvo potrošača, a da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno, ni pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, već da je ta odredba Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Slijedom toga, zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, cijeneći da se radilo o formaliziranom, tipskom Ugovoru.

6.2. Razmatrajući spornu ugovornu odredbu u primjeni čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP/07) i čl. 102. ZZP/07 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane tuženika o kojoj se nije unaprijed pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, niti je bio upoznat s parametrima koji utječu na visinu te naknade, slijedom čega zaključuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna.

6.3. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na č l. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23-dalje: Tarifa/23).

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03-dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Istovjetno je propisano i odredbama čl. 96. st.1, 2. i 4., čl. 99. i čl. 102. ZZP/07 koje je razmatrao prvostupanjski sud.

9.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 10. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 0,90% od iznosa kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

9.2. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.3. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.4. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru i obračunava se u omjeru od 0,90%, međutim ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 0,90% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

9.5. Pozivanje tuženika u žalbi da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s ugovorenom visinom naknade od 0,90%, ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

9.6. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da prov jeri.

10. Pravilno je prvostupanjski sud presudom utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te važeće Tarife. Tuženik neosnovano u žalbi prigovara načinu obračuna troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi od 1.330,00 eura. Naime, tuženik tek u žalbi prigovara vrijednosti predmeta spora ističući da je vrijednost predmeta spora tužitelj u tužbi previsoko označio, koji da nije u skladu s iznosom naplaćene naknade, pa s obzirom na navedeno i imajući na umu sadržaj pravne zaštite koju tužitelj zahtijeva u ovom sporu i naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi, to je prema ocjeni ovog suda pravilno prvostupanjski sud troškove postupka odmjerio prema označenoj vrijednosti predmeta spora (čl. 40. st. 2. ZPP-a), iako je za to u obrazloženju presude naveo druge razloge. Pored toga, neosnovano tuženik osporava opravdanost troška pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude, jer tužitelju pripada taj trošak prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife/23 i radi se o opravdanom trošku jer od dana objave za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu, teče rok za žalbu, te na to pravo stranke ne utječe činjenica objave presude na e-oglasnoj ploči suda.

11. Stoga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 31. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović