REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2695/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ISTRABENZ PLINI d.o.o., OIB: 98426608580, Bakar-dio, Pristanište Podbok 3 i 2. tužitelja S.I.A.D. S.p.A., OIB: 84421350051, R. Italija, Bergamo, Via San Bernardino 92, koje zastupa punomoćnik Antonio Buhin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o. u Rijeci, protiv tuženika CALUCEM d.o.o., OIB: 61418654605, Pula, Revelanteova 4, kojeg zastupa punomoćnik Nikša Radišić, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-187/2018-133 od 30. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-187/2018-133 od 30. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.731,24 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom, točkom I. izreke tuženik je obvezan platiti prvotužitelju iznos od 17.148,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i točkom II. izreke drugotužitelju iznos od 57.720,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom te točkom III. izreke naloženo je tuženiku tužiteljima solidarno isplati parnični trošak 27.671,33 EUR.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu izvedenog dokaza vještačenjem i saslušanjem svjedoka, prvostupanjski je sud ocijenio tužbeni zahtjev o osnovanim, pozivajući se na odredbe čl. 251. st. 2., čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznom odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 115/23; dalje: ZPP).

3. Protiv presude, tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje. Žalitelj u bitnom navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sama izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima iznijetim u obrazloženju pobijane presude, a također presuda nema valjanih razloga i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama dok su dati razlozi nejasni i proturječni. Žalitelj uglavnom ponavlja navode već iznesene u prvostupanjskom postupku.

4. U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava žalbene navode, predlaže ovome sudu odbiti žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.731,24 EUR.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. U postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a pobijana odluka nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik opisno upire u žalbi. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da ima valjanu osnovu.

8. Predmet raspravljanja u ovoj fazi postupka, nakon pravomoćnosti međupresude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-187/2018-78 od 26. listopada 2023., je isplata novčanog iznosa od 17.148,52 EUR u korist prvotužitelja i 57.720,73 EUR u korist drugotužitelja, na ime naknade štete koju su tužitelji, prema navodima iz tužbe od 12. lipnja 2018., pretrpjeli zbog angažmana svojih zaposlenika i suradnika u implementaciji i pokusnom testiranju sustava sagorijevanja na plin u pogonu tuženika u Puli.

9. Drugotužitelj je pravna osoba sa sjedištem u [adresa] stoga se u konkretnom slučaju radi o sporu s međunarodnim elementom. Sud je ocijenio da stranke postupka nisu sklopile ugovor o kupoprodaji, već da je tuženik vodio i prekinuo pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je tužiteljima prouzročio štetu.

10. Radi se o izvanugovornoj odgovornosti tuženika, s obzirom da obveza na restituciju štete tužiteljima proizlazi iz skrivljenog ponašanja tuženika tijekom pregovora (koji su se odvijali sa svrhom zaključenja ugovora o kupoprodaji tekućeg kisika), odnosno riječ je o institutu „culpa in contrahendo“ koji se u mjerodavnom, hrvatskom pravu nalazi u odredbi čl. 251. st. 2. ZOO-a.

11. Glede prvotužitelja (i tuženika) nadležnost suda proizlazi iz odredbe čl. 34.b st. 1. t. 1. i čl. 52. st. 1. u svezi čl. 46. st. 1. ZPP -a. Glede drugotužitelja (i tuženika) nadležnost suda proizlazi iz odredbe čl. 4. Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.

12. Mjerodavno pravo glede odnosa prvotužitelja i tuženika nije upitno. Međutim, glede odnosa drugotužitelja i tuženika o mjerodavnom pravu Republike Hrvatske odlučeno je na temelju odredbe čl. 2. st. 3., čl. 3. i čl. 12. Uredbe (EZ) broj 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) u svezi odredbe čl . 4. st. 3. Uredbe broj 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze („Rim I“).

13. Prema odredbi čl. 12. st. 1. Uredbe (EZ) broj 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog radnji koje su prethodile sklapanju ugovora, bez obzira je li ugovor stvarno sklopljen, pravo je koje se primjenjuje na ugovor ili koje bi se primjenjivalo na njega da je sklopljen.

14. Prema odredbi čl. 4. st. 1. t. a) i b) Uredbe broj 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze („Rim I“) ugovor o prodaji robe podliježe pravu države u kojoj prodavatelj odnosno pružatelj usluge ima uobičajeno boravište. Međutim, prema odredbi čl . 4. st. 3. iste Uredbe, kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor očigledno u užoj vezi s državom koja nije država navedena u prethodnim stavcima istog članka, mjerodavno je pravo te druge države.

15. S obzirom na okolnosti utvrđene tijekom postupka, da su drugotužitelj i prvotužitelj vodili pregovore sa tuženikom prvenstveno na području sjedišta tuženika u Puli (na području Republike Hrvatske), te da su upravo na području Pule u tvornici tuženika, prvotužitelj i drugotužitelj (po svojim zaposlenicima i suradnicima), ali prvenstveno drugotužitelj čija je osnovna zadaća bila tuženiku prenijeti „know-how“ odnosno znanje i iskustvo, u postupku pregovora te u skladu sa dogovorom s tuženikom provodili implementaciju nove tehnologije u proizvodni proces tuženika, to sud zaključuje da je očigledno da je ugovor (koji nije zaključen a trebao je biti) u užoj vezi s državom (Republikom Hrvatskom) koja nije država navedena u prethodnim stavcima istog članka (Talijanska Republika kao država sjedišta prodavatelja ili država sjedišta pružatelja usluga. Pravilna je ocjena prvostupanjskog sud, da kao mjerodavno pravo valja primijeniti hrvatsko pravo.

16. Predmet spora, je naknada štete koja se sastoji od stvarno nastalih troškova rada, putnih troškova, troškova stručne pomoći, troškova materijala, tehničkih intervencija i obnove opreme korištene za provedbu testiranja i implementaciju sustava, i to upravo u iznosima koji su potom bili predmet financijskog vještačenja.

17. Iz obrazloženja kao nesporno proizlazi da su tužitelji u pretežitom dijelu snosili troškove uvođenja odnosno testiranja nove tehnologije kod tuženika, te troškovi koji su nastali tužiteljima, a dovode se u izravnu vezu sa prekidom pregovora odnosno s pregovorima, predstavljaju običnu štetu odnosno umanjenje imovine tužitelja, glede koje tužitelji osnovano potražuju naknadu.

18. U ovom predmetu pravomoćno je utvrđena osnova odgovornosti tuženika iz međupresude, pa je sada u ovom postupku valjalo ocijeniti jesu li troškovi koje tužitelji potražuju nastali u vezi s provedbom testiranja, uvođenjem nove tehnologije i pripremom realizacije buduće poslovne suradnje, te jesu li po svojoj naravi i visini bili potrebni i opravdani.

19. Prvostupanjski je sud u međupresudi prihvatio kao vjerodostojne predmetne isprave poimence navedenih u obrazloženju presude te je na temelju njih i personalnih dokaza, pravilno utvrdio da su na projektu sudjelovali djelatnici i suradnici obaju tužitelja, da je testiranje provedeno na temelju narudžbe tuženika, te da su u okviru projekta nastajali troškovi rada, putovanja, smještaja, opreme, intervencija i tehničke podrške.

20. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi visina štete za prvotužitelja utvrdila iznos štete od 17.148,52 EUR, a za drugotužitelja iznos od 57.720,73 EUR, koji se odnose na obračune isplaćene plaće zaposlenika, putne troškove te za troškove materijala za testiranje, obnovu gorionika kisik-metan te utrošak tekućeg argona i tekućeg kisika.

21. Prema odredbi čl. 251. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), prema kojem strana koja je vodila pregovore bez namjere da sklopi ugovor ili ih protivno načelu savjesnosti i poštenja prekine odgovara drugoj strani za štetu. Prema odredbi čl . 1045. st. 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Opće pretpostavke izvanugovorne odgovornosti za štetu koje moraju biti kumulativno ispunjenje su: 1) subjekti odgovornosti za štetu, 2) štetna radnja štetnika, 3) šteta, 4) uzročna veza između štetne radnje i štete i 5) protupravnost. Subjekti odgovornosti za štetu su štetnik i oštećenik. Oštećenik je svaka fizička ili pravna osoba koja trpi štetu. Prema odredbi čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

22. Radi se o izravnoj imovinskoj šteti u obliku obične štete. Naime, tužitelji zahtijevaju naknadu stvarnih, dokumentiranih troškova kojima je njihova imovina već umanjena: troškova rada zaposlenika angažiranih na projektu, putnih troškova, troškova noćenja i hrane zaposlenika i djelatnika tužitelja angažiranih na projektu, troškova stručne pomoći vanjskog suradnika angažiranih na projektu, troškove materijala korištenih na projektu, hitne intervencije i obnove opreme potrebne za provedbu testiranja. Takvi troškovi neposredno su vezani uz realizaciju projekta implementacije i pokusnog testiranja sagorijevanja na plin u pogonu tuženika u Puli i ne bi nastali u utvrđenom obliku i opsegu da tužitelji nisu, oslanjajući se na pregovore i narudžbu tuženika, pristupili pripremi, tehničkoj podršci i izvođenju testiranja. Tuženik, međutim nije dokazao niti predlagao dokaze na okolnost da su troškovi utuženi i dokumentirani troškovi nastali krivnjom tužitelja. Nije osnovan ni prigovor zastare jer nije protekao trogodišnji zastarni rok od dospijeća utužene obveze (troškovi su nastali tijekom pregovora 2016. i 2017. godine – čl. 1086. ZOO-a) pa do utuženja kojim je tijek zastare prekinut.

23. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da su svi utuženi troškovi relevantni, stvarno nastali i u uzročno-posljedičnoj vezi sa sudjelovanjem tužitelja u implementaciji i pokusnom testiranju sustava sagorijevanja na plin za potrebe tuženika.

24. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je prvotužitelju nastala šteta u iznosu od 17.148,52 EUR, a drugotužitelju u iznosu od 57.720,73 EUR,

25. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju žalitelj ne ističe posebne žalbene razloge, pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

26. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

27. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni razlozi koje navod i žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

28. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke na temelju odredaba čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 31. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović