REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2112/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GEOPROJEKT d.d., OIB 90505898082, Nova cesta 224/2, Opatija, kojeg zastupa punomoćnica Nela Šuša, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika GRAD BUZET, OIB 77489969256, II. Istarske brigade 11, Buzet, kojeg zastupa punomoćnica Marina Franulović Ažman, odvjetnica iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-280/2025-133 od 12. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-280/2025-133 od 12. ožujka 2026. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom, točkom I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 151.917,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom II. izreke djelomično je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznos od 82.330,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom te točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati troškove postupka, u iznosu od 32.537,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. ožujka 2026. do isplate, dok je u dijelu za iznos od 88.204,44 EUR tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu izvedenog dokaza financijskim vještačenjem te saslušanjem svjedoka, prvostupanjski je sud ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim, pozivajući se na odredbe čl. 1111. Zakona o obveznom odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj po računima za razdoblje od 13. veljače 2002. do 1. kolovoza 2009. preplatio po svakom pojedinom mjesečnom računu iznos od 1.669,42 EUR, odnosno ukupno je preplatio 151.917,22 EUR, stoga što je otpala osnova za plaćanja naknade. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 115/23; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I. i III. izreke presude, tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu ukinuti presudu i odbaciti tužbu, podredno preinačiti u pobijanom dijelu. Iz sadržaja žalbe jasnim proizlazi da tuženik osporava dio presude kojom nije uspio u sporu, točke I. i II. izreke. Žalitelj u bitnom navodi da su presudom počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer nije rezultat savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno ni na temelju rezultata cjelokupnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito što je nerazumljiva, jer proturječi sama sebi te razlozima i dokazima na kojima se temelji, jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost. Žalitelj uglavnom ponavlja navode već iznesene u prvostupanjskom postupku.

4. U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava žalbene navode, predlaže ovome sudu odbiti žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP -a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. U postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a pobijana odluka nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik opisno upire u žalbi. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da ima valjanu osnovu.

8. U ovoj pravnoj stvari doneseno je više odluka kako slijedi:

- presudom naslovnog suda poslovni broj P-169/15-47 od 29. travnja 2015. odbijen je u cijelosti tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.047.165,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od

235.287,50 kn (točka II. izreke)

- rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5708/2015-2 od 14. kolovoza 2019. ukinuta je presuda suda prvog stupnja i odbačena je tužba (točka I. izreke), odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude suda prvog stupnja (točka II. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 28.087,50 kn (točka III. izreke)

- rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćena je revizija tužitelja i ukinuto rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5708/2015-2 od 14. kolovoza 2019., te je predmet vraćen sudu drugog stupnja na ponovno suđenje

- rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3553/2023-5 od 13. veljače 2024. ukinuta je presuda naslovnog suda poslovni broj P-169/15-47 od 29. travnja 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

- presudom naslovnog suda poslovni broj P-103/2024-109 od 11. travnja 2025. ponovno je odlučeno o tužbenom zahtjevu, međutim rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3025/2025-2 od 4. studenoga 2025. ukinuta je citirana presuda i predmet vraćen na ponovan postupak.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat preplaćenog iznosa u visini od 234.247,78 EUR, kojeg je preplatio na temelju rješenja tuženika koja su stavljena izvan snage, tj. iznosa kojeg je platio temeljem osnove koja je djelomično prestala. Tužitelj traži povrat neosnovano plaćene komunalne naknade za građevinsko zemljište za period od 1996. do 2009. godine, zapravo razlike iznosa između onoga što je platio i iznosa kojeg je bio dužan platiti, iznosa koji je određen sada po izmijenjenoj odluci i onoga koji je određen prijašnjim rješenjima koja su stavljena izvan snage.

10. U tužbi od 20. travnja 2010. tužitelj navodi da je tuženiku u razdoblju od 1996. godine do 31. srpnja 2007. na ime komunalne naknade platio iznos od 3.651.781,00 kn, da je navedene iznose plaćao po rješenjima koja je tuženik donosio o iznosima komunalne naknade, a koja su sada prestala proizvoditi pravni učinak. Tako da su, npr. rješenjima Upravnog odjela za gospodarenje prostorom tuženika od 18. kolovoza 2009. te 28. srpnja 2009. stavljena izvan snage rješenja tuženika od 21. veljače 2002.

11. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kao nesporno je da je rješenjima Upravnog odjela za gospodarenje prostorom tuženika od 18. kolovoza 2009., te 28. srpnja 2009. stavljeno izvan snage rješenje tuženika od 21. siječnja 2002. (list 291.-297. spisa). Tužitelj smatra da je tuženik naplatio komunalnu naknadu temeljem rješenja koja su prestala postojati, dakle, temeljem osnove koja je prestala postojati te da je tuženik obvezan vratiti tužitelju to što je naplatio temeljem rješenja koja je sam stavio izvan snage, čime da je otklonio osnovu po kojoj je tužitelj plaćao naknadu. Dakle, predmet spora jest zahtjev tužitelja kojim traži plaćanje onoga što je (pre)platio temeljem rješenja tuženika koja su stavljena izvan snage.

12. Tužitelj tvrdi da je platio kako bi izbjegao prisilnu naplatu. Stoga da ima pravo tražiti vraćanje, dakle traži vraćanje onoga što je platio temeljem osnove koja je prestala u dijelu, ne traži vraćanje cijelog iznosa kojeg je podmirio, već samo dijela, zbog kojeg je tuženik i stavio izvan snage svoja rješenja.

13. Nije sporno da je tuženik rješenjima o komunalnoj naknadi od 28. srpnja 2009. te od 18. kolovoza 2009. stavio izvan snage rješenja od 21. veljače 2002. Tužitelj je, naime, 13. srpnja 2009. podnio zahtjev Upravnom odboru za gospodarenje prostorom tuženika za revizijom rješenja o plaćanju komunalne naknade iz rješenja od 21. siječnja 2002. Na rješenje od 28. srpnja 2009. tužitelj se žalio, te je žalba djelomično usvojena, i u žalbenom postupku doneseno je novo rješenje od 18. kolovoza 2009. Iz rješenja od 18. kolovoza 2009. (točka 2.) razvidno je da je istim prethodno rješenje ukinuto. Ovo proizlazi i iz same formulacije u označenom rješenju koja glasi: „Pravomoćnošću ovog rješenja stavlja se van snage rješenje Klasa: UP/I-363-01/02-01/01, Urbroj: 2106/01-04-01-43 od dana 21.01.2002. godine.“

14. U Zakonu o općem upravnom postupku (čl. 258 .) navodi se kako upravno tijelo može prijašnje rješenje ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim. Dakle, neovisno o tome je li odluka nadležnog tijela u upravnom postupku ukinuta, poništena ili je stavljena van snage, pravna osnova je otpala i više ne postoji.

15. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznom odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

16. U st. 3. čl. 1111. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

17. Stavljanjem rješenja van snage otpala je osnova te se je ostvarila zakonska osnova za nadoknadu vrijednosti, odnosno vraćanje.

18. Da bi se radilo o stjecanju bez osnove, potrebno je da je iz imovine jedne osobe izašao dio te imovine, zatim da je taj dio imovine ušao u imovinu druge osobe i da je do prijelaza imovine došlo bez valjane pravne osnove odnosno na temelju osnove koja se nije ostvarila ili koja je naknadno otpala. Upravo u konkretnom slučaju osnova je otpala.

19. Pod stjecanjem bez osnove podrazumijevamo izvanugovorni obveznopravni odnos na osnovi kojega je stjecatelj obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onog dijela imovine ili imovinske koristi koje je stekao bez pravno priznate osnove odnosno po osnovi koja se nije ostvarila ili je poslije otpala. Opće pretpostavke nastanka ovog izvanugovornog obveznopravnog odnosa jesu: povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje imovine na drugoj strani, kauzalna povezanost između umanjenja i povećanja, nepostojanje odgovarajuće osnove, činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini ne bi smjela biti štetna radnja, odnosno protupravna radnja, jer bi u tom slučaju nastala obveza odgovornosti za štetu.

20. U konkretnom slučaju osnova za naplatu mjesečnog iznosa komunalne naknade bila je u iznosu od 23.010,05 kn za razdoblje od 1. siječnja 2002., koja je otpala donošenjem rješenja od 18. kolovoza 2009., a kojim je stavljeno navedeno rješenje izvan snage te je utvrđeno da je u tom razdoblju komunalna naknada trebala iznositi 10.431,84 kn. Dakle, samim rješenjem tuženika, otpala je osnova za plaćanje naknade preko iznosa od 10.431,84 kn u spornom razdoblju.

21. Pravna osnova prema odredbi čl. 1111. ZOO-a može otpasti ako nema osnove u nekom pravnom poslu, ako je otpala odlukom suda odnosno druge nadležne vlasti ili na temelju zakona. U konkretnom slučaju pravna osnova naplate većeg iznosa komunalne naknade prema rješenju tuženika iz 2002. godine, otpala je donošenjem rješenja samog tuženika koji je rješenje iz 2002. godine stavio izvan snage i utvrdio koja je zapravo trebala biti visina komunalne naknade u spornom razdoblju.

22. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je otpala osnova za naplatu mjesečnog iznosa komunalne naknade u iznosu od 23.010,05 kn za razdoblje od 1. siječnja 2002., donošenjem rješenja od 18. kolovoza 2009., a kojim je stavljeno navedeno rješenje izvan snage te je utvrđeno da je u tom razdoblju komunalna naknada trebala iznositi 10.431,84 kn. Dakle, samim rješenjem tuženika, otpala je osnova za plaćanje naknade preko iznosa od 10.431,84 kn u spornom razdoblju.

23. Time su ispunjene pretpostavke propisane odredbom č l. 1111. ZOO-a budući da je tužiteljevom isplatom došlo do prijelaza njegove imovine u tuženikovu imovinu pri čemu taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Kauzalna povezanost između umanjenja i povećanja nesporno postoji, činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini nije štetna, odnosno protupravna radnja, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

24. Prvostupanjski je sud, prihvaćajući nalaz i mišljenja vještaka, pravilno zaključio da je tužitelj po računima za razdoblje od 13. veljače 2002. do 1. kolovoza 2009. preplatio po svakom pojedinom mjesečnom računu iznosi od 1.669,42 EUR, odnosno ukupno je preplatio 151.917,22 EUR, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan.

25. Neosnovanim se ukazuje tuženikov prigovor zastare jer je tek pravomoćnošću rješenja iz 2009. godine, tužitelj mogao tražiti povrat stečenog bez osnove. Tužba je podnesena 20. travnja 2010., a novo rješenje pravomoćno je 18. kolovoza 2009., stoga predmetno potraživanje nije u zastari, jer je tužitelj mogao tek pravomoćnošću novog rješenja tražiti povrat stečenog bez osnove. Naime, prigovor zastare, odnosno tijek zastarnog roka, u konkretnom predmetu računa se od pravomoćnosti rješenja iz 2009. godine pa do podnošenja tužbe.

26. Neosnovan je i prigovor apsolutne nenadležnosti tog suda, o kojem je prigovoru odluku donio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Pž-6136/2010 od 29. prosinca 2010. i u odluci poslovni broj Pž 355/2023 od 13. veljače 2024., kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 4571/2019-2 od 29. kolovoza 32023, a u kojim odlukama se jasno navodi da je za suđenje u ovom postupku stvarno i mjesno nadležan naslovni sud.

27. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke.

Zagreb, 31. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović