Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

Kž-191/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Branka Ivića kao predsjednika vijeća, Dijane Jakoliš i Marte Plančić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Šimac kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog NM, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. i 136/25. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog NM i Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, podnesenih protiv presude Općinskog suda u Zadru od 27. travnja 2026. pod brojem 158 K-119/2026, u sjednici vijeća održanoj dana 30. srpnja 2026., u javnom dijelu sjednice u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku PM, zamjenika braniteljice okrivljenika odvjetnika Krešimira Škarice iz Zagreba, te putem audio-video uređaja iz Zatvora u Zadru optuženog NM,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi JM za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavak 2. KZ/11, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 190. stavak 2. KZ/11 osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju kaznu zatvora se optuženiku, temeljem članka 54. KZ/11 ima računati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. lipnja 2025., pa nadalje.

II. Odbija se žalba optuženog NM kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Zadru pod brojem 158 K-119/2026-24, od 27. travnja 2026., optuženi JM proglašen je krivim zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11, pa je optuženi na temelju članka 190. stavak 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, u koju kaznu mu je, temeljem članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme oduzimanja slobode i to od dana uhićenja 25. lipnja 2025., pa nadalje.

2. Na temelju članka 79. stavka 1. i članka 190. stavka 8. KZ/11 od optuženika NM su trajno oduzeti predmeti, i to: droga konoplja težine 374,20 grama pakirana u prozirnoj vakumskoj vrećici, 129 komada tableta droge MDMA (težine 69,20 grama) pakiranih u PVC vrećici, jednu PVC prozirnu vrećicu sa sadržajem droge smole konoplje ukupne težine 54,77 grama, droga konoplja količine 2,79 grama pakirane u aluminijsku foliju, droga amfetamin u količini od 4,71 grama pakirana u jednu PVC vrećicu, droga kokain težina 4,95 grama i 0,40 grama pakirana u dvije PVC vrećice, droga ketamin težine 2,04 grama pakirana u jednu PVC vrećicu, jedna ručno smotana cigareta – joint sa sadržajem mješavine duhana i droge konoplje ukupne težine 0,83 grama i jedna digitalna vaga sive boje, marke "Champ high", a koji su oduzeti potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave ličko-senjske, Policijske postaje Novalja, serijskih brojeva: [serijski broj], ... od 25. lipnja 2025.

3. Na temelju članka 69. KZ/11 optuženiku NM je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogama, koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava ili u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za liječenje ovisnosti izvan zatvorskog sustava pod uvjetima određenim posebnim propisom. Mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

4. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.- pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. - dalje u tekstu: ZKP u vezi s člankom 145. stavkom 2. točke 1. i 6. ZKP naloženo je optuženiku NM naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.121,06 eura u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti te presude.

5. Protiv te presude žalbu je izjavilo Općinsko državno odvjetništvo u Zadru zbog odluke o kazni sa prijedlogom da nadležni županijski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženiku izrekne strožu kaznu zatvora.

6. Žali se i optuženi JM po braniteljici, odvjetnici Ani Buljan iz Zadra zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni sa prijedlogom da županijski sud preinači pobijanu presudu na način da optuženog oslobodi od optužbe, podredno „da se optuženika oslobodi od optužbe za kazneno djelo iz odredbe članka 190. stavak 2. KZ/11“, uz zahtjev da bude izvještena o održavanju sjednice vijeća.

7. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

8. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP spis je dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku.

9. Javnom dijelu sjednice drugostupanjskog vijeća pristupili su zamjenik Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku PM, zamjenik braniteljice okrivljenika odvjetnik Krešimir Škarica iz Zagreba, te putem audio-video uređaja iz Zatvora u Zadru optuženi JM.

10. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

11. Nije u pravu optuženik kada u žalbi ističe da se prvostupanjska presuda ne može ispitati jer da je izreka pobijane presude nerazumljiva, u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza, čime da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP. Međutim iz sadržaja podnesene žalbe može se razabrati da žalitelj u stvari osporava utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda date u pravcu da je dio zatečene droge kod optuženika bio namijenjen prodaji njenim konzumentima, smatrajući da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir njegovu ovisnost, odnosno izostanak novca, kupaca i komunikacije s kupcima, odnosno, izostanak dokaza koji su uobičajeni u postupcima kada se sudi radi preprodaje droge. Time žalitelj osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti više govora u nastavku ove odluke.

11.1. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, izreka pobijane presude je u svemu jasna i razumljiva, a u njenom obrazloženju izloženi su svi razlozi o odlučnim činjenicama, a nema niti proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza. Naime, to što optuženik preocjenjuje izvedene dokaze sa svog subjektivnog stajališta i time osporava zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda, pitanje je činjenične naravi i ne upućuje na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP.

11.2. Nadalje, optuženik posve paušalno ističe i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 12. ZKP i iz stavka 2. toga članka, navodeći da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi povrijedio načelo pravičnog suđenja, prava na obranu, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na obrazloženu sudsku odluku kao i "niz drugih temeljnih načela kaznenog postupka", iako u podnesenoj žalbi ne obrazlaže u čemu bi se te povrede sastojale, izuzev što osporava činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu.

11.3. Stoga, kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP nisu utvrđene povrede na koje ovaj drugostupanjski su pazi po službenoj dužnosti, to nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

12. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženik u žalbi ističe da ta povreda proizlazi upravo iz bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa da je eventualno mogao odgovarati, obzirom na izvedene dokaze, za posjedovanje droge, što je nesporno, a nikako za njenu prodaju.

12.1. Istaknutim žalbenim navodima optuženik zapravo sugerira da je trebalo drugačije utvrditi činjenično stanje koje bi opravdavalo i drugačiju pravnu kvalifikaciju postupanja optuženika. Međutim, pravno označavanje i zakonska kvalifikacija postupanja optuženika temelji se na činjeničnom opisu inkriminacije, a iz istog tog opisa, sadržanog u izreci pobijane presude proizlaze sva bitna obilježja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavak 2. KZ/11.

12.2. Stoga, nije osnovana niti žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona, niti je ovaj drugostupanjski sud utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, na što pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP.

13. Osporavajući pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da bi drogu držao u cilju daljnje prodaje, obzirom da takav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza. Naime, u tom pravcu da je prvostupanjski sud posve paušalno utvrdio da otac optuženika, svjedok ŽM, sina nije uzdržavao u toj mjeri da bi mu bilo nepotrebno baviti se preprodajom droge. Osim toga, po stajalištu žalitelja psihijatrijsko vještačenje po vještaku dr. med. Denisu Sabljaru bi bio ključni dokaz za ocjenu namjene droge, jer da kod dugogodišnjih ovisnika nije neuobičajeno nabavljati veće količine i više vrsta droge. Također, da i provedeno toksikološko vještačenje ne dokazuje za što bi droga bila namijenjena. Stoga po stajalištu žalitelja, u situaciji kada nije pronađen nikakav novac, nema kupaca, nema svjedoka prodaje niti telekomunikacijskih dokaza, ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao da bi optuženik prodavao drogu.

13.1.Suprotno izloženim žalbenim navodima, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud, sveobuhvatnom i temeljitom analizom izvedenih dokaza, kako materijalnih tako i personalnih, utvrdio da je optuženik drogu (konoplju, MDMA, amfetamin, kokain i ketamin) držao dijelom radi vlastite konzumacije, obzirom da bi iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Denisa Sabljara proizlazilo da je optuženik ovisnik o drogama marihuani i kokainu, ali i radi daljnje prodaje konzumentima. Neutemeljeno optuženik u žalbi navodi da ne postoji niti jedan dokaz koji bi upućivao na prodaju droge, pa da tako nije pronađen novac, nema identificiranih kupaca ili svjedoka prodaje a niti komunikacije koja bi na to upućivala. To iz razloga što upravo, kako to pravilno nalazi i prvostupanjski sud, upravo količina razne vrste droge kao i digitalna vaga za precizno mjerenje sa utvrđenim tragovima amfetamina, MDMA, kokaina, ketamina i tetrahidrokanabinola (THC) kao i uostalom način pakiranja droge u manje težinske jedinice, upravo upućuje na zaključak da je dio zatečene droge bio namijenjen prodaji njenim konzumentima. Prethodno izloženi zaključci i utvrđenje prvostupanjskog suda navedeni su u točki 22.2. obrazloženja pobijane presude, a sa kojima se u cijelosti slaže i ovaj drugostupanjski sud. Stoga činjenica da nema identificiranih kupaca, svjedoka prodaje i komunikacije sa kupcima, što bi upućivalo da je optuženik dio pronađene droge prodavao konzumentima, ničim ne dovodi u sumnju pravilan i osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik dio droge namjeravao prodati. Žalitelju se skreće pozornost i da je prodaja droge, nezakoniti posao i da se u pravilu kupci niti ne identificiraju a niti ima svjedoka prodaje dok je komunikacija koja se ostvaruje u svrhu prodaje, kako se radi o protuzakonitim radnjama, često skrivena iza uobičajene komunikacije te se u najvećem broju slučajeva niti ne može povezati sa preprodajom droge. Stoga se upravo na temelju zatvorenog kruga indicija, kao što je to i ovdje slučaj, na temelju vrste, količine, načina pakiranja kao i posjedovanja precizne vage sa utvrđenim tragovima raznih vrsta droge, može izvesti nedvojben zaključak da je droga bila namijenjena daljnjoj prodaji.

13.2. Nadalje, posve su neutemeljeni žalbeni navodi optuženika u kojima polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda i tvrdi da je zatečena droga bila namijenjena za njegovu osobnu uporabu jer je trebao ići na krstarenje u trajanju od deset dana a u inkriminirano vrijeme radio je tri posla „na crno“ i bio u mogućnosti to isfinancirati. U tom pravcu osnovano prvostupanjski sud izloženu obranu optuženika ne prihvaća, nalazeći da je dana sa ciljem otklanjanja kaznene odgovornosti, te u tom pravcu u točkama 23. i 24. obrazloženja daje logične i uvjerljive razloge sa kojima je suglasan i ovaj drugostupanjski sud. Tako pravilno prvostupanjski sud navodi da je optuženik početkom 2025. izišao na slobodu nakon izdržane kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, da bi odmah potom uplatio najamninu za stan za ožujak i travanj te godine stanodavki TM u iznosu od 1.000 eura, nakon čega osnovano zaključuje da je posve nelogično da osoba koja je tek izašla na slobodu sa izdržavanja kazne zatvora, unajmljuje apartman na godinu dana i unaprijed plaća više mjesečnih najamnina. U tom pravcu valjano prvostupanjski sud ne prihvaća kao vjerodostojne iskaze svjedoka, oca optuženika ŽM i prijatelja GM, pravilno ih ocjenjujući pristranim, za što je dao u svemu prihvatljive i životne razloge. Pa bi tako, a u odnosu na oca optuženika, za kojega je optuženik tvrdio da bi mu financijski pomagao, osnovano zaključio da otac, uslijed brojnih zdravstvenih problema i dugotrajnog bolovanja to nije mogao činiti, dok za svjedoka GM, inače dugogodišnjeg prijatelja optuženika, koji je tvrdio da je radio zajedno sa optuženikom kod zajedničkog prijatelja na građevini i da mu nije poznato da se optuženik bavio prodajom droge, zaključuje da mu nije moglo ostati nepoznato, kao dugogodišnjem prijatelju, da je upravo radi počinjenja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama bio na izdržavanju kazne zatvora.

13.3. Prema tome, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud na temelju sveobuhvatne i valjane analize svih u postupku izvedenih dokaza donio pravilan i osnovan zaključak da je droga koja je zatečena kod optuženika bila namijenjena za njegovu osobnu konzumaciju ali i za daljnju prodaju. Stoga je činjenično stanje po prvostupanjskom sudu u svemu pravilno i potpuno utvrđeno zbog čega nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni navodeći da prvostupanjski sud pri izricanu kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio psihijatrijski nalaz i mišljenje kao i utvrđenu smanjenu ubrojivost optuženika u vrijeme počinjenja djela te činjenicu da je ovisnik o drogama. Osim toga, da je propušteno uzeti u obzir držanje optuženika pred sudom, kao i činjenicu da je tijekom boravka u zatvoru znatno smanjio zamjensku terapiju što upućuje na zaključak da je odlučio promijeniti svoj život. Stoga smatra da izrečena kazna zatvora mora biti blaža, a ne ovako visoko odmjerena.

14.1. Suprotno izloženim žalbenim navodima optuženika, državni odvjetnik žaleći se zbog odluke o kazni navodi da prvostupanjski sud nije pravilno odmjerio kaznu, odnosno, da nije u dovoljnoj mjeri cijenio raniju osuđivanost optuženika zbog istog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavak 2. KZ/11 za koje je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Naime, da je optuženik nedugo nakon izdržane kazne zatvora iz te presude ponovno počinio isto kazneno djelo iz čega proizlazi da prethodna osuđivanost nije ostvarila svrhu kažnjavanja, zbog čega predlaže izricanje strože kazne zatvora.

14.2. Pri izboru vrste i mjere kazne, prvostupanjski je sud optuženiku od olakotnih okolnosti uzeo u obzir da je ovisnik o marihuani i kokainu, smanjenu ubrojivost pri počinjenju djela, obiteljske prilike u vidu dugogodišnje bolesti oca, dok je od otegotnih okolnosti uzeo u obzir pogibeljnost počinjenog djela i raniju osuđivanost za isto kazneno djelo iz članka 190. stavak 2. KZ/11, pa je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, smatrajući da će se izricanjem upravo tako odmjerene kazne zatvora ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije.

14.3. Međutim, osnovano državni odvjetnik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao činjenicu ranije osuđivanosti optuženika za isto kazneno djelo. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kada se uzme u obzir da je optuženik presudom Općinskog suda u Zadru pod brojem K-440/23 od 30. listopada 2023. koja je pravomoćna 25. siječnja 2024. proglašen krivim zbog istog kaznenog djela iz članka 190. stavak 2. KZ/11, te mu je izrečena kazna zatora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, da bi optuženik svega nekoliko mjeseci po izdržanoj kazni zatvora iz te presude, počinio predmetno kazneno djelo, upućuje na zaključak, na što državni odvjetnik pravilno ukazuje, da ranija osuđivanost optuženika nije utjecala na njega da shvati sve posljedice svoga protupravnog ponašanja, te upućuje na izrazito visok stupanj kriminalne volje. Stoga izrečenom kaznom zatvora, gotovo na pragu donjeg minimuma zapriječene kazne zatvora za to djelo (propisana kazna zatvora za kazneno djelo iz članka 190. stavak 2. KZ/11 je od 1 do 12 godina), od jedne godine i osam mjeseci, u konkretnom slučaju neće se ostvariti svrha kažnjavanja propisana u članku 41. KZ/11.

14.4. Obzirom na sve prednje izloženo, ocjena je ovog suda da će se izricanjem strože kazne optuženiku, i to upravo kazne zatvora u trajanju od dvije godine, koja je u svemu adekvatna kako težini počinjenog kaznenog djela, te osobi optuženika, izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na optuženika kao i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela.

14.5. Stoga su potpuno neutemeljeni žalbeni navodi optuženika u kojemu predlaže izricanje blaže kazne od one izrečene po prvostupanjskom sudu, posve pogrešno smatrajući da mu je izrečena kazna, visoko odmjerena, a sve kraj činjenice ranije osuđivanosti za isto kazneno djelo što upućuje na okolnost da se radi o osobi specijalnom povratniku, kako je to prednje izloženo.

15. Prema tome, imajući u vidu sve naprijed navedeno, valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, te preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni (točka I izreke) sukladno članku 486. stavak 1. ZKP, dok je žalba optuženika neosnovana zbog čega je istu valjalo odbiti (točka II izreke), sukladno članku 482. ZKP, u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Šibeniku, 30. srpnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Branko Ivić