Poslovni broj: 8 Gž-583/2023-3

                                                                                                          

        

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

                                                                                                          Poslovni broj: 8 Gž-583/2023-3

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

                                                                     

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. I. iz V., OIB: …, zastupane po punomoćniku S. Č., odvjetniku iz V., protiv tuženika E. & S. B. d.d., R., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici A. K., odvjetnici iz O. D. M. i p., R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1386/2019-16 od 13. srpnja 2023. te rješenja od 20. lipnja 2023., u sjednici održanoj 14. veljače 2024.,

 

r i j e š i o    j e

 

              I Uvažava se žalba tužiteljice B. I. i ukida presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1386/2019-16 od 13. srpnja 2023. te predmet vraća istom prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

 

              II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika E. & S. B. d.d. i potvrđuje rješenje od Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1386/2019 od 20. lipnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:     

''I.               Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: „Ovrha određena rješenjem o ovrsi posl. broj: Ovr-918/2019 od 31. srpnja 2019. god. proglašava se nedopuštenom, te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 danja i pod prijetnjom ovrhe.“

II.               Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženoj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 995,00 eura / 7.496,83 kune1 s pripadajućim zateznim kamatama sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi ističe da je protiv rješenja o ovrsi istakla žalbene razloge temeljem odredbe čl. 50. st. 1. toč. 1., 2., 5., 6., 7., 9. i 11. Ovršnog zakona te čl. 50. st. 2. i 4. istog Zakona. U žalbi da je istakla da nema dospjelog duga prema ovrhovoditelju, da je ovrhu sud trebao odbaciti jer je ista nepodobna za postupanje prvenstveno iz razloga jer iz predmetnih isprava nije izričito naznačeno koji dužnik odgovara za koji dio tražbine jer su u predmetnim ispravama naznačeni dužnik kao korisnik kredita i sudužnik, zatim da nije naznačeno koji su postupci vođeni radi naplate predmetne tražbine, koji dio tražbine je naplaćen u kojem opsegu i u koje vrijeme, da je nastupila zastara potraživanja, a istaknut je i prigovor ništetnosti kako predmetne ovršne isprave, tako i same tražbine. Sud je bio dužan raspraviti sve istaknute prigovore tužiteljice koje su istaknute u žalbi na rješenje o ovrsi što je odbio učiniti s obrazloženjem da je tužiteljica upućena na parnicu samo radi istaknutog prigovora zastare koji je ocijenio neosnovanim. Poziva se na odredbu čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona navodeći kako prvostupanjski sud niti jednom riječju nije se osvrnuo na sve naznačene razloge radi kojih bi po mišljenju ovršenice ovrha bila nedopuštena čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Također se poziva na odredbu čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku i u svezi s time čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica ukazuje da joj je povrijeđeno ustavno pravo iz čl. 118. st. 3. Ustava Republike Hrvatske odnosno konvencijsko pravo zajamčeno čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te je povrijeđeno načelo vladavine prava jer se odluka prvostupanjskog suda ne temelji na pozitivnim propisima nego je ista rezultat arbitrarnosti prvostupanjskog suda. Rezultat naznačenih povreda je i pogrešna odluka o troškovima postupka. Predlaže se prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice i naložiti tuženiku plaćanje parničnih troškova, a podredno pobijanu presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da su neosnovani navodi da je sud propustio raspraviti sve istaknute prigovore tužiteljice u žalbi na rješenju pozivajući se na zaključak prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-918/19 od 13. studenoga 2019. Tužiteljica je tužbu mogla utemeljiti samo na žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona i isticati samo one činjenice koje su u vezi s tim žalbenim razlogom. Ostali razlozi koje tužiteljica iznosi u tužbi su irelevantni u ovoj parnici. Predlaže se odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi troškove žalbenog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zahtijevajući trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Protiv iste presude u dijelu odluke o trošku te protiv raspravnog rješenja od 20. lipnja 2023. žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. Naime, navedenim raspravnim rješenjem određena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.654,46 EUR, pa pozivajući se na odredbu čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku i podnesak tužiteljice od 28. kolovoza 2020. navodi da je mjerodavna vrijednost spora koju je tužiteljica naznačila u tom podnesku. Predmetni ovršni postupak vodi se radi naplata potraživanja tuženika u iznosu od 200.902,85 EUR te je vrijednost predmeta spora suviše nisko označena budući da je višestruko niža od visine potraživanja tužiteljice. Slijedom toga pobijano rješenje je arbitrarno odnosno njegovim donošenjem počinjene su bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. Zakona o parničnom postupku, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Što se tiče odluke o troškovima postupka upućuje se na gornje navode žalbe, s time što odluka u tom dijelu ne sadrži nikakve razloge za određivanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.654,46 EUR. Slijedom navedenog predlaže se uvažiti žalbu, preinačiti rješenje od 20. lipnja 2023. na način da se odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 200.902,85 EUR te tužiteljici naloži da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 12.084,38 EUR.

5. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

6. Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda osnovanim se nalazi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19., dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.) budući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati odnosno izostali su razlozi o odlučnim činjenicama.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice da se nedopuštenom proglasi ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-918/2019 od 31. srpnja 2019.

9. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice s obrazloženjem da u predmetnom slučaju nije ostvaren žalbeni razlog propisan čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14. i 73/17., dalje OZ), te kako je zaključkom prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-918/2019-11 ovršenica, ovdje tužiteljica, upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom – zbog nastupa zastare tražbine, to da se nije upustio u razmatranje i ocjenu drugih navoda iz tužbe tužiteljice pozivajući se na odredbu čl. 55. st. 3. OZ.

10. U pogledu žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ potrebnim se nalazi navesti da je odredbom čl. 51. st. 1. toč. 1. OZ određeno da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi nije ovršna isprava.

10.1. Sporna Izjava suglasnosti o zapljeni plaće (dalje Izjava) koju je dala tužiteljica  je sastavljena i ovjerena u vrijeme važenja Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 121/05.; dalje OZ/96.) gdje sukladno odredbi čl. 178. st. 1. dužnik može ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zapljeni njegova plaća, u cijelosti ili djelomično, i da se isplate obavljaju izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava se izdaje u jednom primjerku i ima značenje pravnog posla iz čl. 72. st. 1. OZ te pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. U st. 4. istog članka je propisano da isprava iz st. 1. tog članka ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe.

10.2. Prema čl. 178. st. 5. OZ/96 odredbe st. 1. i 4. toga članka na odgovarajući se način primjenjuju i na jamca ako je dao suglasnost iz st. 1. toga članka.

10.3. Prema odredbi čl. 21. st. 1. toč. 6. OZ/96 ovršna isprava je i druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava.

10.3. Prilikom ocjene da li predmetna Izjava predstavlja ovršnu ispravu ukazati je na odredbu čl. 16. Zakona o izmjenama Ovršnog zakona (''Narodne novine", broj 67/08. – dalje ZID OZ/08) kojom je izmijenjena odredba čl. 178. st. 1. OZ na način da se od stupanja na snagu tog Zakona zahtijeva da izjava o suglasnosti o zapljeni plaće bude potvrđena, a ne samo ovjerena od strane javnog bilježnika. Međutim, navedena odredba čl. 16., prema odredbi čl. 26. ZID OZ/08, neće se primjenjivati na ispravu o suglasnosti o zapljeni plaće ovjerenu prije stupanja na snagu tog Zakona.

10.4. Kako je u konkretnom slučaju na predmetnoj Izjavi ovjeren potpis tužiteljice od strane javne bilježnice u O. N. Š. 13. rujna 2007., dakle prije stupanja na snagu ZID OZ/08, to se navedena izmjena ne odnosi na spornu Izjavu, već se primjenjuju odredbe koje su do tada vrijedile, dakle ista Izjava sukladno odredbi čl. 178. st. 1. i 5. OZ/96 predstavlja ovršnu ispravu.

11. Sud prvog stupnja odlučujući o žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ pozvao se na odredbu čl. 233. st. 1. ZOO kojom je određeno da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkog akta, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

 

11.1. Međutim, prvostupanjski sud nije primijenio i Zakon o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93., 29/94., 162/98., i 16/07., 75/09.) koji je bio na snazi u vrijeme ovjere Izjave i dao razloge o tome da li predmetna Izjava predstavlja javnobilježnički akt jer o tom utvrđenju ovisi dalje primjena materijalnog prava u pogledu (ne)osnovanosti prigovora zastare.

 

12. Nadalje, osnovanim se nalaze žalbeni navodi u pogledu ostalih žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. OZ na koje se poziva tužiteljica.

13. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je ovršenica, ovdje tužiteljica, izjavila žalbu protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-918/2019 od 31. srpnja 2019. te da iz sadržaja iste proizlazi da protiv pobijanog rješenja o ovrsi izjavljuje žalbu iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč., između ostalih, 7., 9. i 11. OZ te da je Županijski sud u Rijeci rješenjem poslovni broj Gž Ovrv-27/2020-2 od 13. kolovoza 2021. odbio, kao neosnovanu, žalbu ovršenice i potvrdio pobijano rješenje o ovrsi s tim što iz izreke tog rješenja proizlazi da je navedeno rješenje potvrđeno - osim u odnosu na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. OZ, a u obrazloženju (toč. 8. obrazloženja) da taj sud nije ovlašten odlučivati o istima već sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 52. OZ.

13.1. Prema tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je trebao raspraviti i utvrditi žalbene razloge koji upućuju ne samo na razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ, već i na razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. OZ budući da je te razloge ovršenica istaknula već u žalbi protiv rješenja o ovrsi i može tužbu utemeljiti na istima, a činjenica što sud prvog stupnja zaključkom (protiv kojeg nije dopuštena žalba) nije uputio tužiteljicu i iz tih žalbenih razloga pokrenuti parnicu, već samo iz „razloga zastare tražbine“, ne može ići na štetu tužiteljici.

14. Slijedom navedenog, valjalo je uvažiti žalbu tužiteljice budući da je prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP valjalo ukinuti pobijanu presudu u dijelu pod toč. I izreke, a posljedično i u dijelu pod toč. II izreke koji se odnosi na odluku o parničnom trošku koja odluka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku, tako da je odlučeno kao pod toč. I izreke ove drugostupanjske odluke.

14.1. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ukloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te raspraviti sva sporna pitanja na koja je ukazao ovaj drugostupanjski sud i ponovnom ocjenom izvedenih dokaza, pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeti odgovarajuću odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

15. U odnosu na žalbu tuženika izjavljenu protiv raspravnog rješenja od 20. lipnja 2023. navesti je da iz spisa predmeta slijedi da je pobijanim rješenjem, protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.654,46 EUR.

15.1. Naime, iz spisa predmeta slijedi da je tužiteljica u tužbi propustila označiti vrijednost predmeta spora te da je ista, po pozivu prvostupanjskog suda rješenjem od 9. prosinca 2019., označena podneskom od 23. prosinca 2019. u visini od 20.000,00 kn što iznosi 2.654,46 EUR (l.s. 5).

15.2. Tako označenoj vrijednosti predmeta prigovorio je tuženik smatrajući da je vrijednost predmeta spora suviše nisko označena pa je predložio odrediti istu u visini od 1.599,192,65 kn što da odgovara iznosu potraživanja tuženika prema tužiteljici.

15.3. Po ocjeni ovog suda ima se primijeniti odredba čl. 40. st. 1. ZPP kojom je određeno da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

15.4. Prema tome kako je u konkretnom riječ o tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu i da je tužiteljica označila vrijednost predmeta spora u iznosu od 20.000,00 kn mjerodavna je upravo ta vrijednost predmeta spora radi čega se suprotno žalbeni navodi tuženika ocjenjuju neosnovanim.

16. Slijedom navedenog, kako ovaj drugostupanjski sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje, kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč. II.

U Zadru 14. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

  Sanja Prosenica