REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2731/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MEGRAD-NEKRETNINE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Božidara Adžije 19, OIB 75927053478, kojeg zastupaju punomoćnici Dražen Crnković, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Crnković i Pešušić u Zagrebu, te Tomislav Orehovec, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Orehovec, Vinter, Kiš i Šimunović u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja AN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Glogovšek, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Dino Miljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko i Knežević d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2996/2014-98 od 20. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2996/2014-98 od 20. listopada 2023. u točkama I. i II. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju MEGRAD-NEKRETNINE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Božidara Adžije 19, OIB 75927053478, iznos od 20.552.954,01 eura / 154.856.232,06 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam (8) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 255.989,09 eura / 1.928.749,80 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, kao i naknaditi umješaču trošak parničnog postupka u iznosu od 190.789,02 eura / 1.437.499,87 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena.“

r j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -2996/2014-98 od 20. listopada 2023. u točkama III. i IV. izreke i predmet vraća u tom dijelu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -2996/2014-98 od 20. listopada 2023.suđeno je :

„I. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju MEGRAD-NEKRETNINE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Božidara Adžije 19, OIB: 75927053478, iznos od 20.552.954,01 eura /154.856.232,06 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam (8) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, sve u roku od osam (8) dana.

II. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 255.989,09 eura / 1.928.749,80 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi umješaču trošak parničnog postupka u iznosu od 190.789,02 eura / 1.437.499,87 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, u roku od 8 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 595.622,46 eura / 4.487.717,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

VI. Odbija se zahtjev umješača za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 83.325,06 eura / 627.812,66 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.“

2. Tuženik je podnio pravovremenu žalbu protiv navedene presude pobijajući točke I., II., III. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 193. i čl. 158. st. 1. i 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi kako sud nije primijenio odredbu čl. 193. Zakona o parničnom postupku o povlačenju tužbe, zatim odredbu čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku kod odluke o parničnim troškovima s obzirom na to da je tužitelj koji je povukao tužbu dužan tuženiku naknaditi troškove postupka te odredbu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku kod odluke o parničnim troškovima ovisno o omjeru uspjeha u parnici pojedine stranke. Također, s obzirom da je propustio odlučiti o zahtjevu tuženika za naknadu parničnih troškova uslijed povlačenja tužbe te da su stajališta suda iz točke 6. obrazloženja pobijane presude proturječna stanju spisa i dispozicijama stranaka u postupku, prvenstveno i naročito tužitelja, pobijana presuda u ovom dijelu ne može se ispitati, čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Tuženik da se u podnesku od 24. svibnja 2022. nije usprotivio izvršenoj preinaci tužbe, pri čemu je istaknuo prigovor zastare u odnosu na sve novo postavljene tužbene zahtjeve tužitelja. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi vrlo šturo, pritom ne iznoseći bilo kakve valjane razloge za takvo stajalište. Stajališta suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva smatra posljedicom pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. O visini tužbenog zahtjeva navodi kako sud pobijanom presudom pogrešno tumači pravne kategorije obične štete, izmakle koristi odnosno izmakle dobiti, zatim kako tržišna cijena gotovih stanova na projektu ne može biti šteta koju je tužitelj pretrpio. Procjenu tržišne vrijednosti nekretnine smatra nepravilnom i nezakonitom. Osporava i odluku o troškovima postupka glede povlačenja dijela tužbe, povrede Tbr. 8/1 Tarife i troška pristupa na ročište 16. prosinca 2015. Predložio je ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje te zatražio trošak sastava žalbe u iznosu od 500 bodova uvećano za PDV i sudske pristojbe.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtjeva trošak žalbenog postupka u iznosu od 26.212,75 eura.

4. Tuženikova žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP-a).

6. Prije svega valja istaknuti da je u ovom postupku već bila donesena odluka o tuženikovoj žalbi poslovni broj Pž-199/2025-2 od 29. siječnja 2025. kojom je preinačena prvostupanjska presuda u točki I. izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 20.552.954,01 eura. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenoj reviziji tužitelja rješenjem poslovni broj Rev-1108/2025-2 od 27. svibnja 2026. ukinuo navedenu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem uz obrazloženje da pobijana drugostupanjska presuda ne sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama i da se radi o arbitrarnoj odluci (…….), zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i povrijeđena prava tuženika na obrazloženu presudu i pravično suđenje.

7. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj podnio tužbu 31. ožujka 2011. sa zahtjevom da se utvrdi da su raskinuti Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 257/07-1 od 16. ožujka 2007., Ugovor o poslovnoj suradnji br. PS-G-1031001/07 od 24. siječnja 2007., Ugovor o limitu za građevinske poslove b r. GL4040/071 od 24. siječnja 2008. i više ugovora o kreditu i njihovih aneksa te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju:

- iznos od 11.481.881,42 eura ( 86.510.235,70 kn) s pripadajućim kamatama na ime povrata danog odnosno ukupne vlastite obveze prema banci (za projekt „Sveti Duh“,

- iznos od 7.229.941,94 eura (54.473.997,59 kn) s pripadajućim kamatama na ime vlastitih ulaganja i cijenu uloženog kapitala kao običnu štetu (za projekt „Sveti Duh“),

- iznos od 3.294.869,70 eura (24.825.195,76 kn) s pripadajućim kamatama na ime izmakle dobiti (za projekt „Sveti Duh“),

- iznos od 4.257.051,63 eura (32.074.755,49 kn) s pripadajućim kamatama za koji tuženik tereti tužitelja (za objekat Oporovečka),

- iznos od 1.598.035,07 eura (12.040.395,24 kn) na ime izgubljene koristi (za objekat Oporovečka),

- iznos od 355.555,98 eura (2.678.936,55 kn) s pripadajućim kamatama na ime plaćenih kamata na kredite(za objekat Oporovečka).

Tužbeni zahtjev se temelji na odredbama čl. 360., čl. 361. i čl. 369. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO).

8. Tijekom postupka, nakon izvedenog dokaza vještačenjem, tužitelj je podneskom od 26. travnja 2022. uredio tužbeni zahtjev tako da zahtijeva isplatu iznosa od 20.552.954,01 eura (154.856.232,06 kn) s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade štete u vidu izmakle koristi zbog neostvarenog prihoda od prodaje stanova u okviru projekta „Sveti Duh“, s obzirom na to da je tuženica prestala financijski pratiti tužitelja sukladno sklopljenim ugovorima, što je dovelo do nemogućnosti završetka izgradnje stambenog naselja „Sveti Duh“ i odvelo tužitelja u stečaj. Zatim je, u slučaju da sud ne prihvati taj zahtjev, predložio da prihvati tužbeni zahtjev kako je postavljen u tužbi od 31. ožujka 2011. i to utvrđenjem da su ugovori sklopljeni među strankama raskinuti i naknadu štete po više osnova.

9. Dakle, navedenim podneskom tužitelj je postavio prvi kao glavni te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP -a.

10. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da podneskom od 26. travnja 2022. tužitelj nije preinačio tužbu na način da sada zahtijeva samo isplatu iznosa od 20.552.954,01 eura i da se smatra da je time povukao tužbu u odnosu na prvotni zahtjev iz tužbe podnesene 31. ožujka 2011. za koji je postavio podredni kumulirani zahtjev, za što su navedeni jasni i valjani razlozi u točki 6. st. 2. i 3. obrazloženja.

11. Odredbom čl. 191. st. 1. ZPP-a propisano je da preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

12. U konkretnom slučaju tužitelj je u tužbi od 31. ožujka 2011. zahtijevao, između ostalog, i isplatu iznosa od 3.294.869,70 eura (24.825.195,76 kn) s pripadajućim kamatama na ime izmakle dobiti za projekat „Sveti Duh“. Nakon izvedenog vještačenja i mišljenja vještaka koji je utvrdio da bi tužitelj prodajom stanova ostvario prihod od 20.552.954,01 eura (154.856.232,06 kn), tužitelj je 2022. godine podnio zahtjev za isplatu upravo tog iznosa na ime naknade štete u vidu izgubljene koristi na ime neostvarenog prihoda na projektu „Sveti Duh“, te je u slučaju da se ne prihvati taj zahtjev podnio podredni kumulirani zahtjev kako je preciziran u tužbi. Dakle, radilo se o eventualnoj objektivnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva, a ne povlačenju tužbe u odnosu na prijašnji kumulirani zahtjev.

13. Prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda preinačio tužbu povećanjem postojećeg zahtjeva, ali samo u odnosu na dio zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle dobiti na projektu „Sveti Duh“ (budući da je podnesenom tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 3.295.088,26 eura, a nakon vještačenja usklađenjem s nalazom vještaka isplatu iznosa od 20.529.793,45 eura) te je naveo da taj iznos predstavlja glavni zahtjev, a preostali dio prvobitno postavljenog zahtjeva samo ako sud ne prihvati ovaj glavni. Dakle, preostali zahtjev iz tužbe predstavlja sporedni kumulirani zahtjev, u odnosu na koji nije promijenjena niti istovjetnost, niti činjenična osnova zahtjeva, a sud sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a odlučuje o tužbenim zahtjevima onim redom kako su postavljeni.

14. Kvantitativno povećanje tužbenog zahtjeva (visine štete) se u konkretnom slučaju dogodilo nakon izvedenog vještačenja na temelju, u bitnom, iste činjenične osnove tako da se traži više nego što je traženo tužbom, dakle ne traži se nešto drugo, već nešto više (za razliku od promjene istovjetnosti zahtjeva).

15. Prvostupanjski sud je u točki 6. st. 1. obrazloženja pogrešno zaključio da tužitelj nije povećao tužbeni zahtjev, budući da od početka zaht ijeva isplatu štete u ukupnom iznosu od 28.219208,43 eura (212.603.516,33 kn). Naime, iznos od 28.219208,43 eura predstavlja zbroj svih vidova štete navedenih u tužb i, a uređenim tužbenim zahtjevom nakon izvedenog vještačenja tužitelj zaht ijeva samo isplatu štete u vidu izmakle koristi u odnosu na projekt „Sveti Duh“ i to umjesto prijašnjeg iznosa od 3.295.088,26 eura iz tužbe, iznos od 20.529.793,45 eura, pa je u tom dijelu tužba preinačena povećanjem postojećeg zahtjeva, budući da se tuženik takvoj preinaci tužbe nije protivio, već je samo istaknuo prigovor zastare.

16. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odlučio samo o glavnom tužbenom zahtjevu tako da ga je u cijelosti prihvatio, te stoga nije imao razloga odlučivati o kumuliranom zahtjevu.

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor zastare, ali ne iz razloga navedenih u točki 6. obrazloženja pobijane presude (da tužba nije preinačena).

18. U konkretnom slučaju je došlo do preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva glede naknade štete u vidu izmakle koristi na projektu „Sveti Duh“ iz iste činjenične i pravne osnove (dakle radi se o „nepravoj preinaci“) koja je moguća i dopuštena sukladno čl. 190. i čl. 191. ZPP-a, pa je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe u ovom postupku. Navedeno pravno shvaćanje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3756/2023-2 od 28. svibnja 2024. Dakle, suprotno shvaćanju žalitelja kako se u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva parnica smatra pokrenutom kada je istaknut taj novi zahtjev, u odnosu na novopostavljeni povećani tužbeni zahtjev za naknadu štete na projektu „Sveti Duh“ došlo je do prekida zastarijevanja već samim podnošenjem tužbe (čl. 241. ZOO-a). Budući da je prema navodima tužitelja zahtijevani iznos štete dospio na naplatu 1. siječnja 2010, evidentno je da zbog prekida zastarijevanja primjenom roka zastarijevanja propisanog odredbom čl. 230. ZOO-a zastara nije nastupila prije podnošenja tužbe.

19. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je tuženik povrijedio svoju ugovornu obvezu jer je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, budući da je dogovorio da će financirati tužitelja na projektu „Sveti Duh“, a zatim je prestao ispunjavati svoje obveze preuzete Ugovorom o poslovnoj suradnji i ostalim pratećim ugovorima, odnosno financirati gradnju, bez da je raskinuo ugovor, donio odluku o prestanku financiranja ili bilo kakvu službenu odluku, znajući da tužitelj bez praćenja banke na tom projektu neće moći dovršiti projekt niti vratiti kredite i posljedično tome doći u tešku financijsku situaciju koja je u konkretnom slučaju rezultirala odlaskom tužitelja u stečaj. Zaključio je da je tuženik prestankom financiranja projekta onemogućio tužitelja u dovršetku objekta.

20. Nije sporno između stranaka da su u odnosu na projekt stambenog naselja „Sveti Duh“ sklopile Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES -257/07 od 16. ožujka 2007. (dalje: Okvirni ugovor), Ugovor o poslovnoj suradnji br. PS-G-1031001/07 od 24. siječnja 2008. te Ugovor o limitu za građevinske poslove b r. GL4040/071 od 24. siječnja 2008. (dalje: Ugovor o limitu), te više ugovora o dugoročnom kreditu (broj 5103485649 - sada 5001495865; broj 5103660195 - sada 5104253682 i broj 5103810427 s pripadajućim Aneksima).

21. Iz Okvirnog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile kako će banka (ovdje tuženik) dužniku (ovdje tužitelju) u skladu sa svojom poslovnom politikom i načelom sigurnosti novčanih plasmana banke te potrebama dužnika, odobravati kredite, izdavati garancije, otvarati akreditive s odloženim polaganjem pokrića i odobravati druge plasmane iz registrirane djelatnosti banke do ukupnog iznosa od 15.000.000,00 eura (čl. 1.1). Pritom su ugovorile da će banka i dužnik za svaki pojedinačni pravni posao, sukladno poslovnoj politici i mogućnostima banke, sklopiti poseban ugovor kojim će regulirati pojedinosti istog, do ukupnog iznosa iz čl. 1. Okvirnog ugovora (čl. 2.1.), te da će posebne ugovore banka sklapati temeljem prethodnih oduka donesenih sukladno uvjetima svoje poslovne politike, pri čemu banka pridržava pravo prihvatiti ili odbiti prijedlog dužnika za sklapanjem bilo kojeg posebnog ugovora, a koji će svaki posebni ugovor biti sastavni dio Okvirnog ugovora.

22. Iz navedenih odredbi Okvirnog ugovora proizlazi da je dogovoreno, po više osnova (novčani plasman odobravanja kredita, izdavanja garancija, otvaranja akreditiva, i odobravanja drugih plasmana) tuženikovo financiranje do ukupnog iznosa od 15.000.000,00 eura, kao najvišeg mogućeg okvirnog iznosa zaduženja tužitelja.

23. Iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 24. siječnja 2008. proizlazi da se prema čl. 1.3. Ugovora financiranje Projekta treba odvijati iz vlastitih izvora Investitora, koji obuhvaćaju i sredstva doznačena temeljem kredita poslovnih banaka kupcima, kao i putem bankovnih kredita Investitoru (ovdje tužitelju), a u svezi čega su Banka i Investitor sklopili Ugovor o limitu za građevinske poslove.

24. Ugovorom o limitu za građevinske poslove stranke su ugovorile da će banka i dužnik za svaki pojedinačni pravni posao, sukladno poslovnoj politici i mogućnostima banke, sklopiti poseban ugovor odnosno odgovarajući aneks, a kojim će regulirati pojedinosti istog, do ukupnog iznosa iz čl. 1.4. Ugovora o limitu (tj. do 8.000.000,00 eura). Uz to je ugovoreno da će posebne ugovore odnosno odgovarajuće anekse banka sklapati temeljem prethodnih oduka donesenih sukladno uvjetima svoje poslovne politike te da banka pridržava pravo prihvatiti ili odbiti prijedlog dužnika za sklapanjem bilo kojeg posebnog ugovora odnosno odgovarajućeg aneksa, a koji će svaki posebni ugovor odnosno aneks biti sastavni dio Ugovora o limitu.

25. Iz navedenih odredbi ugovora proizlazi da ne postoji bezuvjetna obveza tuženika da financira projekt „Sveti Duh“ do njegovog dovršetka, jer se objekt financira i iz vlastitih sredstava tužitelja, te se radi o okvirnim ugovorima i za svaki pojedinačni zahtjev je potrebno sklopiti poseban ugovor po zahtjevu tužitelja koji tuženik može, ali ne mora prihvatiti, u skladu s poslovnom politikom i mogućnostima banke. Nesporno je da su stranke sklopile više ugovora o dugoročnom kreditu.

26. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik temeljem više ugovora o dugoročnom kreditu doznačio tužitelju ugovorene iznose iz pojedinačno sklopljenih ugovora (približno 9.000.000,00 eura), dok za određeni broj situacija (zahtjeva) koje su dostavljene tuženiku nisu sklopljeni ugovori o kreditu, jer stranke nisu za te iznose postigle suglasnost.

27. Banka nije preuzela obvezu financirati tužiteljev projekat do punog iznosa od 15.000.000,00 eura, te je dogovoreno da banka pridržava pravo prihvatiti ili odbiti prijedlog dužnika za sklapanjem bilo kojeg posebnog ugovora, što znači da banka nije preuzela bezuvjetnu obvezu financiranja do punog iznosa od 15.000.000,00 eura, pa samo zbog prestanka sklapanja novih ugovora po ispostavljenim situacijama nije nužno došlo do povrede ugovora.

28. Međutim, bitno je utvrditi je li banka kod tužitelja prije prestanka financiranja stvorila opravdano očekivanje nastavka financiranja, a zatim bez opravdanih razloga i obavijesti naglo prestala s financiranjem, što je odlučno za ocjenu je li povrijedila načelo savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. i čl. 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/0 i 41/08) unatoč tome što formalno tuženik nije bio obvezan odobriti novi kredit.

29. Prvostupanjski sud je iz izvedenih dokaza zaključio da je tuženik svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja jer je zastao s financiranjem bez da je raskinuo ugovor, donio odluku o prestanku financiranja ili bilo kakvu službenu odluku, znajući da tužitelj bez praćenja banke na tom projektu neće moći dovršiti projekat niti vratiti kredite i da je ta situacija dovela do stečaja tužitelja (točka 41. obrazloženja). Zatim je utvrdio da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu iz odredbe čl. 1045. ZOO-a jer je tuženik neutemeljeno prestao s ispunjenjem svoje obveze kada je prestao plaćati privremene situacije i dalje financirati projekt (te da tužitelj nije dostavio nikakvu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je proveo detaljnu i ozbiljnu analizu stanja na terenu te procjenu mogućnosti dovršetka projekta prije obustave plaćanja privremenih situacija i prestanka financiranja projekta.

30. Prvostupanjski sud je donio taj zaključak, a da pritom nije ocijenio sve dokaze koje je izveo, na što s pravom ukazuje žalitelj. Iz zahtjeva za okvirno odobrenje sredstava za grupu „Megrad“ od 25. srpnja 2007. (list 312. -313. spisa), koji je tužitelj podnio tuženiku, Analize studije isplativosti i stvarnih troškova projekta - presjek svibanj 2009. (list 106.-111. spisa) proizlazi da sam tužitelj predviđa povećanje ukupnih troškova projekta s inicijalnih 18,6 milijuna eura s uključenim PDV-om na 20,8 milijuna eura s uključenim PDV-om, uz preostali trošak potreban za dovršetak projekta u iznosu od 8,6 milijuna eura s uključenim PDV-om, dok u izlistu pregleda financiranja projekta Sv. Duh (list 118. spisa) tužitelj konstatira ukupan trošak realizacije projekta do potpune gotovosti na 20,8 milijuna eura s uključenim PDV-om, u kojem sam tužitelj konstatira da je tuženik već financirao projekt s 8,9 milijuna eura, ali zahtijeva od tuženika dodatno financiranje projekta i to do faze visokog roh-baua za dodatnih 5 milijuna eura. Pri tome tužitelj ničim ne pokazuje na koji način (kako i iz kojih sredstava) namjerava dovršiti projekt do stupnja potpune dovršenosti. Zatim, iz e-mail korespondencije od 8. siječnja 2009. i 8. svibnja 2009., kojom tuženik od tužitelja traži dostavu temeljite analize stanja Projekta „Sveti Duh“ i popratne dokumentacije na okolnost stupnja dovršenosti projekta i sredstava potrebnih za dovršetak projekta proizlazi da nije prekinuto financiranje naprasno bez razloga, unatoč tome što nije donesena nikakva posebna službena odluka o prestanku financiranja. Stranke su ugovorile da će posebne ugovore banka sklapati temeljem prethodnih oduka donesenih sukladno uvjetima svoje poslovne politike, a nakon navedene komunikacije s tužiteljem je očigledno zaključila da zbog navedenog neće sklapati nove ugovore i nastaviti s financiranjem, a što ne upućuje na nesavjesno postupanje banke.

31. Na navedeno upućuje i iskaz umješača na strani tužitelja AN koji je naveo da je početkom 2009. godine tuženik, između ostalog, zatražio od tužitelja podatke o svim napravljenim ulaganjima, koje je tužitelj dostavio tuženiku (…..) da je tuženik tražio razgovor o promjeni načina financiranja (glede % učešća svake strane) i da je tada u rujnu obavijestio tužitelja da neće platiti privremene situacije (12 situacija ispostavljenih 2009. godine), što znači da je tužitelj bio obavješten o prestanku daljnjeg financiranja projekta i to nakon bezuspješnih pregovora oko daljnjeg načina financiranja. Član uprave tuženika FN je naveo da je gospodin AN bio kod njega u vezi problema s privremenim situacijama, te da je od stručnih službi saznao da se provjeravaju činjenice o troškovima i ulaganju samog investitora u projekt, te da je provjerom utvrđena razlika između ulaganja tužitelja i tuženika i da tužitelj nije uložio koliko je trebao, da je postojao problem s probijanjem rokova, kašnjenja u plaćanju kamata i da predmet ide u odjel restrukturiranja koji donosi daljnje odluke, a da o tim problemima nije odlučivala uprava. Dakle, iz navedenog proizlazi da su vođeni razgovori glede uvjeta daljnjeg financiranja i da se stranke nisu suglasile o tome, pa je tuženik obavijestio tužitelja o prestanku daljnjeg financiranja pridržavajući ugovoreno pravo da može prihvatiti ili odbiti prijedlog tužitelja za sklapanje bilo kojeg posebnog ugovora. Tuženik očigledno nije prihvatio prijedlog tužitelja za sklapanje posebnog ugovora po privremenim situacijama, o čemu je tužitelj obaviješten kao i o razlozima i uvjetima poslovne politike tuženika koji su doveli do prestanka daljnjeg financiranja.

32. Čak i kad bi se radilo o nesavjesnom postupanju tuženika, kako je zaključio prvostupanjski sud, to ne znači automatski tužiteljevo pravo na naknadu štete. Naime, u tom slučaju bi tužitelj bio dužan dokazati da su ispunjene sve kumulativno propisane pretpostavke iz odredbe čl. 1045. ZOO-a (protupravno postupanje tuženika, nastanak štete, uzročnu vezu između prekida financiranja i štete i krivnju tuženika, koja se kod ugovorne odgovornosti pretpostavlja, osim ako tuženik ne dokaže suprotno).

33. Prema shvaćanju ovog suda činjenice da tužitelj nije uredno ispunjavao obveze iz već sklopljenih ugovora o kreditu, da iz podataka koje mu je dostavio sam tužitelj prije obustave daljnjeg financiranja proizlazi da su se povećali troškovi dovršetka projekta što povećava rizik za daljnje financiranje, a da je tužitelj i nakon financiranja nastavio izvoditi radove predmetnih objekata (kako je utvrdio i naveo u točki 40. obrazloženja prvostupanjski sud) upućuje na to da nije dokazana krivnja tuženika. Tuženik je te razloge smatrao dostatnim za prestanak financiranja, a što prihvaća i ovaj sud. Dakle, tuženik je postupao u skladu sa sklopljenim ugovorima te u dobroj vjeri štiteći svoja prava i interese, a time i svojih štediša odlučio da neće dalje financirati projekt iz okvirnih ugovora.

34. Iako za ovu odluku nije odlučno, valja istaknuti da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da štetu u vidu izgubljene koristi predstavlja prihod koji bi tužitelj ostvario da je projekt „Sveti Duh“ dovršen i stanovi prodani. Naime, prema odredbi čl. 1089. ZOO-a izmakla korist predstavlja dobit koju bi oštećenik prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima ostvario da nije bilo štetne radnje. Dakle, izgubljene korist nije jednaka prihodu koji bi bio ostvaren prodajom stanova, već ona odgovara neto dobiti, a ne bruto prihodu. U konkretnom slučaju je vještak trebao utvrditi ne samo očekivani prihod od prodaje stanova, već i troškove dovršetka, prodaje, poreza i dr. te od prihoda odbiti troškove, i taj iznos bi predstavljao izgubljenu korist.

35. Zbog svega navedenog ovaj sud ne nalazi ispunjenje pretpostavki za naknadu štete u vidu izmakle koristi na projektu „Sveti Duh“ zbog povrede ugovorne obveze i smatra tužbeni zahtjev neosnovanim . Zato je, na temelju odredbe čl. 373. ZPP-a, valjalo preinačiti točke I. i II. izreke pobijane presude i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

36. Točka II. izreke pobijane presude je preinačena budući da je ovaj sud ocijenio da prvi istaknuti tužbeni zahtjev nije osnovan, pa se stoga ne odlučuje o tuženikovom izjavljenom prigovoru radi prebijanja.

37. Zbog preinake točke I. izreke pobijane presude i odbijanja prvog, od više postavljenih tužbenih zahtjeva, prvostupanjski sud u nastavku postupka treba odlučiti o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a i ovisno o toj odluci, eventualno i o istaknutom prigovoru radi prebijanja. U odluci o eventualno kumuliranom zahtjevu će sud odlučiti i o ukupnim troškovima postupka, računajući i žalbeni trošak (čl. 166. st. 3. i 4. ZPP-a).

Zagreb, 30. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić