REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1591/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NATURA d.o.o., Buzet, Srnegla 21, OIB 05878740110, koje zastupaju punomoćnici Dejan Jakac i Marina Mraković, odvjetnici u Buzetu, protiv 1. tuženika TRANS AVIO TIM d.o.o. za prijevoz, trgovinu i usluge, Zagreb, Fabkovićeva 7, OIB 60994872016, kojeg zastupa punomoćnik Saša Divjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka d.o.o., Zagreb i 2. tuženika LUFTHANSA CARGO Aktiengesellschaft Njemačka, D-60546 Frankfurt am Main, Frankfurt Flughafen, Tor 21, Gebäude 322 (ranije Flughafen Bereich West, Tor 25, Gebäude 451), Podružnica Lufthansa Cargo Aktiengesellschaft, Velika Gorica, Ulica Rudolfa Fizira 3 (ranije: Pleso bb, Pleso, Zračna luka Zagreb), OIB 41542322344, kojeg zastupa punomoćnik Neven Balenović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Balenović & Jurman d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1378/2022 od 11. prosinca 2025. i žalbi drugotuženika protiv rješenja poslovni broj P-1378/2022 od 5. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1378/2022 od 11. prosinca 2025. u točkama II., IV. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba drugotuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1378/2022 od 5. ožujka 2026.

II. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1378/2022 od 11. prosinca 2025. u točkama I. i III. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

III. Odbacuje se kao nedopuštena žalba drugotuženika izjavljena protiv točke

VI. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1378/2022 od 11. prosinca 2025.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1378/2022 od 11. prosinca 2025. naloženo je drugotuženiku da plati tužitelju iznos od 19.240,00 eura sa zateznim kamatama od 29. ožujka 2016., do isplate po kamatnoj stopi „koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena“ u roku petnaest dana (točka I. izreke), odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži prvotuženiku da mu plati iznos od 19.240,00 eura sa zateznim kamatama od 29. ožujka 2016., do isplate po istoj kamatnoj stopi (točka II. izreke), naloženo prvotuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 6.002,22 eura sa zateznim kamatama od 11. prosinca 2025. do isplate po istoj stopi u roku petnaest dana (točka III. izreke), odbijen tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 eura, kao neosnovan (točka IV. izreke), naloženo tužitelju da prvotuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 5.625,00 eura sa zateznim kamatama od 11. prosinca 2025. do isplate po istoj stopi u roku petnaest dana (točka V. izreke) i odbijen zahtjev prvotuženika za naknadom parničnih troškova u iznosu od 1.437,50 eura kao neosnovan (točka VI. izreke).

2. Rješenjem poslovni broj P-1378/2022 od 5. ožujka 2026. prvostupanjski sud je na prijedlog prvotuženika ispravio navedenu presudu u točci III. izreke tako da umjesto „Nalaže se I. tuženiku da isplati tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.002,22 eura …“ treba ispravno stajati „Nalaže se II. tuženiku da isplati tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.002,22 eura …“.

3. Tužitelj i drugotuženik su protiv presude pravovremeno izjavili žalbu, a drugotuženik je također pravovremeno podnio žalbu i protiv rješenja o ispravku presude.

4. Tužitelj pobija presudu u točkama II., IV. i V. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi odgovornost prvotuženika na temelju članka 866. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj otpremnik odgovara i za rad prijevoznika i drugih osoba. Tvrdi da u prilog tome, osim isprava u spisu, govori i iskaz zastupnika tužitelja po zakonu da je tužitelj „svježu robu tartufa“ dopremio i predao prvotuženiku, koji je dalje organizirao carinjenje robe, predaju robe, odabir avioprijevoznika i sl. te za sve te usluge izdao jedinstveni račun i zbog toga smatra da je prvotuženik solidarno odgovoran za naknadu štete tužitelju. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu i traži naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Drugotuženik, pak, u svojoj žalbi navodi da pobija presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 3., 8. i 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom tvrdi kako je prvostupanjski sud iz sadržaja isprava i zapisnika trebao utvrditi da je osnovan prigovor aktivne i pasivne legitimacije, a slijedom čega je osnovan i prigovor apsolutne nenadležnosti „kako u pogledu primjene hrvatskog prava kao mjerodavnog prava, tako i u pogledu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj“ i tvrdi kako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, te da ni tužitelj ni tuženici nisu bili ovlašteni sudjelovati u postupku, da prvostupanjski sud nije stvarno ni mjesno nadležan, a niti je primjenjivo hrvatsko pravo na predmet spora.

6. Žalitelj dalje navodi kako su u obrazloženju presude navedene samo one činjenice koje prikazuju njenu prividnu ispravnost, dok za pojedine odlučne činjenice uopće nisu navedeni razlozi, posebno one koje se tiču visine tužbenog zahtjeva na koje se oba tuženika ukazivala tijekom postupka. Riječ je o iznosu od 10.000 ,00 eura koje je kupac robe uplatio tužitelju, ograničenju odgovornosti prijevoznika za gubitak robe i ugovaranju CIF pariteta.

7. Tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi odlučne činjenice da je tužitelj ispunio svoju obvezu prema kupcu robe Speedy Food Group iz Sjedinjenih Američkih Država u trenutku kada je predao robu na prijevoz prijevozniku (CIF paritet), da tužitelj ima tražbinu prema kupcu i da ta tražbina ne može predstavljati štetu za koju bi odgovornost eventualno snosili tuženici, da je kupac i ranije vršio djelomična plaćanja, a usklađivanje obveza se naknadno provodilo, da je u zračnom tovarnom listu izričito ugovorena primjena Montrealske konvencije i ograničenje odgovornosti prijevoznika, a nije potpisana izjava posebnog interesa i da tužitelj kao pošiljatelj robe nije ugovorio osiguranje, uobičajeno za pošiljke veće vrijednosti.

8. U odnosu na primjenu materijalnog prava žalitelj ističe kako je sud dužan svoje odluke zasnivati i na acquis communautaire, kao i na odredbama međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, te time čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske i po svojoj pravnoj snazi su iznad zakona. Suprotno tome prvostupanjski sud je pobijanu presudu donio samo primjenom Zakona o obveznim odnosima, isključujući primjenu Montrealske konvencije i INCOTERMS pravila.

9. Odluku o troškovima postupka tuženik pobija zbog odluke o glavnoj stvari, a uz to posebno ukazuje da ima pravo na naknadu troškova koje je imao u postupku mirenja.

10. Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu, ukine pobijanu presudu i odbaci tužbu ili da presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U žalbi protiv rješenja o ispravku presude drugotuženik je, osim izjave da to rješenje pobija zbog svih dopuštenih žalbenih razloga, ponovio u cijelosti sadržaj svoje žalbe protiv presude i uz to naveo da je riječ o dopuni žalbe protiv presude.

12. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbe drugotuženika.

13. Prvotuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu u kojem navodi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima, zatim da tužitelj prvi put u žalbi iznosi neosnovane i paušalne navode o tome da se u konkretnom slučaju radilo o otpremi s ukupnom fiksnom cijenom iz članka 866. Zakona o obveznim odnosima, tvrdeći da je prvotuženik izdao tužitelju jedinstveni račun za sve pružene otpremničke usluge, iako takav račun nije priložen, kao ni neki drugi dokaz o sklapanju takvog posebnog otpremničkog ugovora. Neovisno o tome, prvotuženik smatra da okolnost izdavanja jedinstvenog računa nije i ne može biti dovoljan za zaključak da bi tužitelj i prvotuženik u konkretnom slučaju ugovorili otpremu s fiksnom naknadom iz kojega bi onda proizlazila odgovornost prvotuženika za rad prijevoznika. Predlaže odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

14. Tužiteljeva žalba je neosnovana, a žalba drugotuženika je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

15. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

16. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici, prvotuženik kao otpremnik, a drugotuženik kao zračni prijevoznik, solidarno nadoknade štetu koja mu je nastala zbog gubitka robe prilikom međunarodnog zračnog prijevoza u visini vrijednosti robe dane na prijevoz.

17. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da prvotuženik ne odgovara za štetu jer je svoje usluge iz ugovora o otpremi sklopljenog s tužiteljem uredno ispunio, tako što je u ime tuženika obavio poslove carinjenja, sklopio ugovor o prijevozu s drugotuženikom i predao robu prijevozniku, pa je pozivom na odredbu članka 856. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, kao neosnovan.

18. U odnosu na drugotuženika tužbeni zahtjev je prihvaćen kao osnovan s obrazloženjem da je predmetna roba izgubljena nakon što je uredno predana drugotuženiku na prijevoz, na putu od Zagreba do New Yorka, gdje je trebala biti isporučena i da je time tužitelj izgubio vrijednost robe, a gubitak robe je životno očekivana posljedica neprovođenja adekvatnog praćenja robe ili pravilnog nadzora i osiguranja tereta u fazi manipulacije i da je gubitak tereta upravo ona šteta koja je tipična i očekivana posljedica propusta prijevoznika. Na temelju takve činjenične osnove prvostupanjski sud je zaključio da postoji uzročno-posljedična veza između postupanja drugotuženika i nastale štete u visini vrijednosti robe i da ju je drugotuženik dužan nadoknaditi na temelju odredbe članaka 1045. i 1046. ZOO -a. Visina štete utvrđena je prema vrijednosti robe iz računa koji je tužitelj izdao kupcu robe.

19. U odnosu na odgovornost prvotuženika za naknadu štete, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da prvotuženik kao otpremnik ne odgovara za rad prijevoznika, nego samo za izbor prijevoznika u smislu članka 856. ZOO-a, jer takvu odgovornost nije preuzeo ugovorom o otpremi koji je sklopio s tužiteljem. Tužitelj prvi put u žalbi tvrdi da bi prvotuženik odgovarao i za rad prijevoznika na temelju članka 866. ZOO-a, zato što mu je izdao jedinstven račun za sve usluge.

20. S obzirom na to da se na tu činjenicu tužitelj nije pozivao tijekom prvostupanjskog postupka i nije dostavio račun koji mu je izdao prvotuženik, prvostupanjski sud nije ni mogao uzeti u obzir tu činjenicu, a prema odredbi članka 352. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi.

21. Ovome treba dodati da je za primjenu odredbe članka 866. ZOO -a potrebno da stranke ugovore određen ukupan iznos za izvršenje naloga o otpremi stvari, koji obuhvaća naknadu za otpremu, prijevoz i sve ostale troškove. Izdavanje jedinstvenog računa za sve pojedinačno pružene usluge o otpremi stvari ne može značiti da je sklopljen ugovor s ukupnom (fiksnom) naknadom.

22. Kako tužitelj nije dokazao da je prvotuženik ugovorom preuzeo odgovornost za rad prijevoznika, ne postoji njegova odgovornost za naknadu štete zbog gubitka tereta u zračnom prijevozu i tužbeni zahtjev je pravilno odbijen kao neosnovan.

23. Drugotuženik je u žalbi naveo da presudu pobija u cijelosti, iako se iz sadržaja njegove žalbe ne može utvrditi zašto pobija presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prema prvotuženiku odbijen kao neosnovan. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev zasniva na postojanju solidarne odgovornosti oba tuženika, drugotuženik bi imao pravni interes pobijati presudu i u tome dijelu. Međutim njegova žalba nije osnovana iz istih razloga zbog kojih nije osnovana ni tužiteljeva žalba.

24. Stoga su žalbe tužitelja i drugotuženika odbijene kao neosnovane i prvostupanjska presuda potvrđena u točki II. izreke na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

25. U odnosu na dio presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev prema drugotuženiku, prije svega valja istaknuti da o tome je li za rješavanje spora nadležan sud u Republici Hrvatskoj sud pazi po službenoj dužnosti tijekom cijelog postupka sve do pravomoćnosti odluke, kako je to propisano člankom 16. stavkom 3. ZPP -a pa prvostupanjski sud nije mogao odbiti prigovor drugotuženika s obrazloženjem da je paušalan i da u sudsku nadležnost spada odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete.

26. Drugotuženik je pravna osoba sa sjedištem u [adresa], pa već to upućuje na obvezu suda da ispita postoji li nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za rješavanje ovoga spora između tužitelja i drugotuženika. S obzirom na to da je riječ o naknadi štete zbog gubitka tereta u zračnom prijevozu, o pitanju nadležnosti odlučuje se primjenom Konvencije o ujednačavanju određenih pravila za međunarodni zračni prijevoz („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 1/08; dalje: Montrealska konvencija). Prema odredbi članka 33. stavka 1. te Konvencije, tužba za naknadu štete podnosi se, po izboru tužitelja, na državnom području jedne od država stranaka, bilo pred sudom stalnog boravišta prijevoznika ili u glavnom mjestu njegovog poslovanja, ili u mjestu poslovanja u kojem je sklopljen ugovor ili na sudu u mjestu odredišta.

27. Kako je u ovoj pravnoj stvari neprijeporno da je ugovor o prijevozu sklopljen u Zagrebu poslovanjem drugotuženikove podružnice čije je sjedište u [adresa], tužitelj je imao pravo izabrati stvarno i mjesno nadležan sud Republike Hrvatske za suđenje u ovom sporu. Nadležnost suda Republike Hrvatske postoji i po odredbi članka 7. točke 5. Uredba (EU) Br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, jer je riječ o sporu koji je nastao iz poslovanja podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice. Trgovački sud u Zagrebu je dakle i stvarno (članak 34.b stavak 1. ZPP-a) i mjesno nadležan za odlučivanje u ovom sporu. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a na koju ukazuje drugotuženik i na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

28. Tvrdnje drugotuženika da su u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovale osobe koje ne mogu biti stranke u postupku su neosnovane, jer su sve stranke pravne osobe i imaju parničnu sposobnost (članak 72. stavak 1. ZPP -a). Okolnost da je iza naziva drugotuženika kao strane pravne osobe, dodan i naziv njegove podružnice u Zagrebu, ne znači da u postupku sudjeluje podružnica koja nema pravnu osobnost. Nedostatke u označavanju osobnog identifikacijskog broja drugotuženika, tužitelj je otklonio tijekom postupka. Stoga nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP -a.

29. Pitanje jesu li stranke određenog spora aktivno ili pasivno legitimirane, nisu procesnopravne pretpostavke za pokretanje parničnog postupka, da bi zbog nepostojanja aktivne ili promašene pasivne legitimacije trebalo odbaciti tužbu, kako to predlaže drugotuženik. Riječ je o materijalnopravnom pitanju (je li određeni tužitelj ovlašten tražiti pravnu zaštitu svojih prava prema određenom tuženiku) o kojem ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne dopuštenost tužbe.

30. Međutim, učinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i ostvareni su žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

31. Prije svega pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da je u ovom sporu riječ o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, jer je iz svih činjeničnih navoda stranaka i priloženih isprava očito da tužitelj tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnjama da je šteta nastala zbog povrede ugovorne obveze, i to u odnosu na prvotuženika iz ugovora o otpremi (špediciji), a u odnosu na drugotuženika iz ugovora o međunarodnom prijevozu tereta koji je obavljen zrakoplovom. Zbog toga pogrešnog pravnog pristupa pobijana presuda nema razloga o odlučnoj činjenici postoji li odgovornost drugotuženika za naknadu štete zbog gubitka tereta za koji je izdan zračni teretni list.

32. Drugotuženik osnovano tvrdi da se na odnose pošiljatelja, naručitelja, prijevoznika i primatelja tereta primjenjuje Montrealska konvencija koju su ratificirala i Republika Hrvatska i Europska unija (SL L 194/39), a sjedište drugotuženika je u njenoj državi članici. Konvenciju su ratificirale i Sjedinjene Američke Države (2003. godine) na čijem državnom području se nalazi mjesto odredišta tereta. Prema članku 1. stavku 1. i 2. Montrealske konvencije ona se primjenjuje na cjelokupan međunarodni prijevoz osoba, prtljage ili putnika obavljen zrakoplovom za naknadu, a izraz međunarodni prijevoz znači bilo koji prijevoz u kojem se, u skladu sa sporazumom između stranaka, mjesto polaska i mjesto odredišta, bilo da postoji ili ne postoji prekid ili prekrcaj tijekom tog prijevoza, nalazi ili unutar državnog područja dviju država stranaka ili unutar državnog područja jedne države stranke ako postoji ugovoreno zaustavno mjesto unutar državnog područja druge države, čak i ako ta država nije država stranka.

33. Prema tome na utvrđenu činjenicu da je među strankama bio sklopljen ugovor o međunarodnom prijevozu zrakoplovom, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu trebalo je ispitati je li drugotuženik, kao prijevoznik odgovoran za štetu zbog gubitka tereta, za koji je izdan zračni teretni list, kao dokaz o sklapanju ugovora, prihvatu tereta i o uvjetima prijevoza prema odredbama Montrealske konvencije.

34. Osnovano drugotuženik tvrdi da je odgovornost prijevoznika ograničena (članak 22. Montrealske konvencije) i da se visina štete ne može određivati prema vrijednosti robe dane na prijevoz, bez ispitivanja jesu li i kakva ograničenja ili isključenja odgovornosti ugovorena.

35. Zbog učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pobijana presuda je povodom žalbe drugotuženika ukinuta u točki I. njene izreke i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a.

36. Drugotuženik nije naveo određene razloge zbog kojih pobija rješenje o ispravku presude. S druge strane, očito je da je prilikom pisanja presude učinjena pogreška u pisanju koju je sud na temelju članka 342. ZPP-a ovlašten ispraviti u svako doba. Zato je žalba drugotuženika odbijena kao neosnovana i rješenje prvostupanjskog suda potvrđeno na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a.

37. Kako odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari ukinute su i točke III. i IV. izreke presude u kojima je odlučeno o troškovima postupka u sporu između tužitelja i drugotuženika.

38. Tužitelj u svojoj žalbi nije određeno naveo razloge zbog kojih pobija odluku kojom je njemu naloženo da prvotuženiku nadoknadi parnične troškove, nego taj dio presude pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari. S druge strane ta odluka je pravilna po osnovi i visini (članak 154. stavak 1. i članak 155. ZPP -a), pa je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda u tome dijelu potvrđena u točki V. izreke.

39. Drugotuženik nema pravnog interesa za pobijanje odluke o troškovima kojom je djelomično odbijen zahtjev prvotuženika da mu tužitelj nadoknadi parnične troškove, pa je njegova žalba protiv točke VI. izreke presude odbačena kao nedopuštena na temelju članka 367. stavka 1. ZPP-a.

40. Zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na tuženikovu žalbu odbijen je kao neosnovan, jer prema ocjeni ovoga suda ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. ZPP-a).

41. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će najprije otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem, tako da će pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrditi sve bitne činjenice vodeći računa o rezultatima cjelokupnog postupka, posebno one koje se tiču prava tužitelja na naknadu štete zbog gubitka tereta u zračnom prijevozu, dati jasne i valjane razloge o bitnim činjenicama i na utvrđene činjenice primijeniti mjerodavne odredbe Montrealske konvencije o odgovornosti prijevoznika, okolnostima zbog kojih se prijevoznik može osloboditi odgovornosti za štetu i propisanim ili ugovorenim ograničenjima ili isključenjima odgovornosti za štetu, te donijeti novu, na zakonu zasnovanu presudu koju je dužan obrazložiti na način propisan člankom 338. stavkom 4. ZPP-a. U toj odluci prvostupanjski sud će ponovo odlučiti i o ukupnim troškovima postupka u sporu između tužitelja i drugotuženika (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

Zagreb, 30. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac