REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4067/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Željka Šimića, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojega zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojega zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, vrijednost predmeta spora 175,64 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1937/2024 od 15. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1937/2024 od 15. srpnja 2025.:

- u točki I. izreke

- u dijelu točke II. izreke u kojemu je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 175,64 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju od 29. studenoga 2005. do dana plaćanja u visini stope koja se primjenjuje u ostalim odnosima na temelju odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima

- u točki III. izreke u odnosu na trošak postupka u iznosu od 207,41 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 15. srpnja 2025. do dana plaćanja.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1937/2024 od 15. srpnja 2025. u dijelu stope zateznih kamata koje se obračunavaju na glavno potraživanje u iznosu od 175,64 EUR od 29. studenoga 2005. do dana plaćanja i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za plaćanje zateznih kamata koje se obračunavaju na glavno potraživanje u iznosu od 175,64 EUR od 29. studenoga 2005. do dana plaćanje u visini stope koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora na temelju odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

III. Uvažava se tužiteljeva žalba i preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1937/2024 od 15. srpnja 2025. u dijelu točke III. izreke u kojemu je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 62,50 EUR, i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 62,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju od 15. srpnja 2025. do dana plaćanje u visini stope koja se primjenjuje u ostalim odnosima na temelju odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 37,89 EUR.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 91,40 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je presudom označenom u izreci ove odluke utvrdio ništetnom odredbu članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 2402006 -1031262160 / 514000607-5013180271, sklopljenog 28. studenoga 2005. između korisnika kredita UZ iz [adresa], i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 00,750% (nula cijelih sedamdesetpet posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.“ (točka I. izreke); naloženo je tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 175,64 EUR s pripadajućim zateznom kamatama od 29. studenoga 2005. do dana plaćanje u visini stope koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora na temelju odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (točka II. izreke); naloženo je tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 207,41 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju od 15. srpnja 2025. do dana plaćanja prema stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude sud je u bitnome naveo da je predmet spora tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora kojom je određeno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Sud je utvrdio da je ništetna odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu koji su sklopili 28. studenoga 2005. korisnik kredita UZ i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Predmetni ugovor je potrošački ugovor jer je korisnik kredita fizička osoba prema odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - u nastavku: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Korisnik kredita ustupio je tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku s osnove ništetnih odredaba ugovora o kreditu, pa je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati plaćanje uz obrazloženje da nije riječ o tražbini strogo osobne naravi koja se ne bi mogla prenijeti na drugu osobu. Ustupom tražbine nije promijenjena pravna osnova i identitet tražbine, pa se na odnos tužitelja, kao novog vjerovnika, i tuženika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača. Sklapanjem ugovora o kreditu tuženik je povrijedio prava potrošača (korisnika kredita). Stranke nisu pregovaralo o spornoj odredbi, ugovor je unaprijed sastavio tuženik i nije postojala mogućnost izmjene odredbe. Budući da korisnik kredita od djelatnika banke nije informiran na što se naknada odnosi odredba je nepoštena, protivna načelu savjesnosti i poštenja te je dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u skladu s odredbom članka 81. ZZP-a. Tuženik u tijeku postupka nije dokazao da je korisniku kredita objašnjen i protumačen značaj odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita pa je sud utvrdio ništetnom odredbu članka 10. stavka 1. Ugovora u skladu s odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a. Budući da je odredba ugovora ništetna sud je utvrdio osnovanim i zahtjev za isplatu iznosa od 175,64 EUR, koji je tuženik naplatio kao naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. i članka 1115. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u nastavku: ZOO). Tuženikov prigovor zastare sud nije prihvatio osnovanim uz obrazloženje da potraživanje povrata naknade za obradu kredita zastarijeva u roku od pet godina, a zastarijevanja počinje teći da dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno da je odredba o naknadi ništetna, a to je od dana donošenja pobijane presuda, pa slijedom toga prigovor zastare nije osnovan. Odluku o troškovima sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23 – u nastavku: ZPP) te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - u nastavku: Tarifa), Zakonom o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) i Tarifom sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19, 92/21 i 37/23).

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela presude u točki III. njene izreke u odnosu na trošak postupka koji mu nije priznat za sastav podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu od 62,50 EUR. Sud nije priznao trošak za podnesak od 11. veljače 2025. uz obrazloženje da podnesak ne prileži spisu. Tužitelj je omaškom u troškovniku naveo pogrešan datum podneska 11. veljače 2025., koji je predan sudu 28. siječnja 2025. Neovisno o navedenoj pogrešci, tužitelj je u samom podnesku od 28. siječnja 2025. zatražio naknadu troška podneska u iznosu od 50,00 EUR uvećano za PDV, te je odbijanjem zahtjeva u tom dijelu sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a. Predložio je da drugostupanjski sud uvaži žalbu, preinači presudu i tužitelju dosudi daljnji trošak postupka u iznosu od 62,50 EUR uz naknadu troška žalbe u iznosu od 37,89 EUR.

4. Tuženik je pravovremeno podnio žalbu protiv presude zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava i bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. U bitnome je ostao kod navoda i prigovora izloženih u tijeku postupka. Žalbeni razlozi uglavnom se odnose na osporavanje zaključka suda da je riječ o ništetnoj odredbi, budući da je odredba jasna i razumljiva te je korisnik kredita mogao shvatiti njene ekonomske posljedice. Stoga nije bilo potrebe da službenica banke pojašnjava korisniku kredita o kakvom je točno trošku riječ. U ugovoru je određena i visina naknade pa žalitelj smatra da odredba ugovora nije ništetna jer nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je ostao i kod osporavanja tužiteljeve aktivne legitimacije u ovom sporu jer se ugovorom o cesiji predmetna tražbina nije mogla prenijeti budući da je riječ o tražbini koja se ne može prenositi zbog posebnog odnosa ugovornih strana. Žalitelj je ustrajao i kod prigovora zastare potraživanja. Nejasno je obrazloženje odluke da tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovoga postupka, a sud je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dana naplate ulazne naknade. Ulazna naknada naplaćena je 2005. godine, a sud nije dao valjane razloge zašto je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja naknade, neovisno o tome kada je tužba podnesena. Donošenjem pobijane presude sud je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a jer se presuda ne može ispitati budući da nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim izvedenim dokazima. Isto tako, sud nije obrazložio zašto je tuženik nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a. Prvostupanjski sud je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata na glavno potraživanje i trošak postupka u visini stope koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora, ali nije obrazložio odluku o visini stope zateznih kamata. Budući da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita to je i odluka o troškovima postupka nezakonita. Predložio je da drugostupanjski sud uvaži žalbu, preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili da odluku ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe u iznosu od 91,40 EUR.

5. Tuženik nije podnio odgovor na tužiteljevu žalbu.

6. Tužitelj nije podnio odgovor na tuženikovu žalbu.

7. Tužiteljeva žalba je osnovana.

8. Tuženikova žalba nije osnovana.

9. Drugostupanjski sud ispitao je presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je utvrdio da je pobijana presuda zakonita i pravilna, osim u dijelu u kojemu tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 28. siječnja 2025.

10. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja dao je potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni, te ne postoji proturječnost između izloženih razloga i sadržaja spisa, presudu je moguće ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a osim u dijelu stope zateznih kamata i dijela tužiteljevih troškova postupka.

11. Navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude osim u dijelu visine stope zateznih kamata na glavno potraživanje. Tuženik je u žalbi ponovio navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, koji ne dovode u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

12. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu ništetna i za to je dao jasne razloga. Neosnovano tuženik smatra da nije postupao jednostrano, da je odredba jasna i razumljiva. Na temelju izvedenih dokaza nije sporno da tuženik korisnika kredita nije informirao o razlozima koji opravdavaju odredbu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita niti njenu visinu. Sud je jasno obrazložio na koji je način tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Ostali žalbeni navodi koji se odnose na osporavanje utvrđenja o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu nisu osnovani.

13. U postupku je utvrđeno da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke jer je svjedok UZ (korisnik kredita) istaknula da je podmirila predmetnu naknadu za obradu kredita ali u vrijeme sklapanja ugovora s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi ugovora niti je mogućnost pregovaranja bila moguća, a nije upoznata s troškovima koji su obuhvaćeni tom naknadom.

14. Neosnovano žalitelj drži da se u konkretnom slučaju radi o tražbini čiji se prijenos na drugoga protivi naravi tražbine, u smislu odredbe članka 80. ZOO -a. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi članka 3. ZZK -a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Neosnovani su i žalbeni navodi u pogledu ocjene istaknutog prigovora zastare jer i u tom dijelu ovaj sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda izloženo u točki 2. ovoga obrazloženja. Zahtjevi s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina koji nije protekao do dana podnošenja tužbe.

16. Žalitelj je naveo da zahtjev za plaćanje naknade za obradu kredita nije niti dospio jer presuda kojom je utvrđeno da je odredba članka 10. ugovora ništetna nije pravomoćna. Međutim, budući da je odredba utvrđena ništetnom tužitelj osnovano može zahtijevati povrat naknade od dana kada je tuženik istu primio, a pitanje zastare tražbine ne utječe na pravo zahtijevati povrat plaćene naknade.

17. Odluka o tijeku zateznih kamata je pravilna i zakonita jer je tuženik sklapanjem ništetnog ugovora nepoštena osoba pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a.

18. Međutim, odluka o visini stope zateznih kamata koje se obračunavaju prema stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora nije zakonita i pravilna. U konkretnom slučaju zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne na temelju trgovačkog ugovora. Slijedom navedenoga, presuda je u dijelu kojim se nalaže tuženiku plaćanje zateznih kamata preko te stope koja se primjenjuje u ostalim odnosima nezakonita i nepravilna pa je valjalo uvažiti tuženikovu žalbu i presudu preinačiti u dijelu točke II. izreke na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP -a kao u točki II. izreke drugostupanjske odluke.

19. Zakonita je i pravilna i odluka o troškovima postupka u iznosu od 207,41 EUR, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a), a žalitelj nije ni naveo posebne razloge zbog kojih je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka. Sud je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata na trošak postupka u visini stope koja se primjenjuje u ostalim odnosima, a ne na odnose iz trgovačkih ugovora pa tuženikova žalba u tom dijelu nije osnovana.

20. Zbog svih navedenih razloga valjalo je djelomično odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu kao u točki I. izreke ove presude na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

21. Tuženikov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe nije osnovan budući da je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana u odnosu na glavno potraživanje koje je osnova za vrijednost predmeta spora pa je valjalo donijeti odluku kao u točki V. izreke ove odluke.

22. Tužiteljeva žalba u odnosu na trošak postupka za sastav podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu od 62,60 EUR osnovana je. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužitelj tražio trošak za sastav podneska od 11. veljače 2025. koji stvarno ne postoji u spisu. Međutim, u podnesku od 28. siječnja 2025. tužitelj je tražio trošak sastava podneska pa je sud imao osnovu da na temelju tog zahtjeva tužitelju priznati trošak za taj podnesak. Zbog toga je valjalo uvažiti tužiteljevu žalbu i obvezati tuženika na plaćanje dodatnog troška postupka u iznosu od 62,50 EUR kao u točki III. izreke ove odluke.

23. Budući da je tužitelj uspio sa žalbom valjalo mu je priznati trošak za sastav žalbe u iznosu od 37,89 EUR kao u točki IV. izreke.

Zagreb, 30. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac