Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1050/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5021/2024-13 od 6. ožujka 2026., u sjednici vijeća 30. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5021/2024-13 od 6. ožujka 2026. u točki II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

„I. Tuženik Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 22 odgovoran je za štetu koja je nastala tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3 isplatom invalidske mirovine osiguraniku TH, koja je priznata rješenjem tužitelja broj 91871 od 11.11.2011. godine zbog nastale invalidnosti TH u štetnom događaju od 23.6.1998. godine.

II. Nalaže se tuženiku Croatii osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 22 da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, svotu od 5.352,04 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 2.282,88 eura od dana 22.8.2024. do isplate te na iznos od 3.069,16 eura od povišenja tužbenog zahtjeva do isplate, s time da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i platiti trošak parničnog postupka, sve to u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude u dijelu u kojem je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 5.352,04 eura s kamatom žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga.

3. U žalbi navodi da se radi o šteti koja u konačnici nastaje isplatom invalidske mirovine osiguraniku TH u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 30. studenog 2025. U vrijeme nastanka štete važeće su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 117/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22- dalje: ZMO) koji kao kasniji propis derogira primjenu ranijeg Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 155/13 i 152/14 - u daljnjem tekstu ZOOP-a). Navodi da je odredba čl. 27. ZOOP na koju se tuženik poziva stupila na snagu 1. siječnja 2006., dok je odredba čl. 161. ZMO kojom je propisano da tužitelj ima pravo na naknadu štete u punom iznosu isplaćenih mirovina stupila na snagu 1. siječnja 2014. Tom odredbom je promijenjeno dotadašnje pravo tužitelja koje se odnosilo na visinu naknade štete. Navodi da je ZMO lex specialis te zakon koji kao kasniji u slučaju sukoba zakona može i mora derogirati drugi zakon čije su odredbe stupile na snagu prije njega. U prilog tim tvrdnjama poziva se na presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1496/23 od 23. svibnja 2023, Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-215/22 od 25. travnja 2024. i Gž-349/25 od 7. svibnja 2025, Županijskog suda u Sisku broj Gž-1134/21 od 18. travnja 2024. i Županijskog suda u Splitu broj Gž-766/22 od 2. travnja 2025.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i usvojiti tužbeni zahtjev.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 5.352,04 eura sa zateznom kamatom, nastalom isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja koji je stradao u prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

9. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je osiguranik tužitelja TH **.**.1998. stradao u prometnoj nesreći, kao suvozač u vozilu u vlasništvu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske koje je bilo osigurano kod tuženika, a kojim vozilom je upravljao GH,

- da je osiguranik tužitelja TH protiv tuženika vodio postupak za naknadu štete koji je okončan pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-453/99 od 18. travnja 2000. kojom je utvrđena odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja,

- da je tuženik na ročištu održanom 27. siječnja 2026. izjavio da je nesporno da je osiguranik tuženika odgovoran za nastanak štetnog događaja i da je nesporna uzročno-posljedična veza između nastale invalidnosti u štetnom događaju i priznanja prava na invalidsku mirovinu,

-da su punomoćnici stranaka na istom ročištu učinili nespornom činjenicu da ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena povredom na radu,

- da je čitanjem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Bjelovaru Klasa: UP/I-141-02/11-01/03006247155, Urbroj: 341-02-05/3-11-012930 od 11.11.2011. utvrđeno da je osiguraniku TH, rođenom **.**.1970., policijskom službeniku kod kojega je nastala profesionalna nesposobnost za rad i to 70% uslijed bolesti, a 30% uslijed ozljede izvan rada, priznato počevši od 14. srpnja 2011. pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u svoti od 1.500,12 kn mjesečno, te je navedeno da će priznatu mirovinu isplaćivati Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje sredstvima osiguranim iz proračuna Republike Hrvatske,

- da je pregledom obračuna Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 26. siječnja 2024. i od 1. prosinca 2025. utvrđeno da je tužitelj za osiguranu osobu TH, na ime invalidske mirovine, za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2023., isplatio ukupni iznos od 7.609,63 eura, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. studenog 2025. ukupni iznos od 10.230,52 eura.

-da je čitanjem dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 5. veljače 2024. utvrđeno da se tužitelj dopisom od 5. veljače 2024. obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete zbog isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2023.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja izrazivši u bitnom shvaćanje da u konkretnom slučaju treba primijeniti čl. 27. ZOOP koji propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, s tim što je definiran pojam stvarne štete te način određivanja razmjernog iznosa mirovine. U smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP isplaćena invalidska mirovina u punom iznosu da se ne može smatrati stvarnom štetom, već stvarnu štetu tužitelju čini iznos eventualne razlike između isplaćene mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. Navedeno iz razloga što tuženik kao osiguravajuće društvo nije štetnik (vozač koji je skrivio prometnu nesreću), već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju preuzima ugovorne obveze koje su propisane odredbom čl. 27. ZOOP-a i dužan je naknaditi samo onu vrstu štete i u onoj visini kako to propisuje ZOOP. Stoga da su neosnovane tvrdnje tužitelja da ima pravo, sukladno odredbi čl. 161. i čl. 164. st. 1. ZMO na naknadu stvarne štete.

11. Utvrđuje da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu a što proizlazi i iz rješenja tužitelja od 11. studenog 2011. Također nije bilo sporno da ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena povredom na radu, pa stoga u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji razlika između iznosa koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu. Stoga odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

12. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Odredbom čl. 164. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti (izvorno pravo na naknadu štete).

14. Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.); stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.); razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.); odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

15. Dakle, prema odredbi čl. 27. ZOOP tuženik je obvezan tužitelju naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze nastale ugovorom o osiguranju. Međutim, kada je riječ o izdatku učinjenom na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog bio ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji odgovara tuženik na ime osiguranja štetnika.

16. Vezano za sporno pitanje primjene propisa, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice Rev 5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev x388/18 od 25. kolovoza 2020.) izrazio shvaćanje da se u situacijama kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP-a, primjenjuje taj Zakon.

17. Tuženik u žalbi problematizira primjenu jednog od navedena dva posebna zakona koji uređuju obvezu osiguratelja motornog vozila za naknadu štete Zavodu za mirovinsko osiguranje, s obzirom da kasniji zakon derogira raniji.

18. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da se primjenjuje ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata invalidske mirovine. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku od one propisane ZMO, pa se stoga primjenjuje ZOOP kao posebniji propis. Vezano za žalbene navode tužitelja da je ZMO kasniji zakon, valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 90/2023 od 4. travnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje da je činjenica da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon koji uređuje tu problematiku u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori te da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je određena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

19. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 27. ZOOP-a.

20. Pritom je sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je isplaćeni iznos invalidske mirovine osiguraniku tužitelja istovjetan iznosu invalidske mirovine koji je utvrđen u slučaju ozljede na radu, a što tužitelj ne osporava, utvrdio da ne postoji razlika između tih iznosa mirovine, pa sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a ne postoji obveza tuženika kao društva za osiguranje da tužitelju naknadi isplaćeni iznos invalidske mirovine, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

21. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u točki II izreke potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

22. Presuda suda prvog stupnja u točki I izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 30. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan