Poslovni broj Gž R-290/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Martine Maršić Lukić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milenku Iliću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika ZG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao vlasnika [obrt]“ iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Acingeru, odvjetniku u Pagu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli, poslovni broj Pr-390/2018-74 od 30. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Puli, poslovni broj Pr-390/2018-74 od 30. rujna 2025., ukida u točkama I. i II. izreke, a predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za obvezivanjem tuženika na isplatu i to na ime naknade neimovinske štete iznosa od 13.500,00 eur, zajedno sa zateznim kamatama što na ovaj iznos teku od 19. srpnja 2018. do isplate, a na ime imovinske štete 1.723,69 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u točki I. izreke presude. Istom presudom tužitelj je obvezan isplatiti tuženiku 3.625,00 eura parničnog troška s kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka II. izreke), dok je točkom III. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tuženika za naknadom parničnog troška, kao i cjelokupni zahtjev tužitelja za isplatom troškova postupka na teret tuženika. Dijelom iste odluke koji predstavlja rješenje, dopuštena je objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 18. rujna 2025. godine.

2. Pravovremenu žalbu protiv točaka I. i II. izreke presude izjavio je tužitelj, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti te tuženika obveže na plaćanje parničnog troška, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske i neimovinske štete nastale u štetnom događaju od 12. kolovoza 2015. koju je tužitelj pretrpio kao posljedicu ozljede na radu kod tuženika prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka, kao šumski radnik.

6. U ovoj fazi žalbenog postupka još uvijek je sporno pitanje postojanja odgovornosti tuženika kao poslodavca za štetu koju je tužitelj doživio na radu.

7. Iz utvrđenja suda prvog stupnja kao neprijeporno proizlazi da je tužitelj u vrijeme nezgode 12. kolovoza 2015. godine, obavljao poslove sječe stabala kao radnik tuženika. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način za poslove rukovatelja motornom pilom (uvjerenje o osposobljavanju od 16. travnja 2015. na listu 9 spisa), s time što je tužitelj prethodno i u Švicarskoj devet godina radio na poslovima radnog mjesta sjekača, a kod tuženika je na jednakim poslovima bio zaposlen osam mjeseci prije nezgode. Sud prvog stupnja je iz iskaza i očitovanja stranaka neprijepornim utvrdio da se nezgoda dogodila kada je tužitelj sam motornom pilom obarao stabla bukve i javora, čije krošnje su bile isprepletene pa se bukva unatoč toga što ju je tužitelj posjekao, nije htjela srušiti, zbog čega je tužitelj krenuo rušiti susjedno stablo javora. Prvostupanjski sud analizira iskaze parničnih stranaka, kao i svjedoka HG i FG, zaključujući da je tužitelj spornoga dana imao svu zaštitnu opremu, a da je do nezgode i ozljeđivanja tužitelja došlo isključivom radnjom samog tužitelja, odnosno njegovom krajnjom nepažnjom.

8. Utvrđuje da je tužitelj umjesto da obaranju stabala s isprepletenim krošnjama pristupi na način tako da prvo obara jedno stablo, koje bi se onda traktorom sa sajlom izvuklo iz krošnji grana drugog stabla, a potom da tek obori drugo, preostalo stablo, tužitelj istovremeno obarao oba stabla. Odbija i mogućnost da bi do nezgode došlo na način kao što opisuje tužitelj u svom iskazu, zato što bi tužitelja prilikom rušenja stabala udarila grana koja se odlomila i pala iz krošnje. Sud prvog stupnja odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva temelji na članku 1067. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, dalje: ZOO) i članku 25. stavku 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14, 118/14 i 154/14, na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, dalje: ZZR), smatrajući da je štetni događaj izazvan isključivom krivnjom, odnosno krajnjom nepažnjom tužitelja kao radnika, na što tuženik kao poslodavac, unatoč provedenim mjerama zaštite na radu, nije mogao utjecati niti izbjeći posljedice događaja i što predstavlja ekskulpacijski razlog zbog kojeg tužbeni zahtjev valja odbiti. Tužitelja čiji je zahtjev za isplatom naknade štete odbijen, sud prvog stupnja primjenom članka 154. stavka 1. u vezi članka 155. ZPP, potom obvezuje na isplatu parničnog troška tuženiku.

9. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavka 2. ZPP.

10. Međutim, žalitelj je u pravu kada ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP jer prvostupanjski sud prilikom donošenja zaključka o ispunjenosti pretpostavki za potpuno oslobođenje tuženika od odgovornosti za nastalu štetu nije ocijenio izvedene dokaze sukladno članku 8. ZPP. Utvrđena povreda odredaba parničnog postupka dovela je i do ostvarenja žalbenog razloga nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, vezano za utvrđivanje istih okolnosti, a na što žalitelj također opravdano ukazuje.

11. Naime, sukladno članku 25. ZZR ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti jedino ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Odgovornost tuženika je dakle, objektivna i zasniva se na pretpostavci uzročnosti između štete i tehnološkog procesa, odnosno zaštite na radu.

12. Odredbe Zakona o zaštiti na radu time su lex specialis u odnosu na opće pravilo članka 111. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, dalje: ZR), prema kojem je poslodavac dužan naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom po općim propisima obveznog prava. Zakon o zaštiti na radu, kako to pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud , time uspostavlja režim pooštrene odgovornosti poslodavca koji odgovara za štetu po načelu objektivne odgovornosti, bez obzira na krivnju, i gdje se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili njegova odgovornost može biti umanjena, jedino ako poslodavac dokaže da je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći. Navedene razloge za oslobođenje od odgovornosti mora dokazati poslodavac.

13. Članak 25. stavak 2. ZZR, zahtijeva prema tome, određeni stupanj krivnje radnika u postupanju – a to su ili namjera ili krajnja nepažnja. Iz obrazloženja pobijane presude, proizlazi da sud prvog stupnja smatra kako je tuženik dokazao da je u trenutku štetnog događaja tužitelj postupao s krajnjom nepažnjom, radi čega se poslodavac u cijelosti oslobađa odgovornosti radniku naknaditi štetu u smislu članka 25. stavak 2. ZZR.

14. Krajnja nepažnja (culpa lata) predstavlja najteži oblik nepažnje, odnosno oblik krivnje u kojem osoba u svom postupanju nije upotrijebila ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek. To znači da je osoba postupala krajnje nepažljivo, zanemarujući i običnu pozornost koja se može i mora očekivati od prosječne osobe. Krajnja nepažnja razlikuje se od obične nepažnje, koja podrazumijeva da osoba nije postupala kao naročito pažljiv čovjek, ali je ipak koristila pažnju prosječno brižljivog radnika ili osobe. Krajnja nepažnja je gruba nemarnost, odnosno postupanje koje ne zadovoljava ni minimalni standard pažnje prosječne osobe te je stroži kriterij i viši stupanj krivnje od obične nepažnje.

15. U radnopravnom kontekstu, krajnja nepažnja postoji kada radnik nije upotrijebio ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni radnik, dok obična nepažnja znači da radnik nije postupao kao dobar gospodarstvenik ili dobar domaćin.

16. Nadalje, člankom 8. stavkom 1. ZR određeno je da su u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati se odredbi tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu, dok je člankom 28. stavkom 1. ZR propisano da je poslodavac dužan pribaviti i održavati postrojenja, uređaje, opremu, alate, mjesto rada i pristup mjestu rada, te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja.

17. Tužitelj je prema tome u pravu kada ukazuje da je na tuženiku kao poslodavcu bio teret dokaza da bi do štete došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom tužitelja u obavljanju konkretne radne operacije, pa je time na tuženiku, a ne na tužitelju, bio i teret dokaza provedbe šumarskog vještačenja, kojeg tuženik neprijeporno nije predložio do zaključenja prethodnog postupka te je time i prekludiran u daljnjem iznošenju tog dokaznog prijedloga. Međutim, neovisno o navedenom, prvostupanjski je sud u smislu ocjene je li u konkretnom slučaju do štete došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom tužitelja, trebao i sam cijeniti način na koji drži da se prijeporni događaj dogodio i povezati ga s odredbama Pravilnika o zaštiti na radu u šumarstvu ("Narodne novine" broj 10/86, 59/96 i 71/14, dalje: Pravilnik), pa tako i člankom 4. Pravilnika koji određuje da poslove, odnosno radne zadatke na sječi stabala, izradi, prijenosu, manipulaciji i uskladištenju drvnih sortimenata moraju obavljati najmanje dva radnika na udaljenosti sa koje se mogu vidjeti ili neposredno komunicirati, kao i da su poslodavci dužni prije početka izvođenja radova urediti radilište i osigurati da se radovi obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu, na temelju plana o uređenju radilišta (članak 8. Pravilnika). Sud prvog stupnja propustio je cijeniti iskaze stranaka i saslušanih svjedoka i u smislu članka 29. Pravilnika koji određuje način obaranja stabala i postupak radnika u slučaju uklještenja tj. zaustave oborenog stabla na susjednom stablu, do čega je u ovom slučaju neprijeporno došlo, ali i članka 35. Pravilnika koji zabranjuje podsijecanje i podrezivanje više stabala, kao i obaranje jednog stabla pomoću drugog.

18. U tom smislu, žalitelj je u pravu kada ukazuje da u konkretnom slučaju tuženik nije prijavio nastanak ozljede na radu, no činjenica što ozljeda na radu nije prijavljena upravnim tijelima i što je izostao izlazak na lice mjesta inspektora zaštite na radu, dovodi jedino do otežanog utvrđivanja dinamike nastanka same nezgode, no ne onemogućava tuženika u isticanju ekskulpacijskih razloga u ovoj parnici, kao što ne onemogućava niti parnični sud da ove činjenice utvrdi na drugi način, u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka istaknutim do zaključenja prethodnog postupka , no vodeći pritom računa da je teret dokaza postojanja razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu na tuženiku kao poslodavcu.

19. Uvažavajući iznesene okolnosti, posebice u pogledu definicije krajnje nepažnje, a podvodeći ih pod činjenična utvrđenja ovoga postupka, ovom žalbenom sudu zasada nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da je tuženik dokazao da je tužitelj u konkretnoj situaciji postupao s krajnjom nepažnjom. Ovo pogotovo stoga što pravni standard krajnje nepažnje sukladno gore izloženom, može biti ispunjen jedino ako je tužitelj u obavljanju sječe šume zanemario uobičajenu, osnovnu brigu i pozornost koju bi svaki prosječan i razuman čovjek - radnik morao uložiti. Pritom, ukazuje se da neposrednih očevidaca samog štetnog događaja neprijeporno nema, a da tužitelj i saslušani svjedoci HG i FG, različito opisuju sporni događaj, pa tako tužitelj tvrdi da je do nezgode došlo kada je grana rušećih stabala pala iz krošnje, udarila u tlo i ozlijedila ga, dok svjedoci HG i FG tvrde da je im je tužitelj neposredno nakon nezgode kazao da je prilikom istovremenog rušenja oba stabla koja je tužitelj podrezao, stablo javora udarilo u nogu tužitelja.

20. Stoga je imajući u vidu odredbe članka 25. stavka 2. ZZR kao i Pravilnika o zaštiti na radu u šumarstvu, te cijeneći suprotstavljene iskaze tužitelja i tuženika te svjedoka HG i FG, zasada preuranjen zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje okolnosti koje ga u cijelosti oslobađaju odgovornosti za štetu tužitelju kao radniku.

21. U nastavku postupka potrebno je upotpuniti činjenično stanje te ponovno ocijeniti provedene dokaze, a eventualno u slučaju odgovarajućeg dokaznog prijedloga stranaka provesti i dopunsko saslušanje stranaka i već ispitanih svjedoka na okolnosti vezane uz način obavljanja poslova spornog dana, te ga potom usporediti s propisanim načinom obavljanja poslova sječe stabala kako je to određeno Pravilnikom, nakon čega će sud prvog stupnja u skladu s člankom 8. ZPP utvrditi postoji li potreban stupanj skrivljenog ponašanja tužitelja te u kojoj mjeri, odnosno dovodi li ono do potpunog oslobođenja tuženika od odgovornosti ili moguće postoje razlozi za utvrđivanje djelomičnog doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja, u smislu članka 25. stavak 2. ZZR-a.

22. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja utvrditi će relevantne činjenice na koje mu je ukazano ovom odlukom, isključivo u okviru pravovremeno postavljenih dokaznih prijedloga stranaka, te će donijeti novu, zakonitu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva te eventualno o njegovoj visini . U konačnoj odluci prvostupanjski će sud odlučiti i o troškovima postupka, uključujući i žalbeni trošak sukladno članku 166. stavak 3. ZPP.

23. Iz iznesenih je razloga usvojena žalba tužitelja te je primjenom članka 369. stavka 1. ZPP-a i članka 370. ZPP, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

24. Prvostupanjska presuda u točki III. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ježek Mjedenjak