Poslovni broj Gž-1805/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Martine Maršić Lukić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Cvitko Tomić, odvjetnici u Labinu, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB 90275854576, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, T, Bulić i Pletikosa, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7103/2021-66 od 15. travnja 2025. i dopunskog rješenja istog suda, poslovni broj P-7103/2021-71 od 15. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7103/2021-66 od 15. travnja 2025., u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7103/2021-71 od 15. srpnja 2025., potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.696,27 eur sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno točkom I. izreke, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 2.695,92 eur sa zateznom kamatom od 15. travnja 2025. do isplate. Točkom III. izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 62,50 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

2. Pobijanim dopunskim rješenjem naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka od 125,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 15. travnja 2025. do isplate, na ime zastupanja tužitelja po punomoćniku na ročištu za objavu presude.

3. Protiv citirane presude i dopunskog rješenja, žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluke preinače na način da se tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev za naknadom troškova odbiju u cijelosti, a dopunska odluka o trošku ukine.

4. Tužitelj se u odgovoru na žalbu protivi izjavljenim žalbama protiv presude i dopunskog rješenja o trošku te predlaže njihovo odbijanje.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom 2.696,27 eur zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog 26. listopada 2006. kojima se kredit otplaćuje u anuitetima koji se obračunavaju u valuti CHF i naplaćuju u kunama prema prodajnom tečaju važećem na dan plaćanja Raiffeisenbank d.d., te odredbi o jednostrano promjenjivoj visini kamatne stope, naplati naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj tvrdi da je ovaj novčani iznos stečen bez valjane pravne osnove jer na te odredbe nije mogao utjecati, o njima se nije pregovaralo, a dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

7. U fazi žalbenog postupka prijeporno jest je li tužitelj aktivno legitimiran na postavljanje zahtjeva za isplatu bez istovremenog isticanja tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti konkretnih odredaba ugovora o kreditu. U tom smislu prijeporno je predstavlja li odluka suda prvog stupnja odlučivanje izvan granica tužbenog zahtjeva, odnosno može li se usvojiti kondemnatorni tužbeni zahtjev u slučaju izostanka istovremenog postavljanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti. Iz istih razloga pobija se i odluka o odmjeravanju dopunskog troška postupka, obzirom da tuženik drži da je ispravno trebalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu utvrđuje da je nesporno da su stranke 26. listopada 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 22081, po kojem je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit od 29.603,88 CHF, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,60% godišnje, promjenjivu sukladno odluci kreditora. Također nije sporno da je u razdoblju otplate kredita u više navrata došlo do promjene kamatnih stopa i tečaja valutne klauzule, da je tuženik tužitelju prilikom ugovaranja kredita naplatio naknadu za sklapan je kredita određenu točkom III. ugovora o kreditu u iznosu od 1.001,10 CHF, kao i da mu je prilikom prijevremene otplate kredita do čega je došlo jer je tužitelj zbog povećanja mjesečnih obroka želio ranije isplatiti kredit, naplatio i naknadu za prijevremenu otplatu.

9. Prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim odredbama (valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredbi o naplati naknade za sklapanje kredita) ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredaba, kojima mu je nametnuta obveza koju tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu. Sud prvog stupnja stoga je ocijenio da takve obveze uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika kao kreditora. Jednako utvrđuje i u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, navodeći kako člankom 6.4. Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi bila jasno ugovorena i ta naknada, no iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da ju je tuženik temeljem svoje odluke obračunao i to u iznosu od 222,33 eura, na koji izračun stranke nisu imale primjedbi. Stoga zaključujući da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je određena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa i pravo tuženika naplatiti naknadu za obradu kredita, kao i zahtjev tuženika za naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita, prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.696,27 eur s pripadajućim zateznim kamatama.

10. Suprotno žalbenim navodima, tužbeni zahtjev je u svemu bio određen, prikladan i podoban za raspravljanje, pa njegovim usvajanjem i donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 186. stavka 1. i članka 109. ZPP kako to tuženik tvrdi. Donošenjem pobijane presude i dopunskog rješenja nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se sadržajno žalbom također poziva tuženik, budući da je protivno žalb i, prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu u suprotnosti sa stanjem spisa, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih procesnih povreda.

11. Neosnovano tuženik smatra da je tužitelj bio u obvezi isticanja posebnog deklaratornog zahtjeva kojim bi prije zahtjeva za isplatu, ishodio donošenje odluke o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

12. Naime, sud prvog stupnja pravilno je vodio računa o tome da se na tuženika ne mogu direktno primijeniti pravna utvrđenja iznesena u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u sporu kolektivne pravne zaštite Udruge „Potrošač“, jer tuženik nije banka i nije bio stranka tog postupka. Međutim, tužitelj nije niti predlagao izravnu primjenu utvrđenja kolektivne parnice na tuženika, već je upravo suprotno, isticao da je zbog toga što tuženik nije kao stranka sudjelovao u tom postupku, potrebno ocijeniti postoje li razlozi ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i potom usvojiti njegov zahtjev za isplatu. O zahtjevu za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, sud prvog stupnja raspravio je kao o svojevrsnom prethodnom pitanju, a protivno mišljenju tuženika, ne postoji obveza tužitelja koji drži da ima pravo na isplatu na ime navodno ništetnih odredbi ugovora, tražiti od suda da prije odlučivanja o kondemnatornom zahtjevu za isplatu, donese i deklaratornu odluku kojom će se ta ništetnost utvrditi i u izreci. Odluka o tome hoće li postaviti kombinaciju zahtjeva za utvrđenje ništetnosti i zahtjeva za isplatu, ili će pak tražiti samo zahtjev za isplatu (a od suda zahtijevati da o ništetnosti odluči kao prethodnom pitanju), ovisi dakle isključivo o tužitelju, jer je tužitelju prije svega u interesu utvrditi ništetnost odredbi ugovora sudskom odlukom, sve s obzirom da svojstvo pravomoćnosti stječe jedino izreka, a ne i obrazloženje presude.

13. Obzirom da o deklaratornom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju, to taj zahtjev služi samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu, pa ga stoga tužitelj nema obvezu isticati kao zasebni tužbeni zahtjev, kao što u slučaju isticanja posebnog deklaratornog tužbenog zahtjeva, ne bi imao pravo na posebnu naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora tog zahtjeva. Usvajanjem tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja nije prema tome prekoračio tužbeni zahtjev i počinio povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 12. ZPP, već je upravo suprotno, odlučivao u granicama dopuštenog i određenog tužbenog zahtjeva, kao i činjenica koje je tužitelj iznio već u tužbi.

14. Nije točan žalbeni navod da tužitelj ničim u tijeku postupka nije dokazivao ni predlagao dokaze kojima je kao prethodno pitanje, utvrđena ništetnost odredaba ugovora o kreditu. Naime, tužitelj je predlagao provođenje dokaza čitanjem isprava, u tijeku postupka proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka ČU na okolnost sklapanja i otplate spornog ugovora o kreditu, a osim toga tužitelj je predložio (što je prvostupanjski sud i proveo) i financijsko vještačenje, na kojim svim dokazima je sud prvog stupnja temeljio odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski je sud kao prethodno pitanje ispitao postojanje okolnosti koje su dovele do ništetnosti ugovorne odredbe o valuti, promjenjivoj kamatnoj stopi i naplaćenim naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita, vodeći pritom računa o položaju ugovornih stranaka, njihovoj neravnoteži, nejednakosti vrijednosti činidaba, te svim drugim okolnostima od pravnog značaja za ocjenu ništetnosti ovih odredbi, a ocjenu suda prvog stupnja kao pravilnu i potpunu u svemu prihvaća i ovaj žalbeni sud.

15. Prvostupanjski je sud detaljno analizirao sporni ugovor o kreditu, pa iako nije u cijelosti citirao i brojčanu oznaku odredaba ugovora o kreditu koji reguliraju valutnu klauzulu u valuti CHF (članak 5.1. ugovora) i promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 6.2. u vezi članka 9.1. ugovora), naveo je njihov sadržaj, a isto je učinio i u odnosu na ulaznu naknadu (točka III. ugovora) i naknadu za prijevremenu otplatu kredita (članak 6.4. ugovora o kreditu). Iz pobijane presude strankama i ovom žalbenom sudu su potpuno jasni i razlozi zbog kojih su pojedine odredbe utvrđene ništetnim,

16. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u vezi razjašnjenja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, temeljem kojih je pravilno zaključio da je sklopljeni ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po tuženiku kao kreditoru, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njihov sadržaj te da mu nije bilo pojašnjeno na što se odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi, naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, uopće odnose, da tužitelj ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu da nije bezuvjetno prihvatio sporne ugovorne odredbe niti je mogao prijevremeno otplatiti kredit da nije pristao platiti za to naknadu , da tužitelju nisu objašnjeni razlozi plaćanja naknade za obradu kredita, niti mu je prezentirano na koje troškove se naknada odnosi, odnosno da tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada (naknade za obradu i naknade za prijevremenu otplatu kredita) jer istima nisu pokriveni stvarni troškovi tuženika.

17. Tako utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da tuženik kao kreditor, o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodio računa, čime je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, odnosno da se radi o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe tužitelja, nedvojbeno ukazuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje ni za utjecaj na sadržaj spornih odredbi, kao niti njezinog (ne)prihvaćanja, te mu nije bilo pojašnjeno na što se iste odnose, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako to sve detaljno obrazlaže i sud prvog stupnja i što tuženik žalbenim navodima niti ne dovodi konkretno u pitanje.

18. Prvostupanjski sud je analizom svih relevantnih okolnosti sklapanja i otplate predmetnog ugovora o kreditu te povezujući ih sa člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), kao i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) te Direktivom Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, izveo pravilan zaključak o nepoštenosti, posljedično čemu i ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a time i nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem ništetnih odredbi. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da je znao i morao znati da je sklopio ugovor o kreditu gdje je cjelokupni teret izmjene vrijednosti valute i kamatne stope prebacio na tužitelja, nametnuo je tužitelju obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, iako je znao da tužitelj nije u mogućnosti pregovaranja o ugovornim odredbama, niti je bio upoznat s rizikom ugovaranja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i vezanjem anuiteta uz vrijednost valute CHF u odnosu na kunu, razlozima plaćanja naknade za obradu kredita, a posljedično i razlozima i iznosu naknade za prijevremenu otplatu kredita, čije plaćanje je tuženik također samovoljno nametnuo tužitelju.

19. Stoga je pravilno prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev u pogledu glavnice, a tuženika obvezao na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu članka 1115. ZOO, jer se tuženik kao trgovac nije prilikom ugovaranja vodio načelom savjesnosti i poštenja i što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

20. Obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP u vezi članka 155. ZPP, te je dosudio tužitelju troškove zastupanja po odvjetniku za poduzete radnje, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa).

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika i u odnosu na dopunsko rješenje jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tbr. 9/3 Tarife, tuženika obvezao na naknadu troškova zastupanja tužitelja na ročištu za objavu presude. Naime, tuženik koji je izgubio spor dužan je naknaditi tužitelju i ovaj trošak i što je podudarno ustaljenoj i općeprihvaćenoj sudskoj praksi.

22. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer tužitelj sa žalbom nije uspio (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP).

23. Slijedom navedenog, primjenom članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja, s time što p rvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu u točki III. izreke ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ježek Mjedenjak