Poslovni broj Gž-1992/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Martine Maršić Lukić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Štapeku, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatske šume d.o.o. iz Zagreba, Ulica kneza Branimira 1, OIB 69693144506, Uprava šuma Podružnica Karlovac iz Karlovca, Put Davorina Trstenjaka 1, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 46/2025-23 od 30. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-46/2025-23 od 30. rujna 2025. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 72.993,86 eur na ime razlike između iznosa mirovine što ga tužitelj prima kao korisnik mirovine od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa što bi ga primao po osnovi plaće iz radnog odnosa da je nastavio raditi na radnom mjestu policajca, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to određeno točkom I. izreke, dok je točkom II. izreke tuženik ujedno obvezan isplatiti tužitelju 10.602,91 eur troškova parničnog postupka, sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

2. Pravovremenu žalbu protiv presude izjavio je tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tužitelj obveže na naknadu parničnog troška, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koja se sastoji u razlici između invalidske mirovine koju tužitelj prima i plaće koju bi ostvario da je nastavio raditi na radnom mjestu policajca, u vremenskom razdoblju od kolovoza 2017. do zaključno svibnja 2025. godine. Šteta prema navodima tužitelja potječe iz štetnog događaja od 23. listopada 1996. kada je vozilo gdje se tužitelj nalazio i koje se kretalo šumom tuženika, naletjelo na protutenkovsku minu koja je eksplodirala, a nakon čega je tužitelj zbog ozljeda umirovljen uslijed nesposobnosti za rad.

6. U fazi žalbenog postupka i dalje je prijeporno je li tužitelj dokazao da je tuženik odgovoran za štetu.

7. Sud prvog stupnja donoseći pobijanu odluku, nakon provedenog uvida u predmete Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-535/97 i u tamo priloženi zapisnik o očevidu Istražnog centra Županijskog suda u Karlovcu od 23. listopada 1996. godine , utvrđuje da je tužitelj stradao 23. listopada 1996. kada se nalazio na mjestu suvozača u kamionu u vlasništvu privatnog prijevoznika OL, kada je kamion naletio na protutenkovsku minu. Konstatira da je zapisnikom o očevidu utvrđeno da se štetni događaj zbio dok se kamion kretao šumskom, tzv. gornjom cestom u Odsjeku X-XI šume ABC, u šumi tuženika. Nadalje, utvrđuje i da je tuženik u svojstvu naručitelja, s društvom TNT-35 kao izvođačem radova, ugovorom broj 97-39/96 od 5. srpnja 1996. sklopio ugovor kojim se izvođač radova obvezao izvršiti sječu, izradu i privlačenje jelovih sanitara gospodarskih jedinica ABC i ..., na odsjeku 22-34 i 17- 20, s time što će se izvršiti deminiranje površine odjela i odsjeka u kojima se vrše navedeni radovi. Zaključuje da se štetni događaj zbio na terenu u vlasništvu tuženika, na šumskoj cesti u odsjeku X-XI koji još uvijek nije bio deminiran jer se prema ugovoru broj 97-39/96 provodilo deminiranje drugih odsjeka 22-34 i 17-20. Naglašava da se tužitelj cestom nije kretao samoinicijativno već je imao odobrenje za sječu i odvoz drva koje je kupio od tuženika te je bio upućen da po drva ode u vlastitom aranžmanu , radi čega je i angažirao privatnog prijevoznika kojeg tuženik nije uputio kojom cestom je sigurno doći do drva, iako je tuženik znao koji dio ceste je razminiran, a koji nije, sve s obzirom da je za to angažirao privatno trgovačko društvo. Zaključak prvostupanjskog suda je da tuženik nije dokazao da bi tužitelja ili od njega angažiranog pr ijevoznika izvijestio kojim putem se mora kretati, niti da bi oznakom na terenu zabranio kretanje cestom na kojoj je nastradao tužitelj, odnosno nije dokazao da je propisno označio da je taj dio šume još uvijek miniran ili barem opasan.

8. Odluku o odgovornosti za štetu tuženika, sud prvog stupnja prema tome temelji na članku 154. stavku 1. i članku 158. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96 i 91/96, dalje: ZOO/91) o odgovornosti na temelju predmnijevane krivnje, obrazlažući da je tuženik znao i morao znati da je šumska cesta na kojoj je tužitelj stradao minirana, da taj dio šume nije razminiran te je propustio zapriječiti, odnosno zabraniti kretanje po tom dijelu šume ili ga barem propisno označiti, a o opasnosti od mina nije izvijestio niti tužitelja. Drži da tuženik nije dokazao da bi tužitelj na bilo koji način doprinio nastanku štetnog događaja, pa ga obvezuje na naknadu štete u vidu izgubljene zarade u smislu članka 195. ZOO u cijelosti. Odluku o visini tužbenog zahtjeva temelji na upravnim rješenjima kojima je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, odnosno kojim je proglašen nesposobnim za rad, kao i provedenom financijskom vještačenju kojem nijedna od stranaka nije imala primjedbi.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, u smislu članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna od tih povreda, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju tuženik žalbom ukazuje. Naime, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a prvostupanjski sud je iznio jasne, neproturječne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama u postupku, koji ne proturječe sadržaju stanja u spisu pa presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Tuženik nije u pravu kada tvrdi da tužitelj tijekom postupka nije dostavio ni predložio dokaze iz kojih bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, u tijeku prethodnog postupka tužitelj je predložio radi utvrđivanja osnova odgovornosti tuženika provesti uvid u predmet Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-535/97, kao i predmet Općinskog suda u Karlovcu – Stalne službe u Ogulinu, poslovni broj P- 953/2015, u kojima je utvrđeno postojanje obveze tuženika na isplatu naknade štete iz istog štetnog događaja, samo za drugo vremensko razdoblje. U predmetima prvostupanjskog suda što su ih stranke ranije vodile nalazi se obilna dokumentacija, među kojima i zapisnik o očevidu Istražnog centra Županijskog suda u Karlovcu od 23. listopada 1996. godine i ugovor broj 97-39/96 od 5. srpnja 1996., na čije sadržaje se sud prvog stupnja poziva kad odlučuje o odgovornosti tuženika za štetu. Tuženik je dakle, prethodno u dva navrata bio tužen od strane tužitelja radi isplate naknade štete iz istog događaja pa je bio upoznat sa sadržajem isprava u predmetima u koje je prvostupanjski sud proveo uvid. Prema stavu ovog žalbenog suda, tuženik je svakako bio dobro upoznat i s okolnostima događaja i osnovom temeljem koje tužitelj traži isplatu, no unatoč toga nije u tijeku prethodnog postupka predložio dokaze kojima bi osporio postojanje svoje, i po zakonu predmnijevane odgovornosti za štetu.

11. Tuženik osnovano žalbom ukazuje da u predmetima što su se prethodno vodili između stranaka pred Općinskim sudom u Karlovcu pod poslovnim brojevima P- 535/97 i P-953/2015, nije u izreci sudskih oduka pravomoćno utvrđeno da bi tuženik bio odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio, već je jedino odlučeno o zahtjevima tužitelja za isplatu razlike između naknade za bolovanje, odnosno mirovine što ju tužitelj prima, kao i plaće da je tužitelj nastavio raditi, odnosno o zahtjevu tužitelja za isplatu nematerijalne štete. Tako je presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-535/97 od 4. kolovoza 2006., naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete za fizičke boli, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naknade za naruženje i pretrpljeni strah, iznos od 175.000,00 kn zajedno sa zakonskom kamatom od 4. kolovoza 2006. pa do isplate, kao i 29.192.58 kn na ime izgubljene zarade, dok je u tom predmetu 20. siječnja 2009. godine donesena presuda kojom je tuženiku naloženo platiti tužitelju razliku između iznosa mirovine i plaće koju bi ostvarivao kao policajac od 8. prosinca 2001. do 20. siječnja 2009., u ukupnom iznosu od 236.122,69 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kao što je navedeno u presudi. S druge strane, presudom Općinskog suda u Karlovcu – Stalne službe u Ogulinu, poslovni broj P-953/2015 od 29. siječnja 2018., potvrđenom presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-281/23 od 20. veljače 2024., tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju 99.015,54 kn na ime razlike između iznosa mirovina koje je tužitelj primio od studenog 2014. godine do zaključno srpnja 2017., i iznosa plaća koje bi u tom razdoblju ostvario da nije umirovljen, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose duga.

12. Međutim, žalitelj neosnovano tvrdi da pobijana presuda temelji odgovornost tuženika na učincima ranijih pravomoćnih presuda kao presuđenih stvari koje bi vezale sud i u ovoj parnici, jer to iz sadržaja pobijane presude ne proizlazi.

13. Sud prvog stupnja pravilno se prilikom utvrđivanja odgovornosti tuženika, pozvao na ispravu – zapisnik o očevidu Istražnog centra Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Kir-507/96 od 23. listopada 1996. godine (list 9-10 spisa P-535/97), kojim je utvrđeno da je teretni kamion u kojem se nalazio tužitelj, u šumi tuženika imena [adresa] u [adresa], u ..., prilikom odlaska po drva za račun tužitelja, naletio na protupješadijsku minu u 11,30 sati, s time što je prema izjavi upravitelja šumarije [adresa], ŽL, gornja cesta bila tijekom srpnja do rujna 1996. deminirana te su na toj cesti izvađene protutenkovske mine, koje radove je vršilo trgovačko društvo TNT-35 iz .... Iz sadržaja zapisnika o očevidu proizlazi da se za promet šumskih vozila upotrebljavala tzv. donja cesta, jer ... u tom dijelu šume do kojeg vodi tzv. gornja cesta nije imala otvoreno radilište, a u zapisniku o očevidu detaljno je opisan krater nastao od eksplozije protutenkovske mine, kao i pronađeni tragovi krvi tužitelja i dijelovi kamiona. Zapisnikom o očevidu nije utvrđeno postojanje znakova opasnosti od minskih sredstava ili drugi znakovi upozorenja na zaostala eksplozivna sredstva. Konačno, tom predmetu priložen je i ugovor broj 97-39/96 od 5. srpnja 1996. sklopljen između tuženika i društva TNT-35 o razminiranju, između ostalog i šume ..., no u odsjecima 17-20.

14. Prema tome, i ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da je tuženik odobrio tužitelju da na području ... za svoje potrebe izvrši utovar i odvoz posječene drvne građe, pri čemu tuženik nije ni na koji način upozorio tužitelja ili vozača kamiona, kojim putem se trebaju kretati kroz područje šumarije do stovarišta, odnosno nije upozorio tužitelja da je razminiranje samo djelomično provedeno. U tom smislu, prvostupanjski sud je odgovornost tuženika ustanovio na ispravama priloženim predmetima Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojevima P-535/97 i P-953/2015, a zaključak o odgovornosti tuženika koja proizlazi iz danih isprava jasno je obrazložena. U pobijanoj odluci se ne navodi da bi odgovornost tuženika proizlazila kao pravomoćno utvrđena iz ranije vođenih parničnih postupaka, već se sud prvog stupnja opravdano referira samo na sadržaj izreke pravomoćnih odluka i priložene isprave. Protivno žalbenim navodima, odgovornost tuženika se u pobijanoj presudi dakle, temelji na ispravama u koje je sud prvog stupnja proveo uvid, a priložene su spisima Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-535/97 i P-953/2015, a iz kojih je jasno utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi odgovornost tuženika. Na koncu tuženiku se ukazuje da je zbog istih žalbenih razloga pobijao i presudu donesenu 29. siječnja 2018. u predmetu Općinskog suda u Karlovcu

– Stalne službe u Ogulinu, poslovnog broja P-953/15, no koja je postala pravomoćna presudom Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-281/2023 od 20. veljače 2024., i gdje je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbijen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd-2471/2024 od 18. lipnja 2024. godine.

15. Nije točan niti žalbeni navod o tome da bi prvostupanjski sud pobijanom presudom samoinicijativno utvrđivao činjenice, jer prvostupanjski sud to nije učinio. Činjenični supstrat na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev bio je dobro poznat tuženiku, tim više što je tužitelj predložio provesti uvid u prethodno vođene parnične postupke stranaka. Tužitelj je konačno, već uz tužbu dostavio i primjerke pravomoćnih presuda iz ranije vođenih predmeta stranaka gdje je štetni događaj opisan, pa je tuženik već primitkom tužbe bio upoznat s činjenicom da zbog štetnog događaja od 23. listopada 1996., tužitelj u ovoj parnici traži isplatu razlike mirovine i plaće koju bi ostvarivao i za daljnje vremensko razdoblje.

16. Tuženik tek u žalbi ističe niz drugih činjeničnih razloga zbog kojih drži da je tužbeni zahtjev neosnovan (da posao razminiranja tzv. "gornje ceste" nije vršen po nalogu tuženika jer ga tuženik nije naručio ni naložio, da rad pirotehničara nije mogao biti kontroliran po ... jer je ta ustanova osnovana tek 1998., da tuženik nije vlasnik mine koja je eksplodirala niti je bio dužan isticati znakove minsko sumnjivog područja, da je do štetnog događaja došlo zbog krivnje tužitelja, odnosno krivnje vozača kamiona). Međutim, niti jednu od ovih činjenica tuženik nije istaknuo tijekom vođenja prvostupanjskog postupka, već je jedino paušalno osporio odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Osim toga, na ročištu održanom 5. svibnja 2025. tuženik je zajedno s tužiteljem predlagao sklapanje sudske nagodbe do čega na tom ročištu nije došlo zbog potrebe da financijski vještak dopuni vještačenje tako da obuhvati razliku između isplaćene invalidske mirovine i plaće koju bi tužitelj ostvarivao sve do tog ročišta. Prema tome, donošenjem pobijane presude nisu povrijeđena procesna prava tuženika, pa tako ni njegovo pravo na raspravljanje u smislu povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 5. stavka 4. ZPP na što se tuženik sadržajno poziva, jer je pobijana presuda utemeljena na pravnoj osnovi o kojoj se u postupku raspravljalo i koju je tuženik kao savjesna i brižljiva stranka mogao predvidjeti.

17. Protivno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilno utvrdivši postojanje odgovornosti tuženika za štetu temeljem članka 154. stavka 1. u vezi članka 158. ZOO/91, obvezao tuženika na naknadu razlike između invalidske mirovine koju tužitelj prima i plaće koju bi primao da nije umirovljen zbog štetnog događaja (članak 195. ZOO/91), a čiju visinu utvrđenu nalazom financijskog vještaka tuženik posebno žalbom ne dovodi u pitanje.

18. Neosnovana je žalba tuženika izjavljena protiv odluke o troškovima postupka jer je tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu, primjenom članka 154. stavka 1. u vezi članka 155. ZPP, obvezan naknaditi nužne troškove postupka tužitelju.

19. Prema tome, kako u konkretnom nisu počinjene povrede postupka na koje ukazuje tuženik, kao ni druge povrede parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je na njega pravilno primijenio materijalno pravo, to je žalbu tuženika izjavljenu protiv presude valjalo odbiti i primjenom članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci.

U Rijeci, 29. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ježek Mjedenjak