Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1036/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Gordana Grubeša, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Generali osiguranje d.d. Zagreb, Vukovarska 284, OIB 10840749604, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju SL, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3020/2021-11 od 27. rujna 2023., na sjednici vijeća 29. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3020/2021-11 od 27. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zahtijevala da joj tuženik plati iznos od 13.272,28 eura/100.000,00 kn[1] sa zateznim kamatama na iznos od 11.945,05 eura/90.000,00 kn od 26. lipnja 2018. do isplate te na iznos od 1.327,23 eura/10.000,00 kn od 26. studenog 2021. godine do isplate. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv te presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske šte s osnove troškova tuđe pomoći i njege i neimovinske štete zbog ozljede u prometnoj nezgodi od 18. veljače 2018.

6. U postupku nije sporan nastanak štetnog događaja, ni pasivna legitimacija i odgovornost tuženika kao osiguratelja na temelju ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti. U postupku je sporno je li nastupila zastara tražbine tužiteljice i visina tužbenog zahtjeva.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u liječničke nalaze za tužiteljicu, prijavu ozljede, potvrdu o ortopedskim pomagalima, izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad, presudu Prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj Pp P - 8179/18, dopis tuženikova prednika od 10. srpnja 2018, odštetni zahtjev, potvrdu Ministarstva unutarnjih poslova od 5. ožujka 2018. godine i rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 16. siječnja 2020. godine te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je ocijenio da je u odnosu na osporenu visinu u postupku bilo potrebno provesti dokaz medicinskim vještačenjem, koje da je tužiteljica predložila u tužbi te da joj je sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 153. st. 1. ZPP-a na pripremnom ročištu naložio u roku od 15 dana predujmiti trošak vještačenja od 1.500,00 kn, međutim da tužiteljica nije predujmila te troškove ni do zaključenja glavne rasprave, niti da je zahtijevala produženje roka. Nadalje, ocjenjujući takvo (ne)postupanje tužiteljice u primjeni čl. 153. st. 3. ZPP -a, prvostupanjski sud je shvaćanja da iako je tužiteljica opsežno iskazivala o posljedicama ozljeđivanja u štetnom događaju i tijeku liječenja te je priložila liječničke isprave o tome kao i o privremenoj nesposobnosti za rad, to da ipak prvostupanjski sud nema stručnoga znanja za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice u primjeni čl. 1093. i 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22-dalje:ZOO ) te da je zbog toga bilo nužno provesti medicinsko vještačenje, a za koje tužiteljica nije predujmila troškove. Slijedom toga, sud prvog stupnja ocjenjuje da tužiteljica nije dokazala visinu tužbenoga zahtjeva i nastavno odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, pa ni povredom iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano tužiteljica upire u žalbi jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Tužiteljica u žalbi sadržajno ukazuje na počinjenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 153. st. 3. ZPP-a.

10. Prema odredbi čl. 153. st. 3. ZPP-a sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju cijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

11. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, pri utvrđenju da tužiteljica nije uplatila predujam za izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem u roku od 15 dana kako joj je to naloženo raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu 16. rujna 2022. , a niti do zaključenja glavne rasprave 19. rujna 2023., prvostupanjski sud je pravilno odustao od izvođenja tog dokaza te primjenom pravila o teretu dokazivanja donio odluku o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri tome su bez uporišta žalbeni navodi tužiteljice kojima dovodi u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda da predujam za vještačenje nije uplaćen, s obzirom da iz podataka u spisu predmeta ne proizlazi da je tužiteljica u spis predmeta dostavila dokaz o uplati predujma za vještačenje ili da bi izvijestila sud o plaćanju tog predujma, niti u žalbi određeno tvrdi da je predujam uplaćen. Nadalje, protivno tvrdnji žaliteljice, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je visinu zahtjeva tužiteljice u smislu čl. 1100. i 1095. ZOO-a bilo potrebno ocjenjivati s obzirom na rezultate medicinskog vještačenja, imajući na umu ozljede koje je tužiteljica opisala u činjeničnim navodima tužbe (rana razderotina na glavi i udarno- krvni podljev glave, potres mozga, istegnuće mišića vratne kralježnice, natučenje kuka, natkoljenice, potkoljenice i skočnog zgloba) i prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, budući da prvostupanjski sud nema stručnih znanja za donošenje zaključka o posljedicama takvog ozljeđivanja na duševno i tjelesno zdravlje tužiteljice, kao i s obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik djelomično podmirio predmetnu štetu u izvansudskom postupku, te je istaknuo i prigovor zastare zbog čega je bilo potrebno vještačenjem utvrditi i završetak liječenja tužiteljice. S obzirom na izloženo, pogrešno je shvaćanje tužiteljice da su postojali uvjeti za ocjenu visine zahtjeva tužiteljice i samo po slobodnoj ocjeni u smislu čl. 223. ZPP-a.

12. U odnosu na žalbene navode kojima tužiteljica ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava i nastavno povredu prava na pristup sudu, pozivanjem na presudu Smolić protiv Hrvatske od 15. ožujka 2018. (Zahtjev br. 51472/12), za odgovoriti je da je u tom predmetu utvrđeno da je došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer specifičnim financijskim okolnostima stranke nije posvećena dovoljna pažnja i da je proizvoljna primjena pravila iz tada važeće odredbe čl. 173. ZPP-a o oslobođenju stranaka od troškova postupka rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu, međutim prema podacima u spisu predmeta ne proizlazi da je tužiteljica u ovom sporu tvrdila da je oslobođena plaćanja troškova postupka od strane nadležnog upravnog tijela, da je tijekom postupka zahtijevala da se vještačenje provede bez uplaćenog predujma ili da bi određeno navodila razloge zbog kojih bi naknada troškova vještačenja za nju predstavljala značajan financijski teret i stoga, prema shvaćanju ovog suda, zaključci ESLJP u predmetu Smolić protiv Hrvatske nisu primjenjivi u ovom konkretnom predmetu.

13. Nisu prihvaćeni ni daljnji žalbeni prigovori da je prvostupanjski sud povrijedio načelo otvorenog pravosuđenja u smislu čl. 219. st. 2. ZPP -a, koji tužiteljica obrazlaže time da je tuženik učinio nespornim svoju odgovornost te da je bio spreman na raspravi isplatiti daljnji iznos naknade štete. Naime, sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a tužiteljica je bila dužna dokazati visinu naknade neimovinske i imovinske štete te je u tom pravcu predložila odgovarajući dokaz medicinskim vještačenjem, pa nije ni bilo potrebe da sud eventualno intervenira i upozorava stranke na potrebu izvođenja određenih dokaza. Osim toga, navodi tužiteljice da je tuženik na raspravi bio spreman isplatiti određeni iznos tužiteljici, u vezi čega je uz žalbu priložena e -mail korespondencija, nisu potvrđeni sadržajem zapisnika o glavnoj raspravi, niti podacima u spisu predmeta, te je ocijenjeno da je riječ o novim činjenicama i dokazima koji se u žalbi ne mogu iznositi (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

14. Slijedom navedenog, žalbu tužiteljice je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao u izreci ove presude.

U Rijeci 29. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović