Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:Kž-178/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŠS, zbog kaznenog djela protiv časti i ugleda – kleveta – iz članka 149. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj K-108/2023-48 od 24. listopada 2025. podnio optuženi ŠS, u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba optuženog ŠS odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog ŠS zbog počinjenja kaznenog djela protiv časti i ugleda – kleveta – iz članka 149. stavka 1. KZ/11, činjenično pobliže opisanog u izreci presude, te ga, na temelju članka 149. stavka 1. KZ/11, osudio na novčanu kaznu od 50 (pedeset) dnevnih iznosa pri čemu jedan dnevni iznos predstavlja novčanu vrijednost 40,00 (četrdeset) eura, što ukupno iznosi 2.000,00 (dvije tisuće) eura, a koju novčanu kaznu je dužan platiti u roku od 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude.

2. Na temelju članka 43. stavka 1. do 3. KZ/11 optuženik je upozoren kada novčana kazna nije u cijelosti ili djelomično plaćena u određenom roku, a ne postoje uvjeti iz članka 42. stavka 7. KZ/11 ista će se naplatiti prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama posebnog Zakona, a ako se novčana kazna ne može niti prisilno naplatiti u roku od 3 mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro na način da se jedan dnevni iznos zamjeni s dva sata rada, pri čemu rad za opće dobro ne smije premašiti 720 sati. Ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro zamijenit će se kaznom zatvora.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – u daljnjem tekstu: ZKP) u svezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP optuženi ŠS obvezan je na plaćanje troškova kaznenog postupka sudskog paušala u iznosu od 100,00 eura, kao i na plaćanje troškova pisanog psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 783,07 eura te usmenog psihijatrijskog nalaza i mišljenja u iznosu od 199,08 eura, odnosno ukupno 1.082,15 eura, te nužnih izdataka privatnog tužitelja i nagradu i nužne izdatke opunomoćenice privatnog tužitelja iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP u iznosu koji će biti određeni posebnim rješenjem, sve u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik osobno, a žali se zbog „bitnih povreda kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava“ te zbog odluke o kazni i troškovima postupka, te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu podnio je privatni tužitelj RS po opunomoćenici Lei Čavić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Čavić & Partneri d.o.o. iz Zagreba , s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. U žalbi optuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP, tvrdeći da je obrazloženje presude nepotpuno i proturječno, da prvostupanjski sud u obrazloženju nije dao razloge o svim odlučnim činjenicama, da su odlučne činjenice u pogledu subjektivnog elementa kaznenog djela klevete ostale nedostatno obrazložene, te da sud nije dao cjelovitu, savjesnu i razložnu ocjenu „službene dokumentacije“ na koju se referira optuženik u žalbi. Međutim, suprotno tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP jer između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude ne postoji proturječje, prvostupanjski sud je dao razloge o svim odlučnim činjenicama, uključujući činjenice koje se odnose na subjektivni element kaznenog djela klevete, odnosno izravnu namjeru, te je iznio savjesnu ocjenu i analizu svih izvedenih dokaza u točkama 27. do 46 obrazloženja pobijane presude. Stoga, nije u pravu žalitelj da je ostvarena navedena žalbena osnova.

8. Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 12. ZKP, tvrdeći da u postupku nije poštovano „načelo jednakosti stranaka, zakonitosti i pravičnog suđenja“ jer je došlo do povrede prava na privatnost i dostojanstvo te povrede prava osobnosti i razmjernosti, na način da je prvostupanjski sud odredio psihijatrijsko vještačenje bez jasnih, konkretnih i obrazloženih razloga te da u trenutku određivanja psihijatrijskog vještačenja nije imao branitelja, niti mu je dana posebna i sadržajna pouka prilagođena toj dokaznoj radnji, te da mu je time povrijeđeno pravo na obranu. Suprotno tvrdnjama optuženika, prema podacima zapisnika o raspravi održanoj 3. listopada 2024. kod Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (list 128-132 spisa) utvrđeno je da je prvostupanjski sud odredio provođenje psihijatrijskog vještačenja optuženika povodom prijedloga opunomoćenice privatnog tužitelja i po službenoj dužnosti a kojem prijedlogu se optuženik nije protivio. Nadalje, uvidom u nalog prvostupanjskog suda od 3. listopada 2024. (list 133 spisa) utvrđeno je da je prvostupanjski sud psihijatrijsko vještačenje odredio kako bi se na temelju uvida u dostupnu medicinsku dokumentaciju i pregleda optuženika utvrdilo optuženikovo zdravstveno stanje te boluje li od kakve duševne bolesti, je li u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv, odnosno smanjeno ubrojiv te postoje li razlozi da se istome odredi sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja. Imajući u vidu okolnosti zbog kojih je određeno psihijatrijsko vještačenje optuženika, kojim se između ostalog trebao utvrditi i stupanj ubrojivosti optuženika tempore criminis, kao bitni sastojak krivnje u smislu članka 23. KZ/11, drugostupanjski sud nije našao nepravilnosti u postupku određivanja i provođenja psihijatrijskog vještačenja optuženika, niti je utvrđeno da bi provedenim vještačenjem došlo do povrede prava na privatnost i dostojanstvo te povrede prava osobnosti i razmjernosti na strani optuženika. Optuženik je na raspravi održanoj 3. listopada 2024. izjavio da je pisanu pouku o svojim pravima primio i razumio, pa nije u pravu da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer u trenutku određivanja psihijatrijskog vještačenja nije imao branitelja, s obzirom je prethodno bio poučen o pravu na branitelja. U odnosu na žalbeni navod optuženika da je sudski vještak prekoračio rok od 30 dana za izradu psihijatrijskog nalaza i mišljenja, koji je dostavljen tek 4. veljače 2024., valja naglasiti da se ne radi o zakonom propisanom prekluzivnom roku, već roku koji je odredio slobodnom ocjenom prvostupanjski sud, pa kako je riječ o instruktivnom roku danom vještaku za izradu nalaza i mišljenja, prekoračenje tog roka ne dovodi do gubitka prava na provođenje te radnje niti ono utječe na kvalitetu danog nalaz i mišljenja.

9. Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdeći da je sud selektivno i nekritički prihvatio iskaze privatnog tužitelja i svjedoka iz njegova užeg obiteljskog kruga, zatim da je sud u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje ŠSV bez ikakvog kritičkog razmatranja njezina mogućeg osobnog interesa u predmetu, te da je sud odbio dokazni prijedlog obrane za dodatno ispitivanje svjedokinje ŠSV. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je iskaze ispitanog privatnog tužitelja i svjedoka detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti, te u svezi s drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno utvrdio činjenično stanje, pri čemu je iznio jasne, valjane i dostatne razloge zbog kojih je te iskaze ocijenio vjerodostojnima. U odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga obrane da se dopunski ispita u svojstvu svjedoka ŠSV valja naglasiti da je prvostupanjski sud svoju odluku o odbijanju dokaznog prijedloga kao nevažnog i odugovlačećeg ispravno obrazložio u točki 5. pobijane presude, a iznesene razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu valja navesti da se dopunskim ispitivanjem imenovane svjedokinje ne bi utvrdile odlučne činjenice važne za donošenje odluke o krivnji optuženika, s obzirom da je predloženo njeno dopunsko ispitivanje na okolnosti navedene u njenom specijalističkom nalazu i obavijesti koju je poslala policiji u vidu prijave o sumnji na zlostavljanje djeteta, jer utvrđivanje navedenih činjenica nije važno za meritum.

10. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i jer je u obrazloženju pobijane presude naveo da optuženik nije osobno podnio kaznenu prijavu policiji, iako se obratio nadležnom tijelu ovlaštenom za postupanje radi zaštite obiteljskih prava, te navodi da je to vidljivo iz „dokumentacije“. Međutim, prvenstveno se ukazuje da optuženik ne konkretizirat iz koje točno dokumentacije navedeno proizlazi. No, s tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da, iako optuženik tvrdi da je prijava protiv privatnog tužitelja podnesena različitim institucijama, umjesto policiji, bila radi zaštite sebe i djeteta, kao i da je motiviran isključivo zaštitom prava djeteta, da bi jedini logičan i razuman postupak bio podnijeti prijavu protiv ĐS i eventualno zatražiti sudsku zaštitu, a nikako protiv privatnog tužitelja, pogotovo ne „Prijavu i upozorenje…“ njegovim poslodavcima, pri čemu je važno naglasiti da je kaznenu prijavu protiv privatnog tužitelja optuženik podnio tek nakon što je podnio „Prijavu i upozorenje…“ njegovim poslodavcima. Stoga je, protivno žalbenim navodima, činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrđeno, te je optuženik ispravno proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 149. stavak 1. KZ/11.

11. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, odnosno kako optuženik u žalbi ističe „pogrešne primjene materijalnog prava“, tvrdeći da nisu ispunjena zakonska obilježja kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 1. KZ/11. Treba naglasiti da kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 1. KZ/11 čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je neistinita. Optuženik se žali da sud u obrazloženju presude nije jasno razlučio činjenične tvrdnje i vrijednosne sudove te da sporne izjave predstavljaju vrijednosne sudove i subjektivne procjene iznesene u cilju obraćanja nadležnim institucijama, a ne svjesno iznošenje neistinitih činjenica s ciljem diskreditacije privatnog tužitelja. Ovaj drugostupanjski sud u potpunosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da inkriminirani navodi optuženika sadrže složenu kombinaciju vrijednosnih sudova i neistinitih činjeničnih tvrdnji, pri čemu su izjave da privatni tužitelj „uništava sudbine“ da „šteti ugledu“ i da je „spreman na prljave igre ispod i iznad tepiha“ vrijednosne ocjene, dok su tvrdnje o prijetnjama, podmetanjima i nesposobnosti za rad s pacijentima te kršenju odredbi zakona o obavljanju liječničke djelatnosti činjenične naravi, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radi o neistinitim činjeničnim tvrdnjama koje upućene na adrese poslodavaca i institucijama u kojima privatni tužitelj profesionalno djeluje, predstavljaju napad na osobni i profesionalni ugled privatnog tužitelja prikazujući ga kao osobu koja govori neistine, koja djeluje na štetu pacijenata, koja se bavi zastrašivanjima, koja krši odredbe o obavljanju liječničke djelatnosti. Prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da su tvrdnje činjenične naravi neistinite što potkrepljuje valjanim i dostatnim razlozima u točkama 29., 30., 31., 34. i 36. pobijane presude. S obzirom da je optuženik u pisanoj „Prijavi i upozorenju…“ pored neistinitih činjeničnih tvrdnji iznio i vrijednosne sudove o privatnom tužitelju kojima ga je omalovažavao i uvrijedio, zbog odnosa supsidijarnosti radi se samo o jednom kaznenom djelu klevete.

12. Nadalje, optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud zaključak o postojanju izravne namjere izveo bez dostatnog obrazloženja i da nije objasnio na koji je način utvrdio postojanje namjere povrede časti i ugleda privatnog tužitelja . Prije svega valja naglasiti da klevetnička izjava mora biti takva da je podobna štetiti časti ili ugledu druge osobe, dok se na subjektivnoj strani traži izravna namjera, no nije potrebna posebna namjera klevetanja (dolus coloratus). Stoga, nije nužno da je klevetnička izjava naštetila časti ili ugledu privatnog tužitelja, već je dovoljno da postoji objektivna mogućnost da će doći do narušavanja časti i ugleda, a u konkretnom je slučaju ta mogućnost postojala s obzirom da su sporne izjave dostavljane na adrese poslodavaca privatnog tužitelja, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, dakle u institucije u kojima je u vrijeme inkriminiranih događaja privatni tužitelj profesionalno djelovao i obnašao više funkcija, pri čemu je bio kandidat za predsjednika u jednoj od tih institucija. U odnosu na postojanje izravne namjere, prvostupanjski sud je ispravno na temelju izvedenih dokaza zaključio da je optuženik kazneno djelo počinio s izravnom namjerom u cilju da diskreditira privatnog tužitelja u njegovoj profesionalnoj okolini i time našteti njegovoj časti i ugledu, jer je o njemu napisao negativne neistine tvrdnje koje su podobne naškoditi njegovoj časti i ugledu, pri čemu je pravilno prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika da je navedeno napisao i poslao s ciljem zaštite sebe od sustavnog optuživanja i „zbog organiziranog otuđenja djeteta“ od njega kao oca, jer da je optuženik doista bio takvog uvjerenja, zaštitu bi zatražio izravno od tijela kaznenog progona, a ne od poslodavaca privatnog tužitelja .

13. Optuženik u žalbi navodi da sud izvodi zaključak o postojanju izravne namjere, dok istovremeno prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka da je on bio smanjeno ubrojiv tempore criminis, te takvo stanje cijeni kao olakotnu okolnost. U odnosu na navedeni prigovor ukazuje se optuženiku da utvrđena smanjena ubrojivost nije u vezi sa oblikom krivnje kojim se kazneno djelo čini, odnosno oblik krivnje nije vezan uz stupanj ubrojivosti. Stoga, iako je optuženik bio smanjeno ubrojiv tempore criminis, njegova ubrojivost je bila očuvana, postupao je s izravnom namjerom u cilju da diskreditira privatnog tužitelja iznoseći o njemu neistinite činjenične tvrdnje koje mogu štetiti njegovoj časti i ugledu, svjestan da su neistinite, te obzirom na dob i stupanj obrazovanja svjestan da je navedeno ponašanje zabranjeno, pri čemu nije utvrđen niti jedan ispričavajući razlog, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su u ponašanju optuženika ostvareni svi sastojci krivnje propisani člankom 23. KZ/11.

14. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su u postupanju optuženika ostvarena sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela klevete iz članka 149. stavak 1. KZ/11, te ga za to djelo ispravno proglasio krivim, radi čega nisu prihvaćeni žalbeni navodi optuženika da je pobijanom presudom povrijeđen kazneni zakon .

15. Optuženik se žali zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka ističući da je sud pogrešno utvrdio njegova stvarna primanja, te da nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene olakotne okolnosti i to osobito raniju nekažnjavanost, skromna primanja, te smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja kaznenog djela te da je precijenio značaj otegotnih okolnosti, pri čemu je sud dodatno cijenio izravnu namjeru kao oblik krivnje, iako se radi o sastavnom obilježju kaznenog djela, pri čemu za navedeno nije iznio razloge. Međutim, nije u pravu optuženik da je sud pogrešno utvrdio njegova primanja, obzirom je odluku o visini dnevnog iznosa optuženika utemeljio na izjavi optuženika o visini mjesečnog prihoda koju je dao na raspravi održanoj dana 24. travnja 2025. pred prvostupanjskim sudom, što proizlazi iz zapisnika o toj raspravi. Nadalje, kako izjava o visini mjesečnog prihoda nije osporena niti u obrani, niti u završnom govoru, eventualne naknadne izmjene nakon što je pobijana presuda donesena više nisu relevantne sukladno odredbi čl. 466. st. 4. ZKP prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, osim ako je žalitelj za njih saznao nakon zaključenja rasprave. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 42. KZ/11. Nastavno na žalbeni navod optuženika da je izrečena novčana kazna protivna načelima proporcionalnosti i individualizacije kazne sukladno članku 47. i 56. KZ/11, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi odluka o kazni, pa je tako pravilno kao olakotno cijenio njegovu neosuđivanost i da je bio smanjeno ubrojiv u vrijeme počinjenja kaznenog djela, dok je otegotnim cijenio upornost i kriminalnu volju u protupravnom postupanju obzirom je spornu „Prijavu“ podnio na veliki broj adresa čime su iznesene klevetničke tvrdnje na račun privatnog tužitelja postale dostupne većem broju osoba. Pravilno je pobijanom presudom prvostupanjski sud u točki 49. prilikom odmjeravanja kazne utvrdio da je kazneno djelo optuženik počinio s najtežim oblikom krivnje, izravnom namjerom, koju okolnost je ispravno cijenio sukladno članku 47. KZ/11 koji propisuje da će sud „ Pri izboru vrste i mjere kazne, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja ocijeniti sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti)…“ pa nije u pravu optuženik da je sud navedenu okolnost pogrešno cijenio kao otegotnu i da nije dao razloge zašto je ta okolnost cijenjena prilikom odmjeravanja kazne. Obzirom na izneseno prvostupanjski je sud pravilnom ocjenom svih okolnosti koje utječu na proces individualizacije kazne sukladno članku 47. KZ/11optuženiku izrekao novčanu kaznu od 50 (pedeset) dnevnih iznosa pri čemu jedan dnevni iznos predstavlja novčanu vrijednost 40,00 (četrdeset) eura, što ukupno iznosi 2.000,00 (dvije tisuće) eura, a koju novčanu kaznu je dužan platiti u roku od 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude. Tako izrečena kazna primjerena je osobnim okolnostima optuženika i okolnostima i težini kaznenog djela i istom su ispunjeni svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije sukladno članku 41. KZ/11.

16. Optuženik pobija odluku o troškovima postupka te predlaže da ga se oslobodi plaćanja troškova psihijatrijskog vještačenja i obveze naknade nužnih izdataka privatnog tužitelja i njegove opunomoćenice jer se radi o dokaznoj radnji koja nije bila nužna za utvrđivanje odlučnih činjenica, a kumulacija navedenih troškova predstavlja nerazmjeran i neopravdan teret za optuženika.

16.1. Suprotno iznesenim tvrdnjama žalitelja, pobijanom presudom optuženik je pravilno na temelju članka 148. stavak 1. ZKP obvezan na plaćanje troškova postupka s obzirom je utvrđeno da ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio imovinske prilike optuženika da je zaposlen i ostvaruje redovna mjesečna primanja na ime plaće u visini od 1.200,00 eura, te je potom ispravno ocijenio da je optuženik u mogućnosti podmiriti troškove postupka bez ugrožavanja svoje egzistencije i egzistencije djeteta kojeg je dužan uzdržavati. U odnosu na žalbene navode da dokazna radnja psihijatrijskog vještačenja nije bila nužna za utvrđivanje odlučnih činjenica, valja ukazati žalitelju da se radi o njegovoj subjektivnoj ocjeni, pri čemu je ovaj drugostupanjski sud u točki 13. ove odluke već iznio razloge zbog čega je utvrđivanje ubrojivosti optuženika odlučna činjenica, pa se isti upućuje na taj dio odluke, radi nepotrebnog ponavljanja, pri čemu valja dodati da obveza naknade troškova vještačenja nije uvjetovana rezultatima vještačenja. U odnosu na troškove privatnog tužitelja i njegove opunomoćenice, sukladno članku 148. stavak 6. ZKP ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja tih troškova, neovisno o imovinskim prilikama optuženika, pa prijedlog optuženika da ga se oslobodi od plaćanja tih troškova nije osnovan.

17. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

18. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 28. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Lidija Vidjak