Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog

Poslovni broj: Gž-2950/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija broj 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-1296/2024-25 od 13. ožujka 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-1296/2024-25 od 13. ožujka 2026. godine, u dijelu pod točkom I izreke, kao i dijelu pod točkom II izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5.4. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su tužitelj FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Adidiko Bank d.d,, Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditor zaključili dana 14. 04. 2016. godine, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 kn“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 119,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2016. godine do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 526,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2026. godine do isplate , sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP, budući da je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost izložiti činjenice i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, a o provedenom postupku dao je, suprotno žalbenim navodima tuženika, valjano obrazložene razloge.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda sadrži razloga o odlučnim činjenicama, a isto tako sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 119,45 eura, sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

8. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba ugovora ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženice, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredba, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini.

9. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj od redbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

10. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

11. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit dignuo radi refinanciranja dosadašnjeg kredita, te je prije sklapanja ugovora od službenika banke dobio pripremljeni obrazac ugovora o kreditu kojeg je on pročitao i u kojemu je najbitnija stavka bila vezana za smanjenu kamatu, za razliku od prijašnjeg kredita, zbog čega je i pristao na sklapanje novog ugovora o kreditu. Prilikom čitanja ugovora vidio je odredbu o ulaznoj naknadi, te je pitao službenika što je to, a on mu je rekao da je to nekakva ulazna naknada i da je to uobičajeno te da tako mora biti, a visini iznosa predmetne naknade nije mu ništa rekao službenik u banci, nego je on visinu te naknade pročitao u ugovoru, te je potpisao ugovor.

13. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da je obavijestio tužitelja o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi, na temelju čega bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 49. st. 1. i 2. i 50. točka 10. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a ugovorna odredba koja bi se mogla smatrati nepoštenom je, između ostalih, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

14. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratna naknada za obradu kredita zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnim u smislu odredbe čl. 55. st. 1. ZZP.

15. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

16. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

17. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

18. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

19. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO), a s obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

20. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o jednokratnoj naknadi i isplati plaćenog iznosa, pa svi suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

21. Sud prvog stupnja je, također, pravilno dosudio tužitelju trošak parničnog postupka, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

22. Pri tome je neosnovan žalbeni navod glede prihvaćanja zahtjeva tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 eura, budući da je sud prvog stupnja pravilno dosudio tužitelju taj trošak.

23. Naime, sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23), od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, međutim, jednokratna naknada na ime troškova kredita nije bila predmet kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, nego se tek u ovom postupku utvrdila ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu, zbog čega tužitelj nije oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u ovom postupku.

24. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 28. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb