Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1086/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupane po Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 241/2025-11 od 9. veljače 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-241/2025-11 od 9. veljače 2026. godine, u dijelu pod točkom I i II izreke, te u dijelu pod točkom III izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-241/2025-11 od 9. veljače 2026. godine

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog 4. veljače 2008. godine između tužitelja i prednika tuženice, u dijelu odredbe koja glasi: "jednokratno 1% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna naplaćuje se neposredno prije isplate kredita", te se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 74,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. veljače 2008. do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 307,80 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od 9. veljače 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Ujedno je rješenjem odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

3. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neosnovani žalbeni navod da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), jer da je u povodu prigovora stranke pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan.

6. Naime, neosnovano tuženica navodi da je sud prvog stupnja glede odluke o prorogacijskoj klauzuli onemogućio tuženici raspravljanje o toj stvari, budući da je iz spisa vidljivo da je, nakon što je tuženica u odgovoru na tužbu stavila prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak, te na pripremnom ročištu održanom 8. srpnja 2025. godine, kojem je prisustvovala i punomoćnica tuženice donio rješenje da će se o prigovoru mjesne nenadležnosti odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari, čemu punomoćnik tuženice nije prigovorio, a isto tako, na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 23. prosinca 2025. godine, na kojem je glavna rasprava zaključena, a kojem je prisustvovala punomoćnica tuženika, o prigovoru nenadležnosti ista se nije očitovala.

7. Prema tome, sud prvog stupnja proveo je kontradiktorni postupak te objema strankama u postupku dao jednaku mogućnosti izložiti činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, pa je stoga neosnovan taj prigovor tuženice.

8. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije pučino bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a tuženica niti ne navodi koju je to točno povrede iz te zakonske odredbe sud prvog stupnja počinio.

9. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koja ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 – dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranja od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standarnog ugovora trgovca.

12. Nesporno je da je Ugovorom o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženice stranaka 4. veljače 2008. godine, u članku 11. 3 ugovorena za slučaj spora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.

13. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. godine zaključeno je da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je ona ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu pritom vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta potrošača i banke, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale odlučujuće okolnosti.

14. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, nepoštenim uvjetima će se smatrati one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

15. Odredba čl. 97. alineja 19. ZZP propisuje da je ugovorna odredba koja se može smatrati nepoštenom, primjerice, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvarivati prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je takva prorogacijska klauzula, u korist registriranog sjedišta banke, ništetna klauzula, u smislu odredbe čl. 102. ZZP, o kojoj se nije posebno pregovaralo, zbog čega je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Pri tome se posebno treba voditi računa da je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište tužitelja kao potrošača, već je ono udaljeno 284 km u jednom smjeru od [adresa] do [adresa], što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača s obzirom na to da bi dolazak tužitelja na sud u sjedištu banke iziskivao znatan trošak kojem tuženica nije izložena imajući u vidu njezinu poslovnicu u [adresa], kao o ostalim relevantnim okolnostima koje predstavljaju questio facti, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja postupio donoseći pobijano rješenje.

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 74,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

19. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba ugovora ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženika, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredba, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini.

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

21. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

22. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

23. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu sastavila banka, a to je bio tipski ugovor koji su svi dobivali, te je prilikom sklapanja ugovora pitao za kamate je li mogu biti nešto niže, međutim u banci su mu rekli da je to takav ugovor . Odredba o naknadi za obradu kredita bila je sastavni dio ugovora i ugovor nije mogao biti bez nje, te nakon što je banka sastavila ugovor isti mu je dat da ga pročita, međutim nije ga najbolje razumio, te je tražio neka objašnjenja, ali je odgovor u banci bio da to tako ide. Pitao je djelatnika banke što znači odredba o naknadi za obradu kredita, a on mu je rekao da je to sastavni dio ugovora, te mu nije obrazlagao naknadu za obradu kredita, niti mu je objasnio koji trošak čini tu naknadu i koja je svrha plaćanja naknade. On je znao da će platiti naknadu ali ne i iznos koji će platiti, a djelatnika banke nije pitao može li pregovarati o tome iz razloga što mu je djelatnik banke rekao da je to sve forma, odnosno da je to tipski ugovor i da je to tako.

24. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženica dokazala, da je obavijestila tužitelja o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

25. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada od iznosa kredita, zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl.102. ZZP.

26. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

27. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

28. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

29. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

30. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

31. S obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

32. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

33. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila.

34. Slijedom navedenog sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na jednokratnu naknada od iznosa kredita i isplatu iznosa od 74, 26 eura, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženice nisu osnovani.

35. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi glede odluke o trošku, jer sud prvog stupnja, dosuđujući trošak parničnog postupka, nije pravilno primijenio materijalno pravo.

36. Naime, prema Tbr. 7. toč. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa), za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura, neovisno o odredbi Tbr. 7. toč. 1., ukoliko točkama od 2. do 8. ovog Tbr. za pojedine postupke i sporove nije drugačije određeno, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova.

37. Prema tome, kako je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 74,26 eura, to tužitelju, primjenom Tbr. 7. toč. 9., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife pripada ukupno trošak od 125,00 eura.

38. Pri tome je neosnovan žalbeni navod glede prihvaćanja zahtjeva tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu, budući da je sud prvog stupnja pravilno dosudio tužitelju taj trošak.

39. Naime, sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23), od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, međutim, jednokratna naknada na ime troškova kredita nije bila predmet kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, nego se tek u ovom postupku utvrdila ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu, zbog čega tužitelj nije oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u ovom postupku.

40. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, te na temelju odredbe čl. 380 st. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

U Zagrebu 28. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb