Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-295/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jadranki Čuljak-Duvnjak, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-953/2023-28 od 28. studenog 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-953/2023-28 od 28. studenog 2025., u dijelu pod točkom I i III izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice HŠ za isplatu iznosa od 1.543,51 eura s osnove pretplate u CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 500,44 eura s osnove zateznih kamata na priznati pretplaćeni iznos u konverziji, kao i isplatu iznosa od 976,14 eura s osnove razlike nedospjele glavnice, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

Ukida se navedena presuda u dijelu pod toč. V. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o [broj kredita], koji je potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić u Osijeku, pod brojem: OV-8847/08, dana 21.03.2008., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u toč. 1. ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti CHF 19.850,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem je u toč. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, te u dijelu toč. 3. u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu od 1 % od iznosa kredita, jednokratno, te se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati:

- preplaćeni, a nepriznati iznos s osnova pretplate u CHF valuti od 1.543,51 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u toč. II. izreke prvostupnjske presude;

- zatezne kamate na priznati preplaćeni iznos u konverziji u iznosu od 500,44 Eur sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama, od 13.06.2023. do isplate;

- iznos razlike nedospjele glavnice u iznosu od 976,14 Eur sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama, od 01.10.2015. do isplate,

te da tužiteljici isplati na ime plaćene jednokratne naknade iznos od 121,30 eura sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama od 27.03.2008. pa do isplate, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.102,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. studenog 2025., do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Ujedno se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 167,26 eura na ime iznosa priznatog dodatkom o konverziji te iznosa od 14,62 eura na ime iznosa negativnih tečajnih razlika, te se tuženikov prigovor radi prebijanja navedene tražbine odbija kao neosnovan.

3. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama , a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih iskaza i zapisnika.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničkog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja, glede utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora kojim je glavnica vezana uz CHF i otplaćuje se u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, kao i u d jelu kojim je ugovorena jednokratna naknada od 1%, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, te utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 1.543,51 eur, te iznosa od 121,30 eura i iznosa 500,44 eura na ime zatetnih kamata na preplaćeni iznos, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

14. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa

– načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona podigla kredit kod tuženika za renoviranje obiteljske kuće, te joj je njezin osobni bankar rekao kako je to najpovoljniji kredit s najpovoljnijom stopom, ali joj nije pojasnio kakav rizik ustvari preuzima time što diže kredit u valuti CHF, jer je njezina početna rata bila oko 630,00 tadašnjih kuna, a tijekom otplate narasla je na oko 1.300,00 tadašnjih kuna mjesečno. Navedeni ugovor je bio tipski, te joj nije bilo moguće pregovarati o ugovornim odredbama. Ona je pročitala ugovor o kreditu, ali tada nije razumjela pojam valutne klauzule, te iako je bila svjesna da će se rata kredita mijenjati, nije znala da će doći do tolikog porasta otplatne rate, te je sama zatražila konverziju jer joj je to olakšalo otplatu kredita.

18. Iz takvog iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je bila adekvatno informirana o rizicima promjene tečaja, a isto tako ju tuženik nije obavijestio o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, a niti joj je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, a tuženik nije dokazao da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na gore navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, te je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio je na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

19. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koji se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.

20. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

21. Prema tome, kako je nesporno da se o ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu i jednokratnu naknadu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07– dalje: ZZP), pa je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi , sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP.

22. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu , nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

23. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

24. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

25. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

26. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

27. S obzirom na to da je odredba o jednokratnoj naknadi nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 121,30 eura i dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

28. Međutim, tužiteljica je s tuženikom sklopila 17. veljače 2016. godine Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o [broj kredita] (dalje: Dodatak) radi konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim je utvrđeno ukupno dugovanje tužiteljice u EUR i regulirani su način i rokovi otplate kredita i u kojem je određena metodologija promjene kamatne stope navedena u otplatnom planu kao sastavnom dijelu Dodatka.

29. Taj Dodatak sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine, koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

30. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka, u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji, dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

31. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

32. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominirana i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

33. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

34. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, a koji su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu bez osnove prešle u njegovu imovinu, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate na način da je ista korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, pa je očito da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove.

35. Dakle, tražbina tužiteljice na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključila Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala, pa tužiteljici ne pripada isplata koja se traži tužbom

36. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane u odredbi čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, iskorištene za otplatu njezinog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

37. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o značajkama konverzije i o njenim posljedicama, te dodatno upozorena na rizik promjene tečaja, kako je to izričito navedeno u čl. 12. Dodatka, što je tužiteljica prihvatila i svojim potpisom potvrdila, a da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

38. Sklapanjem predmetnog Dodatka na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a isplate koje je tužiteljica izvršila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka tužiteljice kao potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužiteljica kao korisnik kredita slobodno pristala.

39. Stoga je tužiteljica kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

40. Naime, predmetnom konverzijom je kredit vezan uz CHF retroaktivno preračunat kao da je od početka zahtjev na isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose bio vezan uz EUR uz odgovarajuću prilagodbu kamatne stope i otplatnog plana, što znači da se tužiteljica kao korisnik kredita u CHF dovede u isti položaj s onim u kojem bi bila da je od početka imala kredit vezan uz EUR, zbog čega je konverzija ostvarila temeljni cilj restitucije.

41. Dodatnom isplatom navedenih iznosa dovelo bi do toga da tužiteljica kao korisnik kredita u CHF dobije povoljnije uvjete od onih koji su bili dostupni na tržištu u tom razdoblju, što znači da bi bila u povoljnijem položaju u odnosu na korisnike koji su uzimali kredite u kunama ili eurima, odnosno povlaštenijem položaju u odnosu na te korisnike.

42. Isto tako i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Rev - 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. odgovoreno je na pitanje u odnosu na koje je tamo tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije, tako da korisnik kredita koji je na temelju ZIDZPK/15 ugovaranjem Aneksa konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog Ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF.

43. Iako je, također, tom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske označeno da korisnik kredita ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog Ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od pretplate utvrđene u konverziji, s obzirom na naprijed označenu izričito jasnu i nedvojbenu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku o tome da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima prema odredbama Ugovora o kreditu i Dodatka, po stavu ovog suda tužiteljica nema više pravo na povrat ni tog iznosa na dospjele zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

44. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, te iznosa razlike nedospjele glavnice, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu tih iznosa, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

45. Sukladno tome, valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu glede odluke suda prvog stupnja o prigovoru tuženice radi prebijanja, s obzirom na to da je pobijana odluka preinačena i da je odbijen tužbeni zahtjev, pa je žalba u odnosu na ovo rješenje bespredmetna jer ne postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku, a stoga niti prijebojni zahtjev tuženika prema tužiteljici, s obzirom na to da je prigovor radi prebijanja akcesoran tužbenom zahtjevu, a taj zahtjev je u ovom slučaju odbijen.

46. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je, unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela u cijelosti sa zahtjevom za isplatu predmetnih iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh i nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse, pa nije mogla biti svjesna da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, jer cjelokupni tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužiteljica djelomice izgubila parnicu.

47. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu i sukladno tome na temelju odredbe čl. 369. st. 5. ZPP ukinuti navedenu presudu bez vraćanja na ponovno suđenje.

48. Tuženiku, iako je djelomično uspio sa žalbom, nije dosuđen trošak sastava žalbe iz razloga koji su navedeni glede odluke o trošku.

U Zagrebu 28. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb