Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3485/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Jadranki Travaš kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o., Zagreb, Vrtni put 1, OIB:29524210204, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Zec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Zec&Partneri d.o.o. u Osijeku, protiv tuženice BHČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: Pl-10/2025-2 od 13. veljače 2025., dana 28. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja A1 Hrvatska d.o.o. kao osnovana, ukida se rješenje Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: Pl-10/2025-2 od 13. veljače 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O zahtjevu tužitelja A1 Hrvatska d.o.o. za naknadu troška žalbenog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: Pl-10/2025-2 od 13. veljače 2025. odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 37,89 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. Prilikom ispitivanja pobijanog rješenja prvostupanjskog suda i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.

5. Pobijanim rješenjem odbačena je tužba radi izdavanja platnog naloga, s obrazloženjem da je odredbom čl. 46. st. 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17. i 67/23., dalje: ZMMP) propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.), da je odredbom čl. 6. st. 1. Uredbe propisano da ako tuženik nema domicil u državi članici, nadležnost sudova države članice se sukladno odredbama čl. 18. st. 1., čl. 21. st. 2. i čl. 24. i čl. 25. Uredbe utvrđuje pravom te države članice, da je odredbom čl. 46. st. 2. ZMPP-a određeno da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. (odredbe o posebnoj nadležnosti) i 3. (nadležnost u stvarima koje se odnose na osiguranje) sadržanih u poglavlju II Uredbe, i to i kada tuženik, u smislu te Uredbe, ima prebivalište u državi koja nije članica Europske unije. Prvostupanjski sud se nastavno pozvao na odredbu čl. 27. ZPP-a na primjenu koje upućuje čl. 6. st. 1. Uredbe.

6. Prema odredbi čl. 27. ZPP-a sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj. Nadalje, odredbom čl. 47. ZPP-a propisano je da je za suđenje općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima prebivalište. Ako tuženik nema prebivalište u [adresa] opće mjesno nadležan je sud na čijem području tuženik ima boravište. Ako tuženik pored prebivališta ima i boravište u kojem drugom mjestu, a prema okolnostima može se pretpostaviti da će tu dulje vrijeme boraviti, općemjesno je nadležan i sud boravišta tuženika.

7. No kako tuženica u konkretnom slučaju nema domicil u Republici Hrvatskoj (domicil tuženice je u Njemačkoj), prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj prema Uredbi i čl. 46. st. 1. ZMPP-a te čl. 27. i 47. ZPP-a radi naplate svoje tražbine nije mogao pokrenuti postupak pred sudom Republike Hrvatske, već u onoj državi u kojoj tuženica ima domicil, a to očito nije Republika Hrvatska. S obzirom da tužitelj utužuje nepodmirene račune za isporučenu telekomunikacijsku uslugu i da se stoga radi o potrošačkom ugovoru, a da sud tijekom cijelog postupka u smislu odredbe čl. 16. st. 1. ZPP -a pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost, prvostupanjski sud je odbacio predmetnu tužbu.

8. Tužitelj u žalbi u bitnome ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo obzirom da je odredbom čl. 446. st. 1. ZPP -a propisano da će sud izdati nalog tuženiku da udovolji tužbenom zahtjevu (platni nalog) kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo potraživanje u novcu, a to se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom, a da se, prema st. 3. iste odredbe, smatra da postoji pravni interes tužitelja za podnošenjem tužbe radi izdavanja platnog naloga kada je tuženik osoba u inozemstvu, slijedom čega smatra da je sud prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi trebao smatrati prijedlogom za izdavanje platnog naloga temeljem vjerodostojne isprave i postupiti sukladno odredbama čl. 446. st. 1. ZPP -a te izdati platni nalog.

9. Prvenstveno valja navesti da se prvostupanjski sud u obrazloženju svog stajališta pozvao na odredbu čl. 27. ZPP-a koja se odnosi na nadležnost sudova u sporovima s međunarodnim elementom, koja je prestala važiti stupanjem na snagu ZID ZPP 80/22.

10. Nadalje, u konkretnom slučaju valja poći od činjenice da tuženica nema domicil u Republici Hrvatskoj, što temeljem odredbe čl. 46. ZMPP-a implicira primjenu Uredbe (EU) br. 1215/2012.

11. U predmetnom sporu tužitelj traži naplatu novčane tražbine u iznosu od 210,47 EUR koja se odnosi na dospjele, a nepodmirene račune iz ugovora o pružanju telekomunikacijskih usluga, pa se tuženica, u smislu odredbe iz čl. 25. st. 1. toč. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22), smatra potrošačem.

12. Prema odredbi čl. 46. st. 2. ZMPP-a nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe (EU) 1215/2012 i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

13. Odredba čl. 7. st. 1. (sadržana u poglavlju II odjeljku 2.) Uredbe (EU)1215/2019 propisuje posebnu nadležnost za osobe s domicilom u državi članici koja može biti tužena u drugoj državi članici i to prema toč.1.a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze i određuje da se za potrebe te odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjestom izvršenja konkretne obveze smatra 1. b) - u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru, a u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru. Nadalje u toč.1.c) propisuje da, ako se ne primjenjuje toč.1. b), da se primjenjuje toč.1. a).

14. Tome valja nadodati da odredba čl. 17. st. 1. Uredbe (EU)1215/2019 određuje nadležnost za taksativno nabrojene potrošačke ugovore (ne dovodeći pri tom u pitanje čl. 6. i čl. 7. toč. 5. iste) i to (a) ugovor o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene; (b) ugovor o zajmu s obročnom otplatom ili ugovor o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili (c) u drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.

15. U konkretnom slučaju svoju bi primjenu stoga nalazila odredba čl. 7. st. 1. Uredbe (EU) 1215/2012 i njime propisana nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za odlučivanje o tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave koju je podnio tužitelj kao domaća pravna osoba (argumentum a contrario odredbe čl. 611. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj:

111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23. i 136/24) i odredbe čl. 355. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09. , 90/10., 143/12. i 152/14)) i isporučitelj javne usluge u Republici Hrvatskoj protiv tuženice kao korisnice tako isporučene javne usluge (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1101/2022-2 od 27. lipnja 2023.).

16. U odnosu na žalbene navode tužitelju valja odgovoriti da je odredba čl. 446. ZPP - a općenita i nije u suprotnosti s navedenom odredbom Uredbe (EU) broj 1215/2012 jer ne ulazi u područje međunarodne nadležnosti.

17. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 3. ZPP -a valjalo je odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

18. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe iz čl. 166. st. 3. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 28. srpnja 2026.

Sutkinja:

Jadranka Travaš