REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2734/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 2.504,40 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2239/2023-52 od 20. travnja 2026., 28. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2239/2023-52 od 20. travnja 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 2.504,40 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.028,31 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).
2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužiteljevo potraživanje odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina svojem osiguraniku PT, za razdoblje od 1. studenog 2016. do 31. listopada 2018. u iznosu od 2.504,40 EUR. Tužiteljev osiguranik je ozlijeđen u prometnoj nezgodi 22. veljače 2006. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu. Prvostupanjski sud je ocijenio da ne postoji razlika između isplaćene invalidske mirovine i one mirovine koja bi bila priznata za slučaj ozljede na radu, pa je na temelju odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) odbio tužbeni zahtjev.
3. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da se zahtjev tužitelja ne može podvesti pod subrogacijski zahtjev jer tužitelj ne isplaćuje mirovinu na temelju dobrovoljnog mirovinskog osiguranja, već obveznog osiguranja pa nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Zahtjev tužitelja je originarni i to prema specijalnom propisu - Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 151/14; dalje: ZMO) koji je jedini mjerodavan za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Radi se o stvarnoj šteti koju trpi tužitelj u smislu odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Predložio je uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev.
4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povrede z odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a na koju tužitelj upire u žalbi. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje u kojem je sud izložio koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio.
7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 2.504,40 EUR na ime isplaćenih invalidskih mirovina za razdoblje od 1. studenog 2016. do 31. listopada 2018. osiguraniku PT koja je ozlijeđena u prometnoj nezgodi 22. veljače 2006. i kojoj je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu.
8. Prethodno je u ovome predmetu donesena prvostupanjska odluka poslovni broj P-942/19 od 19. listopada 2020. kojom je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 18.869,38 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navedena presuda je potvrđena u drugostupanjskom postupku presudom poslovni broj Pž-4896/2020 od 29. lipnja 2021. U revizijskom postupku, rješenjem poslovni broj Rev 188/2023 od 7. ožujka 2023. ukinute su presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4896/2020 od 29. lipnja 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-942/19 od 19. listopada 2020. i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u revizijskoj odluci iznio stav prema kojem je, za odluku o sporu, koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi za vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).
9. Prvostupanjski sud je stoga u ponovnom suđenju primijenio odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koji u odredbi čl. 27. st. 3. propisuje da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravo samo na razliku između invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog ozljede na radu, ne postoji tuženikova obveza na naknadu štete, jer da bi takva obveza u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a postojala, invalidska mirovina koju osiguranik prima mora biti veća od mirovine u slučaju ozljede na radu, te bi u tom slučaju šteta predstavljala razliku između razmjerne mirovine za slučaj ozljede izvan rada i razmjerne mirovine u slučaju povrede na radu. Kako u ovome slučaju ta razlika ne postoji jer je tužiteljevom osiguraniku priznata invalidska mirovina zbog ozljede na radu, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
10. Suprotno tužiteljevom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo primijenivši pri tome odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.
11. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu odredbe st. 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).
12. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske/obiteljske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.
13. Tužitelj je u spis priložio rješenje od 20. siječnja 2010. (listovi 2. - 4. spisa) kojim je osiguraniku PT priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu. Uzevši u obzir da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine koju je isplaćivao na temelju ozljede na radu, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju pravilno je primijenjena citirana odredba čl. 27. ZOOP-a.
14. Stoga, proizlazi da tužitelju nije nastala šteta kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu, uslijed čega je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev odbijen.
15. Slijedom navedenog tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 28. srpnja 2026.
Sutkinja
Kamelija Parać
