REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2218/2026-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Gordana Zubaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Spajić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o., Zagreb, Preradovićeva 24, protiv tuženika DP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Starčević, odvjetnik u Zagrebu, Marulićev trg 2, radi isplate iznosa od 2.776.748,18 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3335/2016 od 11. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3335/2016 od 11. ožujka 2019. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: Nalaže se tuženiku, DP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju, HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, u roku od 8 dana plati iznos od 1.261.465,46 kn sa zateznim kamatama od 5. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. O ukupnim troškovima postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3335/2016 od 11. ožujka 2019. odbijen je tužiteljev zahtjev na isplatu iznosa od 2.776.748,18 kn sa zateznim kamatama određenim na iznos od 1.261.465,46 kn od 5. siječnja 2012. do isplate i na iznos od 1.515.282,72 kn od 6. lipnja 2012. do isplate (točka I. izreke), tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 390.818,75 kn (točka II. izreke), točkom III. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 174.837,50 kn.

2. Protiv presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio tužiteljeve žalbene navode kao neosnovane, predložio tužiteljevu žalbu odbiti i zatražio trošak odgovora na žalbu u iznosu od 34.712,50 kn.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda je ispitana u pobijanom dijelu na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP -a te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Neosnovan je žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koji ukazuje tužitelj. Presuda se u pobijanom dijelu može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

7. Iz spisa proizlazi da je tužitelj protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3335/2016 od 11. ožujka 2019. podnio žalbu, a Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je odlučujući o tužiteljevoj žalbi donio presudu i rješenje poslovni broj Pž-2345/2019-2 od 19. travnja 2021. na način da je presudom preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3335/2016 od 11. ožujka 2019. u dijelu točke I. izreke i naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.261.465,46 kn sa zateznim kamatama od 5. siječnja 2012. do isplate, a rješenjem ukinuo presudu u dijelu točke I. izreke u odnosu na zatraženi iznos isplate od 1.515.282,72 kn sa zateznim kamatama i odluku o trošku postupka i u tom dijelu vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (list 825. - 826. spisa).

8. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-386/2022-4 od 5. lipnja 2024. ukinuta je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2345/2019-2 od 19. travnja 2021. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje (list 1033. - 1034. spisa). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-3410/2024-6 od 12. studenog 2024. preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev na isplatu iznosa od 1.261.465,46 kn sa zateznim kamatama i naložio tuženiku da isplati tužitelju 1.261.465,46 kn sa zateznim kamatama (list 1042. - 1043. spisa) koja je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-728/2025-6 od 28. travnja 2026. ukinuta. Valjalo je stoga ponovno odlučiti o tužiteljevoj žalbi kojim osporava prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev na isplatu iznosa od 1.261.465,46 kn sa zateznim kamatama.

9. Tužitelj je tvrdio da je tuženiku 4. siječnja 2012. na ime varijabilnog dijela plaće, bonus, isplaćen iznos od 1.261.465,46 kn što je bilo suprotno točki IV. Odluke o utvrđenju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava Klasa: 120-02/09-01/17, Ur. broj: 5030105-09-1 od 11. srpnja 2009. („Narodne novine“ broj 83/09) (dalje: Odluka Vlade). Naime, točkom IV. navedene Odluke Vlade Republike Hrvatske propisano je da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprava trgovačkih društava neće isplaćivati. Tužitelj stoga smatra da tuženik, sukladno Odluci Vlade, nema pravo na isplatu iznosa od 1.261.465,46 kn na ime varijabilnog dijela plaće (bonusa) za 2010. godinu kao i da je odluka o isplati donesena bez suglasnosti nadzornog odbora.

10. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev i u bitnome zauzeo stav u odnosu na iznos od 1.261.465,46 kn, isplaćenog na ime varijabilnog dijela plaće za 2010. godinu, da Odlukom Vlade od 11. srpnja 2009., pravo na isplatu bonusa, nije bilo bezuvjetno derogirano. Osim toga da je navedena Odluka Vlade Republike Hrvatske kasnije izmijenjena odlukom Vlade Republike Hrvatske od 19. travnja 2012. kojom je do određenog roka odgođena isplata varijabilnog dijela plaće (bonusa) utvrđenog menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprave, dok se u samo pravo na varijabilni dio plaće na toj razini nije ulazilo. Nadalje je utvrdio da za donošenje odluke o isplati bonusa nije bila potrebna posebna odluka tužiteljevog Nadzornog odbora jer su pretpostavke za isplatu varijabilnog dijela bile već ranije propisane ugovorima koje je tuženik sklopio s tužiteljem kao i da to proizlazi iz tužiteljevih akata. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića dipl. oec. financijske struke iz društva Darfin d.o.o. utvrdio da je tuženiku isplata bonusa za 2010. godinu pravilno obračunata.

11. Prema priloženoj Odluci Vlade Republike Hrvatske od 11. srpnja 2009. o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava u točki IV. proizlazi da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprave trgovačkih društava neće isplaćivati. Predmetna Odluka Vlade trebala se primjenjivati do 31. prosinca 2010. (list 53. spisa). Vlada Republike Hrvatske donijela je 16. srpnja 2009. Odluku o davanju preporuke nadzornim odborima i upravama trgovačkih društava u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske za pokretanje postupka pregovaranja o izmjenama kolektivnih ugovora, a u skladu s trenutačnom gospodarskom situacijom (list 55. spisa). Ova odluka se primjenjivala do 31. prosinca 2010.

12. Između stranaka nije sporno da je tuženiku 4. siječnja 2012. isplaćen iznos od 1.261.465,46 kn na ime varijabilnog dijela plaće, bonusa, za 2010 godinu. Međutim kako navedena Odluka Vlade Republike Hrvatske od 11. srpnja 2009. nema značaj propisa to navedena odluka ne može derogirati prava takvih osoba iz sklopljenog menadžerskog ugovora (tako Rev-728/2025, Rev-685/2024, Rev-718/2023 i Rev-2316/2018). Slijedom navedenog tuženik ima pravo na isplatu bonusa za 2010. godinu.

13. Tuženik je s tužiteljem, kojeg je zastupao predsjednik Nadzornog odbora, sklopio dva Ugovora i to 10. rujna 2009. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i 3. siječnja 2011. Ugovor o obavljanju poslova predsjednika uprave.

14. Prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 10. rujna 2009. tuženik je kao predsjednik uprave zasnovao radni odnos u banci na neodređeno vrijeme (list 25. spisa). Tim Ugovorom u članku 3. određeno je da će ugovorne stranke o međusobnim pravima, obvezama i odgovornostima te svim drugim uvjetima o obavljanju poslova predsjednika uprave zaključiti poseban ugovor. Na sve što nije regulirano ovim ugovorom, do zaključenja posebnog ugovora iz prethodnog stavka ovog članka primjenjuje se Pravilnik o radu i drugi opći akti banke.

15. Ugovorom o obavljanju poslova predsjednika uprave od 3. siječnja 2011. u članku 2. određena redovita plaća, a u članku 3. varijabilna primanja (bonus na plaću) kao i pretpostavke za isplatu varijabilnog iznosa plaće koji ovise o postignutom poslovnom uspjehu tužitelja, visina kojeg je detaljno razrađena navedenom odredbom članka 3. Ugovora (list 16. spisa). Tome je za dodati da je odredbom članka 12. navedenog Ugovora bilo propisano da će, ako predsjednik uprave ostvari poslovne rezultate tako da ostvari pravo na isplatu varijabilnog primanja (bonus plaće) sukladno odredbi članka 3. ovog Ugovora, a da istodobno ta isplata bude ograničena Odlukom o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava („Narodne novine“ broj 83/09 i 3/11) da će se ta isplata obaviti nakon isteka važenja te zabrane (list 23. spisa). Prema tužiteljevoj Politici plaća i ostalih primanja od 19. ožujka 2010. u točki 11.3. bilo je određeno da će predsjednik uprave u vremenu od kad dobije suglasnost Hrvatske narodne banke do zaključenja menadžerskog ugovora ostvarivati minimalno pravo na plaću, naknadu troškova i sva ostala materijalna prava koja je ostvarivao njegov prethodnik.

16. Tuženikov prethodnik je bio ZP, koji je s tužiteljem imao sklopljen ugovor o radu u obavljanju poslova predsjednika uprave od 18. studenog 2004., koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i na temelju kojeg je utvrdio, da je isplata varijabilnog dijela bila predviđena i propisane pretpostavke za isplatu. Prema članku 8. tog ugovora predsjedniku uprave plaća se sastoji od fiksnog dijela, a ako se ispune pretpostavke i od stimulativnog dijela u vidu bonusa u fiksnom iznosu kao sudjelovanje u dobiti Banke. Ako Banka u tekućoj godini ostvari pozitivan rezultat tako da dobit prije oporezivanja i prema godišnjim financijskim izvješćima za tu godinu iznosi od 20.000.000,00 kn do 60.000.000,00 kn predsjedniku uprave pripada i bonus od jedne bruto godišnje plaće. Između stranka nije sporno da je tužitelj kao banka 2010. godinu završila s 56.600.000,00 dobiti što tužitelj nije osporio. Slijedom navedenog tuženik bi sukladno tužiteljevim aktima imao pravo na isplatu bonusa u fiksnom iznosu u visini jedne bruto godišnje plaće isplaćene 2010. godine. Kako je prethodno navedeno varijabilni iznos plaće, bonus je bio određen u fiksnom iznosu (list 380. spisa) pa slijedom toga nije bila potrebna odluka nadzornog odbora kojom bi se odredio iznos bonusa. Tome valja dodati da je tužitelj poslovnu godinu završio s dobiti, da je godišnje financijsko izvješće, za 2010. godinu, usvojeno od tužiteljeve uprave i da je usvojeno od Nadzornog odbora tužitelja 5. svibnja 2011.

17. Prema priloženom nalazu i mišljenju vještaka Darka Prpića dipl. oec. stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz Darfin d.o.o. proizlazi da je isplaćena godišnja plaća tuženiku za 2010. godinu iznosila 1.076.335,71 kn, a da je za tu godinu isplaćen iznos bruto bonusa od 1.076.335,71 kn, dakle prema nalazu i mišljenju vještaka tuženiku je pravilno obračunat i isplaćen iznos na koji je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženik ima pravo prema aktima tužitelja (list 411. spisa).

18. Tužitelj u žalbi navodi da je tuženik prikrivao isplate bonusa u godišnjim financijskim izvješćima te da nadzorni odbor inače ne bi usvojio ta izvješća. U odnosu na navedeno valja navesti da je nadzorni odbor prema članku 263. stavku 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22 i 18/23; dalje: ZTD) dužan nadzirati vođenje poslova društva, a prema stavku 2. istoga članka Zakona o trgovačkim društvima taj odbor može pregledavati i ispitivati poslovne knjige i dokumentaciju društva, blagajnu, vrijednosne papire i druge stvari te u tu svrhu može koristiti pojedine svoje članove ili stručnjake, kao i dati nalog revizoru za ispitivanje godišnjih financijskih izvješća. Prema tome, ako je tuženik u godišnjim financijskim izvješćima prezentiranim nadzornom odboru pogrešno knjižio i prikrivao bonuse, članovi nadzornog odbora, koji su dužni nadzirati vođenje poslova društva, odgovarali bi tužitelju za naknadu štete prema članku 272. stavku 1. ZTD-a i na temelju članka 49. stavka 2. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj: 59/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22, 145/24 i 22/26). Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o radu s tuženikom bio zastupan sukladno članku 268. ZTD-a jer je prilikom sklapanja predmetnih ugovora tužitelja zastupao predsjednik nadzornog odbora. Jednako tako Odluka o odgodi isplate bonusa i rezervacije sredstava za isplatu od 21. srpnja 2011. nije od utjecaja na prethodno utvrđeno tuženikovo pravo na isplatu varijabilnog dijela plaće.

19. Slijedom navedenog za zaključiti je da je tuženiku pravilno isplaćen varijabilni dio plaće, bonus za 2010. godinu.

20. Valjalo je stoga odlučiti na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke. O troškovima cjelokupnog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić