REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1373/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Gordana Zubaka, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PROJECT TIBERIUS d.o.o., OIB: 43141208573, Zagreb, Ulica kneza Branimira 183, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Čavić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69/2, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-718/2024-12 od 19. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-718/2024-12 od 19. veljače 2025. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojom je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 56.152,50 EUR.

II. Preinačuje se točka II. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-718/2024-12 od 19. veljače 2025. u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 18.758,00 EUR i sudi:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u dijelu za iznos od 18.758,00 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 14.014,31 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je u ovom postupku donio presudu kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se utvrdi da je između njega kao kupca i tuženika kao prodavatelja sklopljen ugovor o kupoprodaji sadržaja navedenog u točki I. izreke presude. Također, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj stekao vlasništvo na nekretnini tuženika upisanoj u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Samobor, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica] u naravi ZGRADA BR. 4. – LJUBLJANSKA ULICA površine 1395 m2 i DVORIŠTE površine 6733 m2, ukupne površine 8128 m2, te je tuženik kao upisani vlasnik dužan trpjeti da se na toj nekretnini tužitelj uknjiži kao vlasnik te nekretnine (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 74.910,00 EUR (točka II. izreke).

2. U obrazloženju presude navedeno je da tužitelj nije dokazao da je između stranaka zaključen ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine u pisanoj formi, pa je zato sud primjenom odredaba čl. 219. i 221. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) odbio kao neosnovan prvopostavljeni tužbeni zahtjev. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev, prvostupanjski sud je ukazao kako se pravo vlasništva na nekretnini, na temelju pravnog posla, stječe upisom prava vlasništva u zemljišnim knjigama (čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), a da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da bi postojao ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine zaključen između tužitelja i tuženika, u pisanom obliku niti je dokazao da bi na temelju takvog ugovora (pravnog posla) u zemljišnim knjigama u svoju korist ishodio upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom prihvatiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Žalitelj je mišljenja da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a jer prvostupanjski sud bez valjanog obrazloženja nije prihvatio tužiteljeve prijedloge za izvođenje dokaza za saslušanje svjedoka i zastupnika po zakonu tužitelja. Naime, okolnost da tuženik nije pisanim putem prihvatio tužiteljevu ponudu u konkretnom slučaju ne znači da ugovor o kupoprodaji nije zaključen. Pri tome je naveo da je upravo na okolnost da su stranke postigle dogovor o bitnim sastojcima kupoprodajnog ugovora pa da je stoga ugovor sklopljen predložio izvođenje dokaza saslušanjem direktora tužitelja i svjedoka ali je sud odbio izvođenje tih dokaza jer je ocijenio da to nije svrsishodno. Navedeno je prvostupanjski sud obrazložio jedino time što tužitelj u postupku nije iznio tvrdnje o postojanju pisano sklopljenog ugovora o kupoprodaji nekretnine, niti da je tuženik pisanim putem prihvatio njegovu ponudu za kupnju nekretnine, pritom u potpunosti zanemarujući odredbe čl. 263. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Također, naveo je da je osim predloženih personalnih dokaza u sudski spis dostavio i „USB stick“ na kojem se nalazi tonska snimka razgovora direktora tužitelja s djelatnicima tuženika ŠO i TO, iz koje proizlazi osnovanost navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, a na što se u obrazloženju pobijane odluke uopće nije osvrnuo. S obzirom na to da obrazloženje prvostupanjskog suda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, čime je počinjena i apsolutno bitna povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pored navedenog, tužitelj je osporio i rješenja suda doneseno na ročištu od 29. listopada 2024. kojim odlučio o vrijednosti predmeta spora u povodu prigovora tuženika na način da je u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 15.000,00 EUR povisio na iznos od 1.325.000,00 EUR sukladno vrijednosti nekretnine koja bi bila predmetom ugovora o kupoprodaji. Žalitelj je stajališta da je navedeno postupanje suda dovelo i do pogrešne odluke o troškovima postupka. Također, odluka o troškovima postupka pogrešna je u dijelu što je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) na pojedine radnje izvršene u postupku, pa je tako za ročišta održana 29. listopada 2024. i 28. siječnja 2025., iako se na njima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, odredio naknadu u visini određenoj Tbr. 9.1. Tarife u punom iznosu umjesto primjenom Tbr. 9.2. Tarife u visini od 50%. Zatim podnesak tuženika od 16. siječnja 2025. nije bio nužan za vođenje postupka te u tom podnesku nije navedeno ništa što već nije bilo navedeno u odgovoru na tužbu i/ili održanim ročištima, tako da nije bilo osnove za dosudu naknade troškova tuženiku za taj podnesak u punom iznosu određenom Tbr. 8.1. Tarife. Osim toga, čak ako i da je određena vrijednost predmeta spora i bila ispravna, sud je pogrešno izračunao visinu naknade iz razloga što se matematičkom računicom dolazi do iznosa od 14.974,00 EUR po radnji (uvećano za PDV), a ne do iznosa od 14.982,00 EUR, kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud.

4. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu kojim je osporio tužiteljeve žalbene navode s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

5. Žalba nije osnovana u odnosu na glavni zahtjev, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Pobijana presuda je ispitana sukladno odredbi čl. 365. ZPP -a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora ove pravne stvari tužiteljev je zahtjev da se utvrdi da je među strankama zaključen ugovor o kupoprodaji kojim je tuženik kao prodavatelj prodao navedenu nekretninu tužitelju kao kupcu nekretnine za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.325.000,00 EUR + PDV, te da se tužitelj ovlasti zatražiti i postići predbilježbu prava vlasništva na toj nekretnini što je tuženik dužan trpjeti. Eventualno kumuliranim zahtjevom tužitelj je zatražio da sud utvrdi da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

8. Nije sporno da tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine u pisanom obliku. Prema podacima u spisu proizlazi kako je tužitelj, kao jedan od ponuditelja, sudjelovao u procesu prodaje navedene nekretnine koju prodaju je tuženik javno oglasio. Tužitelj je iznio tvrdnju da je poslao ponudu u iznosu od 1.325.000,00 EUR + PDV te da ga je, nakon zaprimanja ponude, tuženik osobno i putem posrednika informirao da je njegova ponuda najbolja ponuda koju je zaprimio i da se shodno tome kreće u realizaciju kupoprodaje. S druge strane, tuženik je tvrdio da nikada nije prihvatio ponudu tužitelja na bilo koji način, a niti da je u propisanom pisanom obliku izjavio prihvat ponude.

9. Prema odredbi čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP) pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku, a u smislu čl. 377. ZOO-a ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku. Imajući u vidu sadržaj citiranih zakonskih odredaba, ponuda takvog ugovora i prihvat ponude trebaju biti dani u pisanom obliku kako to proizlazi iz čl. 259. ZOO-a. Pri tome je potrebno istaknuti kako nije osnovano tužiteljevo pozivanje na odredbu čl. 263. ZOO-a koja se odnosi na prihvat neposredne ponude jer, kao što proizlazi iz čl. 259. ZOO -a prihvat ponude u konkretnom slučaju trebao je biti učinjen pisanim putem što se nije dogodilo.

10. Iz činjeničnih navoda koje je tužitelj iznio tijekom prvostupanjskog postupka ne proizlazi da je on tvrdio da je tuženik prihvatio njegovu ponudu u određenoj (pisanoj) formi. Također, tužitelj nije tvrdio da su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji navedenih nekretnina u pisanom obliku. Eventualno vođenje pregovora nije obvezujuće za stranke i ne znači da su stranke zaključile ugovor. Uzimajući u obzir takve činjenične navode tužitelja, nije bilo potrebno izvoditi dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja ni svjedoka koje je predložio tužitelj.

11. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije dokazao da su stranke zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnine pa kako je ocijenio prvopostavljani tužbeni zahtjev kao neosnovan, sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a mogao je odlučivati i o osnovanosti eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva kojeg je također pravilno odbio kao neosnovanog iz razloga navedenih u točki 10. obrazloženja pobijane presude.

12. Slijedom navedenog, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

13. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi glede utvrđenja vrijednosti predmeta spora. Naime, tužbeni zahtjev je glasio na utvrđenje da su stranke zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnine s kupoprodajnom cijenom od 1.325.000,00 EUR, a eventualno kumulirani zahtjev odnosio se na utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini pa je stoga prvostupanjski sud, nakon tuženikovog prigovora, pravilno utvrdio i vrijednost predmeta spora u tom iznosu.

14. Također, pravilno je postupio sud kada je priznao tuženiku troškove zastupanja na ročištima od 29. listopada 2024. i 28. siječnja 2025. sukladno Tbr. 9.1. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno postupio kada je priznao tuženiku trošak sastavljanja podneska od 16. siječnja 2025. jer taj podnesak nije bio potreban u ovoj pravnoj stvari zato što je tuženik u njemu ponovio navode iznesene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Dodaje se i da je tužitelj osnovano ukazao kako visina naknade po radnji iznosi 14.974,00 EUR. Stoga je u tom smislu valjalo potvrditi točku II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u dijelu za iznos od 56.152,50 EUR, a odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 18.758,00 EUR (točke I. i II. izreke).

15. S obzirom na to da tuženikov odgovor na žalbu nije bio potreban u žalbenom postupku, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić