REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4875/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Gordana Zubaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao prijašnjeg vlasnika [obrt], kojeg zastupa punomoćnik Josip Petrović, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, Ministarstvo poljoprivrede, (prednik: Savjetodavna služba, Zagreb, Savska cesta 41), kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-209/2022 od 15. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-209/2022 od 15. listopada 2025. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-209/2022 od 15. listopada 2025. u točki I. izreke održan je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Jasminke Vrba poslovni broj Ovrv-5/17 od 5. siječnja 2018. i tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 38.931,33 eura (293.328,13 kn) sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 1.374,32 eura (10.354,10 kn) sa zakonskim zateznim kamatama. Točkom II. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Jasminke Vrba poslovni broj Ovrv-5/17 od 5. siječnja 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 4,88 eura sa zateznim kamatama te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 17.615,06 eura sa zateznom kamatom, a točkom IV. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u daljnjem iznosu od 125,00 eura, kao neosnovan.

2. Protiv presude u točkama I. i III. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev ili je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda je ispitana u pobijanom dijelu na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga određenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti one na koju se tuženik posebno poziva u žalbi, članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Presuda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

7. Tužitelj je kao izvođač s tuženikom kao naručiteljem 17. veljače 2016. sklopio Ugovor o izvođenju radova na održavanju šumskih prometnica u šumama šumoposjednika na području Istre i Primorja (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tužitelj trebao izvršiti radove na četiri prometnice između kojih je i predmetna Uljara - odmorište Bale, sve za ukupnu cijenu od 1.080.953,63 kn. Tužitelj je izveo radove na cesti Uljara - odmorište Bale u dužini od 5 km i za to tuženiku izdao račun broj 76-1-1- u iznosu od 293.328,13 kn koji tuženik nije platio. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev na isplatu utuženog iznosa koji je tuženik odbio platiti i to obrazložio time da tužitelj kao izvođač nije koristio ugovorenu količinu i kvalitetu materijala, nije poštovao ugovorne odredbe i pravila struke.

8. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja vještaka Žarka Željka dipl.ing.građ. te iskaza svjedoka zaključio da je tužitelj radove izveo u skladu s pravilima struke te da odstupanje od troškovnika nije posljedica nepravilnog izvođenja radova, već nedostataka samog troškovnika koji nije bio prilagođen stvarnim uvjetima na terenu. Troškovnik je izradio djelatnik tuženika. Također je utvrdio da tuženik osporava ugradnju materijala u dijelu predmetne trase, tako da je po stavu prvostupanjskog suda, tuženik mogao platiti nesporni dio, što nije učinio. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik, iako je bio upoznat s načinom izvođenja radova, nije raskinuo ugovor sukladno članku 6. Ugovora. Slijedom navedenoga, primjenom članaka 9., 620. i 621. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu i za izvršene radove platiti tužitelju.

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka Žarka Željka dipl.ing.građ. stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina iz Ingekspert d.o.o. stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina proizlazi da je tužitelj izveo sve radove ali da radovi nisu u cijelosti u skladu s ugovorenim troškovima odnosno s računom broj 76-1-1 koji je 1. srpnja 2016. jer na taj način, kako je bilo predviđeno, zbog stanja na terenu, predmetni radovi održavanja nisu mogli biti izvedeni. Na ročištu 6. ožujka 2024. vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje te u odnosu na tuženikove primjedbe pojasnio da trasa ceste nije bila jednaka u cijeloj dužini tako da je mjestimično trebalo ukloniti i do 40 cm zemlje, da je tužitelj izveo radove na kompletnoj dionici u projektiranoj širini i duljini, a da na mjestima na kojima nije mogao izvršiti radove prema projektiranim debljinama tampona tužitelj je prvo navozio krupni kamen i jalovinu da bi poravnao trasu ceste, a zatim dovozio tampon manje granulacije od predviđene projektom upravo iz razloga što je već prethodno premašio debljinu sloja. Time je razjasnio i ugradnju tampona manje granulacije. Vještak je izričito naveo da se prema pravilima građevinske struke završni kameni sloj ne smije postavljati neposredno na mekani zemljani sloj, već je prije toga potrebno osigurati odgovarajuću nosivost podloge. Prema stavu ovog suda iz nalaza vještaka proizlazi da je odstupanje od ugovorenog materijala bilo posljedica objektivnog stanja podloge, a ne proizvoljnog postupanja izvođača. Vještak nije zaključio da je izvedena prometnica tehnički nepravilna, već da ugovorena tehnička specifikacija prema troškovniku nije omogućavala pravilno izvođenje radova u uvjetima samog terena kroz koji prometnica prolazi. Pri tome nije odlučna okolnost što za takvo odstupanje nije postojala pisana suglasnost naručitelja. Naime, prvostupanjski sud je zaključio i da je naručitelj preko nadzornog inženjera bio upoznat s načinom izvođenja radova i nije iskoristio ugovorenu mogućnost raskida ugovora predviđenu člankom 6. Ugovora. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je naručitelj imao saznanja o odstupanjima od troškovnika, ali ugovorni odnos nije raskinuo, a radovi na saniranju šumskih cesta su izvršeni, slijedom čega se tuženik ne može s uspjehom pozivati na okolnost da izvođač nije imao njegovu suglasnost za izmijenjeni način korištenja predviđenih materijala prilikom saniranja prometnica. Osim toga tuženik nije dokazivao da je radove na predmetnoj cesti izveo netko drugi niti da se zbog načina kako je prometnica sanirana ne može koristiti.

10. Prema Ugovoru tužitelj je kao osiguranje, urednog i pravovremenog izvršenja posla, trebao tuženiku kao naručitelju predati bankarsku garanciju koja je bezuvjetno naplativa na prvi poziv i bez prigovora u iznosu od 108.095,36 kn na rok valjanosti od 30 dana od isteka ugovora (članak 5. Ugovora). Tuženik nije tvrdio da se naplatio po bankarskoj garanciji koja je ugovorena za osiguranje urednog i pravovremenog izvršenja posla. Nadalje člankom 6. stavkom 3. Ugovora određeno je da u slučaju neopravdanosti odstupanja naručitelj radova ima pravo u svako doba raskinuti Ugovor čime se oslobađa svih obveza koje iz njega proističu računajući od dana slanja pisane obavijesti izvođaču radova o raskidu ugovora. U slučaju nepoštivanja roka izvršenja radova naručitelj ima pravo naplatiti ugovornu kaznu u iznosu od 0,5 promila dnevno od ugovorenog iznosa, ali ne više od 5% ukupne vrijednosti izvršenih radova (članak 7. Ugovora). Tuženik nije tvrdio niti dokazivao da je raskinuo Ugovor niti da je od tužitelja pokušao naplatiti ugovorenu kaznu. Slijedom svega navedenog za zaključiti je da su radovi na održavanju šumskih prometnica izvršeni, da su odstupanja od troškovnika, prema nalazu i mišljenju vještaka, bila nužna i opravdana zbog konfiguracije terena, da tuženik nije raskinuo ugovor pozivom na članak 6. stavak 3. Ugovora ako je smatrao da postoje odstupanja od Ugovora, stoga ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na plaćanje u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Tuženik u žalbi navodi da tužitelj nije mogao ispostaviti račun bez ovjerene konačne situacije. Činjenica jest da tuženik nije ovjerio konačnu situaciju. Međutim sama okolnost nepostojanja ovjerene situacije ne dovodi automatski do prestanka naručiteljeve obveze da plati radove koji su nesporno izvedeni, što tuženik ne spori. U ovom je postupku utvrđeno da su radovi izvedeni na cijeloj ugovorenoj dionici, dok je sporno bilo odstupanje od ugovorenog materijala ugrađenih u dijelu prometnice. Nakon što je sud utvrdio da su takva odstupanja bila nužna radi izvođenja radova u skladu s pravilima struke, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada pravo na ugovorenu naknadu. Jednako tako nisu osnovani žalbeni navodi da je tužitelj neosnovano obračunao skuplje ugovorene materijale, iako je ugradio jeftinije jer to tuženik ničim nije dokazao. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je zbog uporabe drugog materijala ostvarena niža vrijednost izvedenih radova niti je zbog toga istako prigovor sniženja naknade.

12. Radovi su izvedeni upravo na ugovorenoj prometnici, u ugovorenom opsegu, duljini i širini, dok se odstupanje odnosilo isključivo na način izvedbe pojedinih slojeva i ugradnje odgovarajućeg materijala zbog objektivnih terenskih uvjeta u jednom dijelu prometnice. Takvo odstupanje, samo po sebi, ne znači da je riječ o potpuno drugim ili izvanugovornim radovima u smislu članka 27. Posebnih uzanci o građenju na koji se poziva tuženik u žalbi. Tome je za dodati da tuženik niti ne tvrdi da bi isplatom utuženog iznosa bila premašena ukupno ugovorena cijena za sve radove iz Ugovora. Tuženik u žalbi navodi da je tužitelj u podnesku od 17. rujna 2018. kao tužitelja označio LS, kao vlasnika građevinskog obrta [obrt], a presudom je utuženi iznos dosuđen ĐS. U odnosu na navedeno valja navesti da je točno da je u podnesku od 17. rujna 2018. kao tužitelj navedena LS međutim postupak se vodio o zahtjevu ĐS, kako to proizlazi iz cjelokupnog postupka. Osim toga tužitelj ĐS određena je kao raniji vlasnik obrta sukladno priloženom Sporazumu od 31. prosinca 2017. sklopljenom između ĐS i LS prema kojem tražbina iz ovog postupka pripada tužitelju ĐS (list 363. spisa). Pravilno je stoga prvostupanjski sud donio odluku u odnosu na tužitelja ĐS, a suprotno tuženikovim žalbenim navodima tužitelj ima pravo na isplatu cijelog iznosa, a ne ½ kako to smatra tuženik.

13. Tuženik je u žalbi osporio i odluku o trošku i to u dijelu da tužitelju za tužbu za izdavanje platnog naloga na temelju računa, prema Tbr. 7. stavku 1. točka 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pripada 50% nagrade iz točke 1. tarifnog broja, ali ne više od 100 bodova. U odnosu na ovaj žalbeni navod valja navesti da tuženikov žalbeni navod nije osnovan jer je u konkretnom slučaju tužitelj kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu, a ne tužbu za izdavanje platnog naloga. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a i pravilnom primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koje tako određene daljnje troškove tuženik konkretnim žalbenim navodima nije osporavao.

14. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Zagreb, 28. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić