REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2717/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Gordana Zubaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKO NOVINARSKO DRUŠTVO, Zagreb, Perkovčeva 2, OIB 68250100951, kojeg zastupa punomoćnik Luka Kipa, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Zagreb, Trg Sv. Marka 6, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2806/2023 od 24. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2806/2023 od 24. travnja 2026. u točkama I. i II. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2806/2023 od 24. travnja 2026. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 25.853,14 eura sa zateznim kamatama „po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena (do 31. prosinca 2022.), a od 1. siječnja 2023. pa dalje stopa zateznih kamata određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za osam postotnih poena“ od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate, kao i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 7.511,52 eura sa zateznim kamatama od 24. travnja 2026. do isplate „po kamatnoj stopi ko ja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena“ sve u roku od petnaest dana (točke I. i II. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.937,42 eura odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).
2. Tuženik je protiv presude izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 11. i 12. Zakona o parničnom postupku, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
3. U žalbi u bitnom navodi kako je prekoračen tužbeni zahtjev jer je tužitelju dosuđen iznos od 25.853,14 eura iako je tužitelj tražio plaćanje iznosa od 25.148,16 eura, zatim ukazuje na okolnost da je najmoprimac vlasnik nekretnina, pa postavlja pitanje ima li pravo na zaštićenu najamninu, a time i je li tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, te tvrdi kako tužitelj nije dokazao da se u predmetnom slučaju radi o naknadi štete jer ne postoji protupravnost kao jedna od pretpostavki postojanja odgovornosti za naknadu štete. Žalitelj dalje navodi kako je tijekom postupka osporio visinu tužbenog zahtjeva i radi utvrđivanja visine tržišne i zaštićene najamnine provedeno je vještačenje i nalaz i mišljenje vještaka Romine Radović prvostupanjski je sud ocijenio stručnim i prihvatio kao valjan dokaz, ali je unatoč tome prihvatio tužbeni zahtjev koji ni po čemu nije usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka.
4. Osim toga, žalitelj tvrdi da odluka suda o visini tužbenog zahtjeva nije u skladu sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava na koje se poziva, a nije ni u skladu sa svrhom dosuđivanja naknade štete, s obzirom na to da je tržišna najamnina koja se eventualno mogla postići za predmetni stan tijekom razdoblja na koje se odnosi tužbeni zahtjev, vještačenjem utvrđena u bitno nižim iznosima od onih koji su tužitelju dosuđeni pobijanom presudom.
5. Žalitelj se poziva na načelno stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzetom u točki 157. presude Statileo protiv Hrvatske, broj 12027/10 od 10. srpnja 2014., prema kojem naknada štete ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine koju je najmodavac imao pravo primati prema domaćim pravnim propisima, bez obzira na to je li on to svoje pravo ostvario ili nije, kao i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci poslovni broj Rev-2364/16 od 19. prosinca 2018. prema kojem vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, u prilog svojim tvrdnjama da je tužitelj u razdoblju od 1. rujna 2018. do 31. svibnja 2019. imao pravo naplaćivati viši iznos zaštićene najamnine prema članku 28.a Zakona o najmu stanova, neovisno o tome što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020., ukinuo tu zakonsku odredbu, jer odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske nemaju retroaktivni učinak, nego djeluju u buduće. Tvrdi i da ta okolnost nije bila prijeporna među strankama jer je tužitelj još u tužbi sam utvrdio veći iznos zaštićene najamnine u tome razdoblju. Slijedom toga tvrdi da nije odgovoran za razliku između zaštićene najamnine koju je tužitelj imao pravo naplatiti prema važećim propisima i zaštićene najamnine koju je zaista naplatio od zaštićenog najmoprimca, jer propust predstavlja doprinos tužitelja vlastitoj šteti iz članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.
6. Na koncu ističe da je tužitelj, ukoliko bi stekao pravo na naknadu štete bio dužan platiti porez na dobit koju je ostvario od imovine, da je prvostupanjski sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelju dosudio zatezne kamate na mjesečne iznose glavnice za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, kao i zatezne kamate na ime troškova postupka od donošenja presude do isplate, po stopi protivno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.
7. Odluku o troškovima pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.
8. Tužitelj nije podnio odgovor žalbu.
9. Žalba je osnovana.
10. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP -a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).
11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je pretrpio zbog toga što je u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev bio onemogućen ostvariti dobit davanjem stana u najam u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju je plaćao zaštićeni najmoprimac. Riječ je o dvosobnom stanu u [adresa], na trećem katu poslovne zgrade „Novinarski dom“ u Zagrebu, Perkovčeva br. 2., Ulica Ljudevita Farkaša Vukotinovića br. 4., odnosno Rooseveltov trg br. 4. i dvorište ukupne površine 82,99 m2, upisanog u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk. ul. [broj ZK uloška], pod. ul. 21. k. o. [katastarska općina]. Prema tužbenom zahtjevu tužitelj traži naknadu štete u iznosu od 25.148,16 eura sa zateznim kamatama na pojedinačno određene novčane iznose za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 31. kolovoza 2018. u mjesečnim iznosima od 704,98 eura (5.311,72 kuna) i u razdoblju od 1. rujna 2018. do 31. svibnja 2019. u mjesečnim iznosima od 679,30 eura (5.118,26 kuna).
12. Takav tužbeni zahtjev tužitelj zasniva na tvrdnjama da je vlasnik predmetnog stana i da je na temelju članka 31. stavka 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96) bio primoran kao najmodavac sklopi ti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom s SU i ZU iz [adresa], da je visina zaštićene najamnine određena tim zakonom, tako da je najmoprimac bio dužan plaćati najamninu u iznosu od 150,68 kuna u razdoblju od svibnja 2016. do kolovoza 2018., a od rujna 2018. u iznosu od 344,30 kune. Pravna osnova tužbenog zahtjeva je presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, zahtjev broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. kojom je u bitnom utvrđeno da je u hrvatskom pravnom sustavu vlasnicima nekretnine u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nametnut prekomjeran individualni teret protivno odredbi članka 1. Protokola br. 1. uz Europsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).
13. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdeći da nema protupravnosti u njegovom postupanju, koja je jedna od pretpostavki odštetne odgovornosti, zatim da tužitelj nije dokazao da je do ograničenja prava vlasništva došlo upravo zbog primjene Zakona o najmu stanova i osporavao je visinu tužbenog zahtjeva zato što iz presude Statileo protiv Hrvatske proizlazi da država ima pravo posegnuti za mjerom kontrole najamnina ako je to učinjeno u javnom interesu, odnosno kao instrument pomoći socijalno ugroženim kategorijama građana i ranijim nositeljima stanarskog prava.
14. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka otklonio sve tuženikove prigovore i utvrdio da postoji odgovornost tuženika za naknadu štete i prihvatio tužbeni zahtjev, kao osnovan. U točki 6.27. obrazloženja prvostupanjske presude navedeno je kako je sud pri odluci o visini dosuđene naknade vodio računa o svojstvu nekretnine (lokaciji, veličini i kvaliteti stana), mogućnosti korištenja nekretnine od strane vlasnika (ograničenje), trajanje ograničenja te razlike između tržišne i zaštićene najamnine koja je u predmetnom slučaju pravična naknada za vlasnika.
15. Neosnovano žalitelj tvrdi da nema protupravnosti, kao jedne od pretpostavki koje moraju kumulativno biti ispunjene da bi postojala njegova odgovornost za naknadu štete. Iz svega što su stranke navele tijekom postupka i što prvostupanjski sud navodi u obrazloženju presude, jasno je da u ovoj pravnoj stvari nije riječ o izvanugovornoj odgovornosti za štetu iz članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), nego o obvezi Republike Hrvatske da nadoknadi štetu vlasnicima stanova kojima je nametnula prekomjeran teret propisujući visinu zaštićene najamnine, kako je to utvrđeno presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo. Upravo radi ispunjenja obveza iz te presude donesen je poseban Zakon o načinu izvršenja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-3242/2018 i dr. („Narodne novine“ broj 36/24).
16. Neosnovane su i tvrdnje žalitelja kojima osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, iako je neprijeporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana kojim ne može slobodno raspolagati jer ga na temelju Zakona o najmu stanova koriste zaštićeni najmoprimci, nekadašnji nositelji stanarskog prava. Sve ono što žalitelj navodi u prilog tim tvrdnjama može eventualno utjecati na visinu naknade, ali ne i na aktivnu legitimaciju.
17. Iz izreke i obrazloženja pobijane presude proizlazi kako prvostupanjski sud nije prihvatio tužbeni zahtjev u visini kakva je postavljena podneskom tužitelja od 2. rujna 2025., nego u visini od 25.853,14 eura. Kao razlog za to samo je navedeno da nije riječ o djelomičnom povlačenju tužbe, nego o pogrešnom zbroju. Zašto pogrešno zbrajanje (i u čemu se ono točno sastoji) opravdava prekoračenje tužbenog zahtjeva nije obrazloženo.
18. Također pobijana presuda uopće nema razloga o usklađenosti tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka koji je sud u potpunosti prihvatio kao valjan dokaz u odnosu na visinu tržišne najamnine za predmetno razdoblje, kao i visinu zaštićene najamnine koja je trebala biti naplaćivana na temelju Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“ broj 91/96 i 117/05), ali ni jednu činjenicu koja je tim dokazom utvrđena nije uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude.
19. S druge strane, već i površnim uvidom u mišljenje vještaka o visini tržišne i zaštićene najamnine jasno je da naknada štete ne može biti onolika kolika je dosuđena pobijanom presudom. Na te očite propuste prvostupanjskog suda žalitelj s pravom ukazuje. Stoga se pobijana presuda ne može ispitati jer uopće nema razloga o bitnim činjenicama radi čijeg utvrđivanja je izveden dokaz vještačenjem.
20. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi kako je tek na prigovor tuženika vještačenje dopunjeno tako da je za razdoblje od rujna 2018. do svibnja 2019. zaštićena najamnina utvrđena u visini kako je bila propisana člankom 28.a Zakona o najmu stanova. Taj dio vještačkog nalaza prvostupanjski sud nije prihvatio zauzimajući stajalište da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020., ta zakonska odredba ukinuta. Međutim, na temelju kakve pravne osnove prvostupanjski sud izvodi zaključak da tužitelj, u razdoblju dok je odredba članka 28.a Zakona o najmu stanova bila na snazi, nije imao pravo na zaštićenu najamninu obračunatu prema toj zakonskoj odredbi, dok se istovremeno poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2364/16 od 19. prosinca 2018. prema kojima se prilikom utvrđivanja naknade štete polazi od zaštićene najamnine na koju je vlasnik stana imao pravo prema domaćim propisima.
21. Uostalom iz činjeničnih navoda tužbe i istaknutog tužbenog zahtjeva proizlazi kako je sam tužitelj visinu štete obračunao tako da je za razdoblje od 1. rujna 2018. do 1. svibnja 2019. tržišnu najamninu umanjivao za zaštićenu najamninu čija je visina bila propisana člankom 28.a Zakona o najmu stanova kojim je određeno da je iznos za koji se povećava najamnina na dan 1. rujna tekuće godine fiksan i iznosi 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac ili zaštićeni podstanar plaćao na dan 31. kolovoza 2018.
22. Osnovano žalitelj pobija i odluku o visini stope zatezne kamate jer se iz onoga što je navedeno u izreci presude o stopi zatezne kamate na glavni dug i troškove postupka, ne može sa sigurnošću utvrditi koju stopu prvostupanjski sud smatra mjerodavnom, onu za odnose iz trgovačkih ugovora ili onu koja je člankom 29. stavkom 2. ZOO-a propisna u ostalim odnosima. Ovo prije svega zato što je prvostupanjski sud opisao kako se određuje stopa zatezne kamate, ali taj opis nije u skladu sa sadržajem navedene zakonske odredbe kakav je bio na snazi u pojedinim razdobljima, a uz to je koristio uvećanje za tri postotna poena koji su primjenjivi na stopu propisanu u ostalim odnosima, ali i osam postotnih poena što ukazuje na primjenu stope propisane za odnose iz trgovačkih ugovora. Ovome treba dodati da ni u obrazloženju presude nije navedeno koju stopu zatezne kamate treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari.
23. Navedeno predstavlja takve nedostatke zbog kojih se presuda ne može ispitati, pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju s pravom ukazuje žalitelj i na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti s obzirom na dan pokretanja ovoga postupka i stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19). Učinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a.
24. Zbog učinjene bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju članka 369. stavka 1. ZPP -a, s tim da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem (članak 371. ZPP-a).
25. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će najprije otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem, tako da će pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrditi sve bitne činjenice vodeći računa o rezultatima cjelokupnog postupka, posebno one koje se tiču prava tužitelja na naknadu štete koja predstavlja razliku između zaštićene najamnine na koju je imao pravo i tržišne najamnine koju je mogao ostvariti u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev, dati jasne i valjane razloge o bitnim činjenicama i primjeni materijalnog prava u odnosu na glavni dug i zatezne kamate, te donijeti novu, na zakonu zasnovanu presudu koju je dužan obrazložiti na način propisan člankom 338. stavkom 4. ZPP-a. U toj odluci prvostupanjski sud će ponovo odlučiti i o ukupnim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).
Zagreb, 28. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ivana Mlinarić
