Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ovr-756/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kad sud drugog stupnja, po sucu toga suda Lidiji Bošnjaković, kao sudu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, protiv ovršenice RJĆH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Sebastianu Miše, odvjetniku u Zagrebu, radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Ovr-711/2025-11 od 6. ožujka 2026., dana 28. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se rješenje Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Ovr-711/2025-11 od 6. ožujka 2026., i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II O troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci suda.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem određuje se odgoda ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Općinskim sudom u Karlovcu vodi pod poslovnim brojem P- 11/2026.

2. Protiv navedenog rješenja žali se ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje: OZ). Predlaže usvojiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. U donošenju pobijanog rješenja prvostupanjski sud nije počinio niti jednu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. St. 2. ZPP-a na koju ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. St. 2. ZPP-a.

5. Međutim osnovano žalitelj upire na za sada nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu statusa potrošača ovršenika.

6. Naime iz danog obrazloženja proizlazi kako je prvostupanjski sud prihvatio prijedlog za odgodom ovrhe na temelju činjenica da je ovrhovoditelj je podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave i to Ugovora o kreditu, broj: [broj kredita] od 16. studenog 2007., a koja isprava nije prošla sudsku kontrolu, te da obzirom je ovršni sud sukladno zaključku Vrhovnog suda od 11. ožujka 2022. (Posl. br. Su IV – 87/2022) dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li predmetni (potrošački) ugovor ništetne ugovorne odredbe te je utvrđeno kako je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana nepoštena ugovorna odredba i to u članku 3. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, kojom je propisano kako se ista utvrđuje u skladu s odlukom o kamatnim stopama Hrvatske banke za obnovu i razvitak, a ovršenik se izjasnio kako ne želi ostati vezan nepoštenim odredbama ugovora, isti je upućen da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe na temelju ovršne isprave i to Ugovora o kreditu, broj: 6720000193 od 16. studenog 2007.

7. Također iznosi mišljenje da je ovršenik bio potrošač, a taj ugovor o kreditu, odnosno ovršna isprava nije ˝prošla˝ sudsku kontrolu.

8. Međutim po ocjeni ovog žalbenog suda prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenice o statusu potrošača ovršenika na što u žalbi osnovno upire ovrhovoditelj upirući na to da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen sa dužnikom korisnikom kredita Šampiko d.o.o. a da je za obveze iz ugovora ovršenik jamčio kao založni dužnik/jamac platac te da je sklopljen radi namirenja postojećih novčanih tražbina dužnika (toč. 1. Ugovora ).

9. Prema pravnom shvaćanju Općeg suda Europske unije iznesenom u odluci broj C- 74 od 19. studenog 2015. odredba čl. 15. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine odnosi se i na fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovor o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti pri čemu te fizičke osobe nemaju nikakve veze s djelatnosti korisnika kredita.

10. Odredbom čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju uređeni su ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj zakon.

11. Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a st. 1. toč. 15. definirano je "potrošačko kreditiranje" kao pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu.

12. Prema uvodnim izjavama 9. i 10. Direktive 93/13 "[…] onoga koji stječe robu i usluge treba zaštititi od zlouporabe moći koju imaju prodavatelj robe ili pružatelj usluga, posebno od jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora; […] djelotvorniju [je] zaštitu potrošača moguće postići usvajanjem ujednačenih zakonskih propisa u području nepoštenih ugovornih odredaba; […] ti [bi se] propisi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavača ili pružatelja i potrošača; […] zbog toga iz područja primjene ove Direktive treba, između ostalog, isključiti ugovore koji se odnose na zapošljavanje, ugovore koji se odnose na nasljedna prava, ugovore koji se odnose na prava iz obiteljskog zakona i ugovore koji se odnose na osnivanje i ustrojavanje trgovačkih društava ili na ugovore o partnerstvu;"

15. U članku 1. stavku 1. navedene Direktive propisano je da je njezina svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača ", dok su u članku 2. spomenute Direktive na sljedeći se način definiraju pojmovi" potrošač "i" prodavatelj robe ili pružatelj usluge ". Tako:

" Za potrebe ove Direktive izraz:

(b), potrošač’ znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije; (c), prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) ’ znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu ".

13. Prema navedenim odredbama, a i prema iznesenom shvaćanju Eu-suda u navedenoj odluci, jasno proizlazi da kada je riječ o pitanju može li se fizička osoba koja jamči za obveze što ih je prema bankarskoj instituciji preuzelo trgovačko društvo u okviru ugovora o kreditu smatrati" potrošačem "u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, odnosno čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača, treba istaknuti da se takav ugovor o osiguranju ili ugovor o jamstvu, iako se u takvom slučaju može smatrati akcesornim u odnosu na glavni ugovor iz kojeg je proizišao dug čije se podmirenje jamči (u kontekstu Direktive Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, presuda R, C 45/96, EU:C:1998:111, toč. 18.), od njega se razlikuje s obzirom na ugovorne stranke jer ga sklapaju osobe koje nisu stranke glavnog ugovora. Zato je u tim situacijama potrebno utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju odnosno ugovora o jamstvu.

14. U pravcu iznesenog i pojam" potrošač "u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, je objektivan (presuda Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, toč. 21.), te ga treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među (razdjelnicu) djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, pa je zato sud, pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive, dužan, vodeći računa o svim okolnostima takvog slučaja, te o svim dokazima, provjeriti može li se takvu ugovornu stranku kvalificirati kao" potrošača "u smislu navedene direktive (presuda Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, toč. 22. i 23.).

15. Stoga je sud dužan, kada fizička osoba koja jamči za ispunjenje obveza obrta ili trgovačkog društva, utvrditi je li ona djelovala u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije ili s obzirom na svoju funkcionalnu povezanost s tim društvom, poput upravljanja njime ili udjela u njegovu temeljnom kapitalu koji nije zanemariv, ili je pak djelovala za privatne potrebe.

16. Slijedom iznesenog budući da te činjenice i okolnosti za sada nisu dovoljnu utvrđene pobijano rješenje je ukinuto temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a i predmet se vraća na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

17. Odluka o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka donesena je temeljem čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 28. srpnja 2026.

Sudac:

Lidija Bošnjaković