1

Poslovni broj Gž-753/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. G. iz K., OIB: ... i 2. V. G.-S. iz K., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćnicima Đ. D.-G. i B. G., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Đ. D.-G. i B. G. iz K., protiv tuženika S. P. iz N., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici N. G. B., odvjetnici iz P., radi predaje posjeda, te po protutužbi protutužitelja S. P. iz N., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici N. G. B., odvjetnici iz P., protiv protutuženika 1. M. G. iz K., OIB: ... i 2. V. G.-S. iz K., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćnicima Đ. D.-G. i B. G., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Đ. D.-G. i B. G., odvjetnicima iz K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika – protutužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, poslovni broj 31 Ps-3/2019-45 od 3. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024.

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - protutužitelja S. P. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, poslovni broj 31 Ps-3/2019-45 od 3. prosinca 2019. u točki II izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, poslovni broj Ps-3/2019-45 od 3. prosinca 2019. u točkama I, III i IV izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje. 

 

              II O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke, je naloženo tuženiku – protutužitelju S. P. (u daljnjem tekstu: tuženik) predati tužiteljima M. G. i V. G.-S. te suvlasnicima N. P., N. Č., B. H., D. Š. i V. G. u suposjed nekretninu u zemljišnim knjigama označenu kao kč. br. 1785, upisanu u zk. ul. 1671, k.o. N., slobodnu od osoba i stvari, u roku od 15 dana. U točki II izreke je odbijen protutužbeni zahtjev kojim je tuženik tražio da se naloži tužiteljima – protutuženicima (u daljnjem tekstu: tužitelji) da solidarno isplate tuženiku na ime uloženih sredstava u kuću i dvorište na kč.br. 1785, k.o. N. iznos od 80.000,00 eura u kunama, po srednjem tečaju na dan plaćanja te na ime vrijednosti pruženih usluga u vezi pomaganja i brige o pok. M. G. iznos od 93.440,00 eura u kunama, po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, u roku od 15 dana. U točki III izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 145.450,00 kn, u roku od 15 dana, dok je u točki IV izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.  

 

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).

 

3. U žalbi navodi su tužitelji prijepornu nekretninu stekli temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je zaključen između tužitelja i sad pok. M. G., izvanbračne supruge tuženika, da je M. G. pokrenula parnični postupak radi raskida tog ugovora, da je nakon njezine smrti postupak preuzeo žalitelj kao njezin nasljednik te je u tom predmetu Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Kutini donio presudu poslovni broj P-899/2015 dana 21. svibnja 2015. kojom je odbijen tužbeni zahtjev radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ta presuda da je postala pravomoćna 18. svibnja 2017., donošenjem presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1052/2015. Iz narečenih odluka da je razvidno kako je M. G. ustrajala na raskidu ugovora zbog neizvršavanja obveza te promijenjenih okolnosti, da su za vrijeme trajanja postupka i ona i žalitelj smatrali predmetnu nekretninu svojom pa smatra da je sve do donošenja drugostupanjske odluke bio pošteni posjednik nekretnine. Kako su sva ulaganja učinjena prije pravomoćnosti narečene odluke, smatra da mu pripada pravo na naknadu za izvršena ulaganja. Posljedično tome da ima pravo zadržanja stvari sve dok mu tužitelji ne nadoknade nužne i korisne troškove temeljem čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje ZV). Ukazuju da prema stajalištu sudske prakse naknadno nepoštenje posjednika nema povratan učinak pa da se o eventualnom nepoštenju može govoriti tek za razdoblje nakon pravomoćnosti odluke o raskidu ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

4. Naglašava da su činjenice oko ulaganja u predmetnu nekretninu potvrdili i saslušani svjedoci, da je o ulaganjima nalaz dao i vještak za graditeljstvo, međutim, da sud nalaz nije ocijenio. Ukazuje na odredbu čl. 165. ZV-a, prema kojoj i nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako su oni bili nužni vlasniku stvari pa kako je iz nalaza razvidno koji su to troškovi i njihova visina, smatra da je barem u tom dijelu protutužbeni zahtjev trebalo prihvatiti.

 

5. U odnosu na zaključak suda da je tuženik kao izvanbračni suprug bio u obvezi uzdržavati suprugu M. G. temeljem odredbi Obiteljskog zakona, ističe da su jednako tako i tužitelji bili dužni pružati uzdržavanje temeljem zaključenog ugovora, što nisu činili, da su bili dužni održavati kuću i okućnicu, nabavljati lijekove, podmirivati troškove liječenja te po potrebi plaćati pomoć druge osobe. Stoga smatra da su tužitelji bili dužni izvršiti isplatu materijalnih davanja na koja su se ugovorom obvezali te da su mogli slati novce primateljici uzdržavanja na kućnu adresu te tako barem djelomično ispuniti svoju ugovornu obvezu. Glede zahtjeva za predaju u suposjed nekretnine tužiteljima i ostalim suvlasnicima, ističe da tužitelji nisu dokazali da treće osobe pristaju niti da žele predaju u posjed nekretnine pa smatra da je u tom dijelu počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354.  st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

6. Glede pozivanja na pravo na dom zajamčeno čl. 16. st. 2. Ustava R. H. („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98-pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - pročišćeni tekst, 55/01, 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst i 5/14 – dalje Ustav RH) te čl. 8. st. 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje Konvencija), ističe da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti slučaja, prije svega činjenicu da je rođen 1936., da u trenutku sastava žalbe ima 83 godine, da nema nekretnina u svojem vlasništvu, da je invalid sa 80% oštećenja organizma te da bi pravomoćnošću odluke ostao bez krova nad glavom. Naglašava da prijepornu nekretninu već više od dvadeset godina smatra svojim domom, te da nema na raspolaganju drugi smještaj niti ga je u mogućnosti osigurati s obzirom na svoju dob i zdravstveno stanje. Navodi da se liječio u N. jer da je tamo bio zaposlen dugi niz godina, pa da je htio ostvariti bolju zdravstvenu skrb. S druge strane tužitelji da su upisani kao suvlasnici prijeporne nekretnine, međutim da ta nekretnina njima ne služi za potrebe rješavanja vlastitog stambenog pitanja. Smatra da je općepoznata činjenica da u N. neće biti u mogućosti pronaći stan koji bi mogao iznajmljivati tijekom cijele godine, budući da se stanovi iznajmljuju u turističke svrhe, a cijene da su znatno više od platežne moći žalitelja. Napominje da je pokušao pronaći smještaj i u domu za starije osobe, međutim, da je saznao da se na slobodno mjesto čega više godina. Stoga smatra da je donošenjem odluke o iseljenju povrijeđeno njegovo pravo na dom.

 

7. Glede odluke o parničnom trošku, ističe da je tužiteljima priznat trošak u previsokom iznosu, koji nije u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

8. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev te prihvatiti protutužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

9. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

10. Sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povredu na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. U odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu, relevantno činjenično  stanje je potpuno i pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je taj zahtjev odbijen. Međutim, pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenično stanje nije utvrđeno u dovoljnoj mjeri, da bi se moglo odlučiti o osnovanosti prigovora tuženika o pravu na dom, a kako to s osnovom ističe tuženik u žalbi.

11. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za predaju narečene nekretnine u suposjed tužiteljima i ostalim suvlasnicima te zahtjev tuženika za isplatu naknade na ime izvršenih ulaganja u nekretninu te naknade vrijednosti pruženih usluga pomaganja i brige o pok. M. G..

12. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-da je između tužitelja kao davatelja uzdržavanja te M. G. kao primateljice uzdržavanja sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju 22. srpnja 1994. da je tuženik s M. G. zasnovao izvanbračnu zajednicu i 1997. uselio u kuću u kojoj je ona živjela,

-da je M. G. podnijela tužbu protiv davatelja uzdržavanja (u ovom postupku tužitelja) radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveza te da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Kutini od 29. travnja 2002. poslovni broj P-100/02 tužbeni zahtjev odbijen, budući da je utvrđeno da su tužitelji prestali izvršavati ugovorne obveze 1997. zbog toga što ih je primateljica uzdržavanja u tome sprječavala,

-da je M. G.. ponovno podnijela tužbu radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, ali sada iz drugih razloga, zbog promijenjenih okolnosti te da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini od 21. svibnja 2015., poslovni broj P-899/15 takav tužbeni zahtjev odbijen, s tim što je drugostupanjska presuda Županijskog suda u Sisku donesena 18. svibnja 2017. pod brojem Gž-1052/2015,

-da je M. G. rođena 1924., a umrla 23. travnja 2014, da je nakon provedenog ostavinskog postupka doneseno rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Ž. K. iz U. pod brojem O-153/14 od 29. kolovoza 2014. kojim je nasljednikom na temelju zakona i oporuke proglašen tuženik, s tim što su ostavinsku imovinu činile pokretnine, zaostaci mirovine te sredstva na tekućim i deviznim računima te pravo korištenja grobnog mjesta na groblju N.,

-da je nakon smrti izvanbračne supruge, tuženik ostao živjeti u kući u kojoj su zajedno živjeli, da se za života supruge brinuo o njoj na način da je obavljao kućanske poslove, vodio brigu o higijeni, o liječenju supruge,

-da je za života svoje supruge, ulagao u prijepornu nekretninu na način da je izvodio određene radove, presložio krov, u prizemlju kuće postavio nove slavine, tuš kadu, školjku i lavandin, novu lamperiju te na mjesto stare drvarnice postavio novu od aluminija,

-da je tuženik znao za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju te činjenicu da njegova supruga vodi postupak radi raskida ugovora,

-da je rješenjem Zavoda u P. utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja tuženika od 80%,

-da je tuženik rođen 1936., da ostvaruje mirovinu u iznosu od 1.000,00 eura mjesečno te da su mu tužitelji ponudili mirno rješenje spora na način da stranke sklope ugovor o najmu iste nekretnine uz minimalnu najamninu, na koju ponudu tuženik nije odgovorio te da se tuženik zbog pogoršanog zdravstvenog stanja liječio u N., u kojoj je u jednom razdoblju bio zaposlen.

13. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja prije svega ocjenjuje da tuženik nije pošteni posjednik prijeporne nekretnine te da nema pravo zadržanja u smislu odredbe čl. 165. ZV-a. Takav zaključak izvodi iz činjenice da je tuženiku bilo poznato da je njegova izvanbračna supruga sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s tužiteljima te je bio upoznat s činjenicom da je u dva navrata odbijen tužbeni zahtjev radi raskida tog ugovora. Pored toga utvrđuje da su sva ulaganja u nekretninu izvršena za života M. G. i u njezinu korist, dakle, u nekretninu na kojoj je bila suvlasnica u pretežitom omjeru. Stoga ocjenjuje da tuženik nema pravo tražiti naknadu za eventualna ulaganja, tim više što tužitelji nisu zakonski nasljednici pok. M. G.. u tom smislu da bi odgovarali za njezine dugove. Osim toga cijeni i činjenice koje su utvrđene u narečenim parničnim postupcima, o tome da su upravo tuženik i njegova izvanbračna supruga onemogućavali tužitelje u izvršavanju obveza preuzetih ugovorom o doživotnom uzdržavanju. Glede zahtjeva za isplatu usluga koje se odnose na brigu o pok. M. G.., ocjenjuje da je tuženik kao izvanbračni suprug bio u obvezi pomagati svojoj supruzi prema mjerodavnim odredbama Obiteljskog zakona pa i u tom dijelu ocjenjuje protutužbeni zahtjev neosnovanim.

14. Glede odluke o tužbenom zahtjevu, sud prvog stupnja prije svega utvrđuje da prijeporna nekretnina tuženiku predstavlja dom u smislu čl. 8. Konvencije, s obzirom na činjenicu da od 1997. tuženik u toj nekretnini kontinuirano živi i održava ju. Kako povodom zahtjeva za predaju nekretnine treba odlučiti o dva suprotstavljena privatna interesa, interesu tužitelja za predajom u suposjed nekretnine te interesu tuženika da i nadalje nastavi koristiti nekretninu za stanovanje, sud prvog stupnja primjenjuje test razmjernosti radi utvrđenja predstavlja li iseljenje tuženika  neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. U tom kontekstu utvrđuje da tuženik ostvaruje mirovinu u iznosu od 1.000,00 eura mjesečno, da su mu tužitelji ponudili mirno rješenje spora, da se tuženik liječio u N., iz kojih utvrđenja zaključuje da ima dostatnih sredstava za plaćanje najma, dakle, za osiguranje drugog smještaja u kojemu će osigurati svoje stambene potrebe. S druge strane utvrđuje da tužitelji zadovoljavaju stambene potrebe u drugom mjestu, u K., te nemaju potrebe u tu svrhu koristiti prijepornu nekretninu. Na temelju takvih utvrđenja, zauzima stajalište da tuženik nije uspio dokazati da postoje razlozi da nastavi koristiti prijepornu nekretninu koja nije u njegovom vlasništvu za stanovanje. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev radi predaje u suposjed nekretnine tužiteljima i ostalim upisanim suvlasnicima primjenom odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 46. st. 2. ZV-a.

15. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora tužbe i protutužbe, s tim što je tužiteljima priznat trošak zastupanja odvjetnika, primjenom važeće Tarife te iznos sudskih pristojbi, ukupno iznos od 145.450,00 kn.

16. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da tuženik nema pravo zahtijevati od tužitelja isplatu za izvršena ulaganja u nekretninu te za brigu o svojoj izvanbračnoj supruzi. Naime, u odnosu na zahtjev za izvršena ulaganja, prije svega treba imati u vidu činjenicu da su sva ulaganja u nekretninu izvršena za života izvanbračne supruge tuženika M. G., dakle do travnja 2014., da je ista nekretnina bila predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen između M. G. kao primateljice uzdržavanja te tužitelja kao davatelja uzdržavanja 22. srpnja 1994. te da su se tužitelji u zemljišnim knjigama upisali kao suvlasnici nekretnine nakon smrti M. G..

17. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je sklopljen za vrijeme važenja Zakona o nasljeđivanju iz 1971. ("Narodne novine" broj 52/71, 47/78 i 56/00 – u daljnjem tekstu ZN/71). Prema čl. 122. st. 1. ZN/71 predaja vlasništva davatelju uzdržavanja je odgođena do smrti primatelja uzdržavanja (za razliku od ugovora o dosmrtnom uzdržavanju). Stoga valja zaključiti da su tužitelji stekli suvlasništvo nekretnine 2014. na temelju ugovora pa se na pravni odnos stranaka ne primjenjuju odredbe čl. 164. i 165. ZV-a. Ovo stoga što je tuženik svoju tražbinu po osnovi ulaganja koja su izvršena za života njegove izvanbračne supruge, bio ovlašten usmjeriti isključivo prema tadašnjoj (su)vlasnici nekretnine, odnosno izvanbračnoj supruzi, ukoliko je zbog ulaganja povećana vrijednost nekretnine, pri čemu treba naglasiti da je korištenjem nekretnine i sam nastavio crpiti koristi od izvršenih ulaganja. Smrću M. G. nekretnina je postala suvlasništvo tužitelja, a tužitelji nisu nasljednici pok. M. G., već je to tuženik. Tužitelji su singularni sukcesori, dakle slijednici na temelju ugovora te ne odgovaraju ni za kakve eventualne dugove primateljice uzdržavanja, kako je to izričito propisano čl. 124. ZN/71. Utoliko su neodlučni žalbeni navodi u kojima tuženik polemizira sa zaključkom suda prvog stupnja da je on imao status nepoštenog posjednika u vrijeme izvršenih ulaganja.

18. Glede zahtjeva koji se odnosi na vrijednost koju čini uložena briga i skrb o izvanbračnoj supruzi, treba istaći da osim razloga koje je naveo sud prvog stupnja u pobijanoj presudi o tome da je tuženik bio dužan skrbiti o svojoj izvanbračnoj supruzi na temelju mjerodavnih odredbi Obiteljskog zakona, treba dodati da iz priloženih presuda koje su donesene u postupcima radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju nesumnjivo proizlazi da je razlog za odbijanje zahtjeva za raskid bio u tome što je utvrđeno da su primateljica uzdržavanja i tuženik svojim postupcima spriječili tužitelje u izvršavanju ugovorenih obveza, pa se sada tuženik bez osnove poziva na činjenicu da tužitelji nisu skrbili o primateljici uzdržavanja.

19. Utoliko je protutužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava.

20. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev radi predaje u suposjed, relevantno činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, i to u odnosu na primjenu testa razmjernosti, a povodom istaknutog prigovora tuženika o pravu na dom.

21. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da prijeporna nekretnina predstavlja dom tuženika u smislu čl. 8. Konvencije kojim je, između ostalog propisano da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da mora ispitati razmjernost i nužnost zadiranja u pravo na dom te u konačnici koje od dva suprotstavljena privatna prava u nazočnom slučaju preteže, dakle, preteže li pravo vlasništva nekretnine tužitelja nad pravom na dom tuženika.

22. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri raspravio sve bitne okolnosti konkretnog slučaja za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Kako je već navedeno, u tom dijelu je utvrđeno da je tuženik osoba u poznoj životnoj dobi (u vrijeme donošenja ove odluke u dobi od 88 godina), da u prijepornoj nekretnini živi od 1997., dakle, više od 25 godina te prima mirovinu od 1.000,00 eura mjesečno, a da s druge strane tužitelji nemaju potrebe koristiti prijepornu nekretninu za zadovoljavanje svojih stambenih potreba, budući da žive u K..

23. Zaključak suda da tuženik može osigurati drugi smještaj s obzirom na svoja primanja je preuranjen, budući da u tom dijelu nisu provedeni dokazi koji bi takav zaključak potkrijepili. Naime, iako je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice i tuženika, nisu u dovoljnoj mjeri razjašnjene sve bitne okolnosti, kao što je ukupna imovinska situacija tuženika, njegovo zdravstveno stanje, mogućnost rješavanja stamenog pitanja na drugi način, a koje okolnosti, pored starosne dobi tuženika, svakako mogu imati utjecaja na ocjenu treba li zaštititi pojedinačno pravo tuženika, pravo na dom te postoji li za miješanje u pravo na dom prijeka potreba (je li nužno u demokratskom društvu).

24. Stoga će sud prvog stupnja u tom dijelu upotpuniti činjenično stanje provođenjem dokaza u skladu s čl. 7. i 219. ZPP-a, zatim će sve dokaze ocijeniti u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te ponovno ocijeniti pripada li tužiteljima pravo na iseljenje tuženika iz prijeporne nekretnine, odnosno pravo na predaju nekretnine u suposjed. Pored odluke o meritumu spora, sud prvog stupnja će odlučiti i o troškovima cijelog postupka, vodeći računa o uspjehu stranaka u parnici.

25. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki II izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odnosno žalbu tuženika uvažiti i istu presudu ukinuti u točkama I, III i IV izreke i predmet vratiti istom sudu na ponovo  suđenje, primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a. Odluka o trošku žalbenog postupka je donesena primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.     

 

U Rijeci 14. veljače 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.