REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-246/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Tini Aflić, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Antun Zanetti, odvjetnik u Puli, protiv tuženice HZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Aleksandar Puh, odvjetnik u Puli, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno, punomoćnika tuženika i tuženika osobno, 24. srpnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 7. ožujka 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženici HZ da tužitelju ZZ isplati novčani iznos od 4.000,00 EUR-a, kao i zakonske zatezne kamate tekuće na taj iznos od 07.03.2024. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici HZ da tužitelju ZZ naknadi prouzročeni parnični kao i zakonske zatezne kamate na taj iznos tekuće od dana donošenja presude pa do konačne isplate po stopi koja koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tužitelju da tuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.187,50 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. srpnja 2026. pa do isplate, dok se u preostalom iznosu od 250,00 EUR zahtjev tuženice za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 19. travnja 2024. podnio protiv tužbu u kojoj navodi da je kao kupac s tuženicom kao prodavateljicom 3. studenog 2023. sklopio Predugovor o kupoprodaji nekretnine i da je prema članku 3. Predugovora kupac prodavateljici isplatio 14.000,00 EUR-a i to 10.000,00 EUR-a na ime kapare i 4.000,00 EUR-a na ime agencijske provizije. Nadalje navodi kako je u članku 4. stavku 3. Predugovora ugovoreno ako se kupcu ne odobri zatraženi stambeni kredit u iznosu od 135.000,00 EUR-a, da se kapara vraća kupcu, s time da kupac to mora potkrijepiti dokumentacijom od banke. Tužitelju je odbijen zahtjev za odobrenje kredita u svrhu kupovine nekretnine koja je predmet Predugovora te je o tome obavijestio tuženicu kao prodavateljicu. Tužitelj smatra da mu je tuženica primljeni novčani iznos po Predugovoru dužna vratiti na temelju stjecanja bez osnove. Dalje navodi da kako do namjeravane kupovine nekretnina nije došlo, prodavateljica je tužitelju isplatila iznos od 9.000,00 EUR-a, da je putem punomoćnika dopisom od 7. ožujka 2024. pozvao tuženicu na isplatu i preostalog novčanog iznosa od 5.000,00 EUR-a., po čemu tuženica nije postupila. Stoga tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se tuženici naložiti plaćanje iznosa od 5.000,00 EUR te ju obvezati na naknadu parničnih troškova tužitelju.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu osporila tužbu i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se predlaže naložiti tuženici da tužitelju isplati iznos od 4.000,00 EUR, kao i zakonske zatezne kamate na taj iznos, dok preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.000,00 EUR priznaje kao osnovan. Tuženica ističe da nije sporno da su tuženica kao prodavateljica i tužitelj kao kupac sklopili Predugovor o kupoprodaji nekretnina 3. studenog 2023., da je u članku 4. Predugovora ugovoreno da će, u slučaju da se kupcu ne odobri zatraženi stambeni kredit ili se ne odobri u navedenom kupoprodajnom iznosu, prodavateljica vratiti danu kaparu kupcu, što kupac treba potkrijepiti dokumentacijom od banke te da nije sporno da do namjeravane kupovine nekretnine nije došlo, te da je tuženica u smislu povrata primljenog novčanog iznosa na ime kapare vratila tužitelju iznos od 9.000,00 EUR. Međutim, tuženica ističe da nije istinita tvrdnja tužitelja da je shodno članku 3. Predugovora tužitelj kao kupac isplatio tuženici kao prodavateljici iznos od 14.000,00 EUR i to 10.000,00 EUR na ime kapare, a 4.000,00 na ime agencijske provizije, nego da je kupac je tuženici kao prodavateljici isplatio iznos od 10.000,00 EUR na ime kapare, dok je iznos od 4.000,00 EUR na ime agencijske provizije isplatio izravno agenciji Brzi ritam j.d.o.o., koja posluje pod imenom Oaza Istriana nekretnine. Tuženica ističe da je upravo u članku 3. Predugovora, a na koji članak se poziva tužitelj, utvrđeno da je tužitelj kao kupac prije potpisa Predugovora tuženici kao prodavateljici isplatio iznos od 10.000,00 EUR na ime kapare, dok je agencijsku proviziju u iznosu od 4.000,00 EUR za posredovanje prilikom kupoprodaje nekretnine kupac platio u cijelosti izravno agenciji. Tuženica posebno ističe i citira stavak 3. članka 3. Predugovora: „Iznos kapare ne uračunava se u kupoprodajnu cijenu, te je prodavatelj po isplati cjelokupnog kupoprodajnog iznosa dužan vratiti danu kaparu kupcu i to iznos od 10.000,00 eura“, a koji stavak nedvojbeno ukazuje na to da je tuženica kao prodavateljica primila kaparu u iznosu od 10.000,00 EUR. S tim u vezi, tuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, odnosno u pogledu iznosa od 4.000,00 EUR na ime agencijske provizije tuženica ističe da je tužitelj eventualno trebao utužiti imenovanu agenciju, a ne ovdje tuženicu, obzirom da ona navedeni iznos nije primila. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji prelazi novčani iznos od 1.000,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te naložiti tužitelju naknadu prouzročenih parničnih troškova.

3. U postupku su pročitane isprave: Predugovor od 3. studenog 2023. (stranica 5-9), obavijest o odbijanju zahtjeva za stambeni kredit (stranica 10), poziv na povrat od 7. ožujka 2024. (stranica 11-13) te su pročitani iskazi svjedoka RZ (stranica 29), ĐZ (stranica 51-52), tužitelja (stranica 53-54) i tuženice (stranica 54-56).

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 5.000,00 EUR na ime povrata ostatka iznosa koji je tužitelj uplatio prilikom sklapanja Predugovora o kupoprodaji nekretnine od 3. studenog 2023. (u nastavku: Predugovor). Nije sporno da je sklopljen Predugovor, da je tužitelj kao kupac tom prilikom isplatio iznos od 14.000,00 EUR, da je ugovoreno vraćanje kapare u slučaju da se tužitelju ne odobri stambeni kredit, da kredit nije odobren i da se kapara treba vratiti kupcu. Sporno je što se od iznosa od 14.000,00 EUR odnosi na kaparu i koji je iznos vraćen tužitelju kao kupcu, odnosno je li tužitelju vraćen cjelokupni iznos koji mu je prema dogovoru i Predugovoru trebao biti vraćen. Tuženica je priznala tužbeni zahtjev u visini 1.000,00 EUR pa se u postupku o tom dijelu, kao nespornom, nije raspravljalo.

6. Čitanjem Predugovora sud je utvrdio da je u članku 3. stavku 1. navedeno da je kupac prije potpisivanja Predugovora isplatio prodavateljici iznos od 10.000,00 EUR na ime kapare (od kojih se prodavateljici uzima na ime agencijske provizije iznos od 2.700,00 EUR) i agencijsku proviziju u iznosu od 4.000,00 EUR za posredovanje prilikom prodaje nekretnine, koju plaća kupac u cijelosti izravno agenciji Brzi ritam j.d.o.o. koja posluje pod imenom Oaza Istriana nekretnine. Nadalje je u stavku 3. ugovoreno da se iznos kapare ne uračunava se u kupoprodajnu cijenu te je prodavatelj po isplati cjelokupnog kupoprodajnog iznosa dužan vratiti danu kaparu kupcu i to iznos od 10.000,00 EUR. U članku 4. stavku 3. ugovoreno je da u slučaju da se kupcu ne odobri zatraženi stambeni kredit ili se ne odobri u ugovorenom kupoprodajnom iznosu, što kupac mora potkrijepiti dokumentacijom od banke, prodavatelj je suglasan da se kapara vraća kupcu.

7. Na glavnoj raspravi 4. rujna 2025. saslušana je svjedokinja RZ, a na glavnoj raspravi 9. srpnja 2026. saslušani su svjedok ĐZ i parnične stranke.

8. Svjedokinja RZ, tužiteljeva zaručnica, iskazala je da su ona i tužitelj tražili stan za sebe i da je je za stan koji su trebali kupiti dogovoreno plaćanje pologa u visini 14.000,00 EUR, da je tužitelj taj novac odnio u gotovini sa sobom kada je išao s prodavateljicom potpisati predugovor kod javnog bilježnika, čemu svjedokinja RZ nije bila prisutna pa nije mogla reći kome je točno predan taj novac. Na upit je li znala na šta se odnosi tih 14.000,00 EUR navodi da je to sve bio polog i da po njezinom saznanju nije se pričalo da će nešto od toga ići agenciji. Zatim je navela da je od plaćenog iznosa vraćeno 9.000,00 EUR i da ne zna tko im je taj iznos vratio jer je to primio tužitelj. Navela je i da je vidjela predugovor i u njemu je bilo navedeno da se daje 14.000,00 EUR na ime pologa. Kada joj se predočuje članak 3. Predugovora na stranici 5 spisa navodi da to nije predugovor koji je ona vidjela jer da članak 3. nije bio tako sastavljen te da je Predugovor koji je potpisan vidjela nakon što je potpisan i ovjeren kod javnog bilježnika. Pretpostavlja da je Predugovor sastavljao agent za nekretnine. Agent ĐZ bio je posrednik u komunikaciji s prodavateljicom jer tužitelj i svjedokinja ne pričaju talijanski. Nema saznanja tko je sve bio prisutan prilikom ovjere kod javnog bilježnika i ne zna je li postojao dogovor o posredničkoj naknadi između tužitelja i agencije. Na upit je li joj poznata osoba PZ, navodi da je, zato što je on imao ključeve od stana i on je otvorio stan kad su ga došli pogledati, a ĐZ je s njime komunicirao u vezi otvaranja i razgledavanja stana. Potom navodi da su se ona i tužitelj za povrat novca obraćali ĐZ, koji im je rekao da treba dobiti još 5.000,00 EUR od tuženice i da kada dobije od nje novac da će im vratiti taj ostatak od 5.000,00 EUR. Navodi da je ĐZ rekao da je gospođa HZ pristala vratiti taj novac, ali do toga nije došlo zato što su uvijek bile neke isprike: ili se ona nije javila, ili se nisu stigli naći, a 90% vremena je govorio da nije dobio novac od gospođe HZ. Pojašnjava da se to odnosi na nevraćeni iznos od 5.000,00 EUR.

9. Svjedok ĐZ, tadašnji zakonski zastupnik agencije BRZI RITAM j.d.o.o., iskazao je da je njegova agencija za nekretnine bila posrednik u predmetnoj kupoprodaji, a pregovore da je vodio PZ, iz razloga što je on pronašao nekretninu i zato što zna talijanski. Sklopljen je Predugovor u kojem je dogovoreno da se kapara vraća ako kupac ne uspije ishoditi kredit, što inače nije uobičajeno, ali su ovdje tako ugovorili. Kada mu se čita članak 3. Predugovora, svjedok navodi da je kupac dao 14.000,00 EUR u gotovini i, iako je u predugovoru navedeno da se od toga 10.000,00 EUR odnosi na kaparu, da su oni cijeli taj iznos smatrali kaparom, i u slučaju da se ne sklopi glavni ugovor, trebalo je taj cijeli iznos vratiti kupcu. Predugovor su potpisali kod javnog bilježnika Nansi Kopić, a PZ je preuzeo taj iznos od 14.000,00 EUR. Bio je dogovor da će se nakon sklapanja glavnog ugovora iznos agencijske provizije od 3% na 135.000,00 EUR (4.000,00 EUR) podijeliti na tri jednaka dijela između svjedoka ĐZ, PZ i [adresa] izvanbračne supruge, a ostatak u iznosu od 10.000,00 EUR trebao se vratiti kupcu. Svjedok zatim obrazlaže da mu je PZ, nakon što kupcu nije odobren kredit, i kupac je to potkrijepio odgovarajućom dokumentacijom, donio zapečaćenu kuvertu i rekao da su u njoj novci koje treba vratiti kupcu, da se odmah nakon toga našao s kupcem u svom uredu i kada su otvorili kuvertu vidjeli su da je unutra 9.000,00 EUR. Svjedok navodi da je potom zvao sam PZ i da mu je on rekao da će kroz par dana donijeti još 5.000,00 EUR, koje da će tražiti od prodavateljice. Nakon toga, PZ je odugovlačio i na kraju nikada nije predao još tih 5.000,00 EUR. Na upit zašto je tražio od tuženice 5.000,00 EUR i je li nešto od primljenog iznosa PZ njoj ikada predao, svjedok navodi da ne zna i da ne zna što je PZ radio s tih 14.000,00 EUR koje je primio, samo može potvrditi da je PZ primio taj iznos. Zatim svjedok iskazuje da mu se PZ obratio u ime prodavateljice, a na upit od koga su trebali naplatiti proviziju, navodi da od prodavateljice i potom pojašnjava da bi po sklapanju glavnog ugovora provizija bila naplaćena u iznosu od 4.000,00 EUR od kupca, a koji je iznos kupac već bio predao PZ te u iznosu od 2.700,00 EUR od prodavateljice, što bi se naplatilo od nje nakon sklapanja glavnog ugovora. Navodi i da je PZ pregovarao i oko cijene i oko provizije te je prodavateljici snizio proviziju iz razloga što je ona spustila cijenu nekretnine. Svjedok dalje navodi da je on sastavljao Predugovor i da ga je prije potpisivanja dao svima na uvid, a kod javnog bilježnika ugovor je čitan i PZ ga je prevodio. Nije sklopio ugovor o posredovanju jer je imao povjerenja u PZ i smatrao je da je pošten, a [adresa] je uvjet bio da se novac čuva kod njega i da agencija ne sklapa sa strankama ugovor o posredovanju, inače da će prodati nekretninu nekome drugome, jer da je navodno bilo puno zainteresiranih kupaca. Da je bio sklopljen ugovor o posredovanju, agencija bi čuvala novce, no na zahtjev PZ novci su se čuvali kod njega. Dalje na upit svjedok pojašnjava da je bilo dogovoreno da u slučaju kupac ne uspije dobiti kredit, tada mu se treba vratiti cjelokupni iznos od 14.000,00 EUR.

10. Tužitelj je u iskazu naveo da je do saznanja o prodaji predmetnog stana došao preko Lukine agencije i da je sve komunicirao s ĐZ. Što se tiče rezervacije u iznosu od 14.000,00 EUR, navodi da je te novce posudio i bilo je dogovoreno da mu se taj iznos vrati nakon što ishodi kredit i nakon što se sklopi glavni ugovor. PZ se sjeća kada su gledali stan, a ne sjeća se da ga je vidio kod javnog bilježnika kada su potpisivali Predugovor. Tužitelj zatim navodi da je tamo bilo više ljudi, da je kod javnog bilježnika došao ravno s posla, još u uniformi i da je bio u žurbi te kada je davao iznos od 14.000,00 EUR, ušli su u odvojenu prostoriju i tamo da je stavio novac na stol. Navodi da je bila prisutna prodavateljica, njezin suprug, ĐZ, a ako je netko još bio prisutan, toga se ne sjeća. Ne sjeća se kako izgleda PZ. Potom iskazuje da je otišao nakon što je ostavio novce na stolu pred prodavateljicom i nije vidio tko je na kraju te novce uzeo. Nakon što se ispostavilo da mu nije odobren kredit, našao se s ĐZ, koji mu je donio zatvorenu kuvertu u kojoj je bilo 9.000,00 EUR. Tužitelj navodi da se ĐZ također iznenadio da je u koverti taj iznos, a ne 14.000,00 EUR, ispred njega je nazvao PZ i PZ mu je rekao da će prodavatelji vratiti još 5.000,00 EUR, da im samo treba nešto vremena jer da im je ovo sada naglo. Tužitelj dalje navodi da nije potpisao da je primio tih 9.000,00 EUR, jer je smatrao da će se potpisati potvrda o tome kada dobije još razliku. Na upit punomoćnika tuženice odgovara da je ugovor sastavio ĐZ i dao mu ga na uvid dva-tri dana prije potpisivanja. Tužitelj pretpostavlja da je kod javnog bilježnika bio isti ugovor, navodi da je na brzinu provjerio ključne odredbe i one su mu bile u redu. Što se tiče agencijske provizije, ĐZ mu je rekao da će to lako rješavati naknadno, samo da sada uplati rezervaciju, zato što je navodno bilo puno zainteresiranih kupaca. Tužitelj iskazuje da je vidio da u ugovoru piše da je 10.000,00 EUR kapara, a 4.000,00 EUR provizija, ali da mu je ĐZ ponavljao da će mu se u slučaju ako mu ne bude odobren kredit, vratiti 14.000,00 EUR. Tužitelj pojašnjava da je znao da će agencijska provizija biti 3% od ugovorene kupoprodajne cijene, ali ukazuje da je to je bilo samo za slučaj da se kupoprodaja realizira, u suprotnom je trebao dobiti natrag svih plaćenih 14.000,00 EUR, da mu je ĐZ govorio da on nije uzeo proviziju i da će mu se vratiti 14.000,00 EUR i da su mu to dužni vratiti prodavatelji, a PZ se spominjao kao posrednik. Na upit punomoćnice tuženice odgovara da je kod javnog bilježnika bio prisutan jedan stariji čovjek s naočalama, ali ne zna koja je bila njegova uloga tamo i je li on prevodio.

11. Tuženica je u iskazu navela da je PZ za nju prevodio sve što joj je trebalo i ona mu je plaćala usluge prevođenja, zatim da kada je saznao da imaju stan za prodaju, rekao joj je da zna jednog agenta za nekretnine i prezentirao je taj stan ĐZ. Tuženici je to bilo u redu i složila se s time. Napominje da je ona taj stan platila u gotovini kada ga je kupovala i da nije znala da postoji bilo kakav problem oko prolaza. Postignut je dogovor s ĆZ, on je za kupnju stana trebao ishoditi kredit, no ispostavilo se da se ne može ishoditi kredit iz razloga što postoji problem s prolazom do stana. Dalje navodi da je kod potpisivanja predugovora kod javnog bilježnika ĐZ izvadio iz kuverte 10.000,00 EUR i iz toga izdvojio 2.700,00 EUR na ime svoje provizije, a tuženici predao 7.300,00 EUR. Zatim je navela da kada je saznala da se ne može ishoditi kredit i da se prodaja neće realizirati, znala je da treba vratiti 10.000,00 EUR i to je i učinila tako da ih je predala PZ u kuverti, kako bi ih on predao ĐZ. Novce nije predala izravno ĐZ, nego PZ, upravo iz razloga što je s PZ komunicirala. Tuženica postavlja pitanje zašto bi dala samo 9.000,00 EUR i zašto bi se ovdje sada sudila zbog 1.000,00 EUR. Navodi da je za nju bio šok kada je nakon 2-3 mjeseca dobila dopis odvjetnika u kojem je pisalo da je dala samo 9.000,00 EUR, a da je trebala dati 14.000,00 EUR. Ističe da joj ovo nije prva kupoprodaja i da joj se nikada ovako nešto nije dogodilo. Također napominje da njoj nikada nitko nije dao Predugovor preveden na talijanski, da je PZ bio prisutan kod javnog bilježnika, ali ispred vrata i nije joj prevodio. On je bio prisutan jer je on bio spona između prodavateljice i ĐZ, jer ĐZ ne priča talijanski, a ona ne priča hrvatski. Na upit zašto je potpisala predugovor, odgovara da je imala povjerenja u PZ, koji joj je rekao da se daje na ime kapare 10.000,00 EUR, da od toga 2.700,00 EUR plaća ĐZ proviziju, da kupac treba ishoditi kredit i da u slučaju da ne bude moguć kredit, mora vratiti 10.000,00 EUR. Navodi da nakon što je vratila tih 10.000,00 EUR, tražila je od ĐZ povrat 2.700,00 EUR, a od PZ potvrdu o povratu kapare, što nije dobila. Napominje kako je kasnije PZ tužila zato što je saznala da joj je ukrao neke novce, odnosno zadržao za sebe novce koje mu je davala za druge svrhe, ukupno oko 33.000,00 EUR, te je tu parnicu dobila. Ukazuje da nije jedina koju je PZ prevario za novac, naknadno je saznala da je to učinio i njezinim prijateljima s kojima ga je upoznala. Dalje ističe da je u odgovoru na tužbu priznala kao osnovan zahtjev na isplatu 1.000,00 EUR samo iz razloga što nema nikakvu potvrdu da je vratila 10.000,00 EUR, iako ih je vratila, ali da je voljna iz vlastitog džepa platiti još 1.000,00 EUR, no da 4.000,00 EUR koje se dalje spominju nije nikada primila i stoga smatra da ih nije dužna vratiti. Navela je da shvaća da je ĆZ pretrpio štetu, ali da je također i sama oštećena.

12. Sud u pretežnom dijelu prihvaća iskaze svjedoka i stranaka kao istinite, osim u dijelovima koji će u nastavku biti obrazloženi, no za naglasiti je da se njihovi iskazi u suštini i ne razlikuju te su u skladu s materijalnim dokazima u spisu. Iskaz svjedokinje RZ sud prihvaća kao istinit, s time da u dijelu u kojem je navela da je svih 14.000,00 EUR bio polog i da se po njezinom saznanju nije pričalo da će nešto od toga ići agenciji, valja ukazati da je očito bilo nesporazuma u komunikaciji i da niti kupcima niti prodavateljici nije bilo jasno iskomunicirano što je s agencijskom provizijom ako do kupoprodaje ne dođe. Svjedokinja je i navela da ne zna je li postojao dogovor o posredničkoj naknadi između tužitelja i agencije. Nadalje, svjedok ĐZ prema ocjeni ovog suda iskazivao je istinito, međutim iskaz je konfuzan u dijelu kojem je naveo da iako je u Predugovoru navedeno da se 10.000,00 EUR odnosi na kaparu, da su oni cijeli iznos od 14.000,00 EUR smatrali kaparom i da u slučaju da se ne sklopi glavni ugovor, trebalo je taj cijeli iznos vratiti kupcu. Zatim je u nastavku naveo da je dogovor bio da će se nakon sklapanja glavnog ugovora iznos agencijske provizije od 3% na 135.000,00 EUR (4.000,00 EUR) podijeliti na tri jednaka dijela između tri posrednika, a ostatak u iznosu od 10.000,00 EUR vratiti kupcu. U konačnici je pojasnio da bi po sklapanju glavnog ugovora provizija bila naplaćena u iznosu od 4.000,00 EUR od kupca, a koji je iznos kupac već bio predao PZ. Dakle, za zaključiti je da je kapara bila 10.000,00 EUR, a agencijska provizija koja se naplaćuje od kupca 4.000,00 EUR i očito je namjera svih sudionika bila ta da se u slučaju da ne dođe do sklapanja glavnog ugovora zbog nemogućnosti ishodovanja kredita, cijeli taj iznos vrati kupcu, ali bit je u tome da je iznos dužan vratiti onaj koji ga je primio.

13. Tužitelj je sam iskazao da je stavio novce na stol, da se žurio i da nije vidio tko je na kraju te novce uzeo. Iz iskaza tuženice, koji ovaj sud u cijelosti ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim, proizlazi da je njoj ĐZ iz iznosa što ga je dao kupac, predao na ruke 7.300,00 EUR, dakle kaparu od 10.000,00 EUR umanjio je za 2.700,00 EUR agencijske provizije, koji iznos nije predmet ovog postupka. Tuženica je jasno iskazala da zna da je trebala vratiti 10.000,00 EUR, jer je zapravo toliko primila, nego je iz toga odmah isplatila svoj dio agencijske provizije. Međutim, 4.000,00 EUR tuženica nikada nije primila, niti je to bilo njoj namijenjeno. Njoj je namijenjeno 10.000,00 EUR, a 4.000,00 EUR je bilo za agencijsku proviziju, kako je i navedeno u Predugovoru, a što uostalom i sam tužitelj navodi u tužbi. Zaključak je da je za povrat iznosa od 14.000,00 EUR kojeg je kupac platio, tuženica bila dužna vratiti 10.000,00 EUR, a 4.000,00 EUR dužan mu je vratiti posrednik koji je zadržao taj iznos.

14. Iz iskaza svjedoka i parničnih stranaka za zaključiti je da je 5.000,00 EUR primio i zadržao PZ. Naime, svjedokinja RZ navela je da im je ĐZ rekao da je tuženica pristala vratiti taj novac, ali do toga nije došlo zato što su uvijek bile neke isprike. Zatim, svjedok ĐZ naveo je da je njemu PZ rekao da će kroz par dana donijeti još 5.000,00 EUR, koje da će tražiti od prodavateljice, a potom je svjedok izjavio da su se novci čuvali kod PZ, na njegov zahtjev. Naposlijetku, tužitelj je u iskazu naveo da se ĐZ također iznenadio da je u kuverti 9.000,00 EUR umjesto 14.000,00 EUR te je ĐZ ispred njega nazvao PZ, koji mu je rekao da će prodavatelji vratiti još 5.000,00 EUR. Iz svega navedenog razvidno je da je tuženica PZ predala 10.000,00 EUR da vrati tužitelju, od čega je PZ izdvojio za sebe 1.000,00 EUR i umjesto da vrati iznos od 10.000,00 EUR koji mu je tuženica predala, zajedno s iznosom od 4.000,00 EUR koji je primio i koji se trebao čuvati kod njega, ĐZ je predao kuvertu s 9.000,00 EUR te ju je ĐZ kao takvu predao tužitelju i tada su vidjeli iznos. Isto tako, ĐZ je tužitelju prenio netočnu informaciju da je tuženica pristala vratiti još cijeli iznos koji je nedostajao, samo iz razloga što je takvu netočnu informaciju njemu dao PZ.

15. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, u nastavku: ZOO) propisano je: Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

16. U konkretnom slučaju nakon obavijesti o tome da nije moguće ishoditi kredit za kupnju predmetnog stana, otpala je osnova po kojoj je tuženica primila 10.000,00 EUR i po kojoj su posrednici u prodaji primili 4.000,00 EUR te je kupcu trebalo vratiti ukupan iznos od 14.000,00 EUR. Takav dogovor bio je volja stranaka i upravo je tako i navedeno u Predugovoru. Tužitelj dakle ispravno tvrdi da mu je trebalo izvršiti povrat 14.000,00 EUR, međutim tuženičin prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na iznos od 4.000,00 EUR je osnovan, iz razloga što nije ona taj iznos primila, nego samo iznos od 10.000,00 EUR. Taj je iznos bio kapara koja se ne uračunava u cijenu, kako je i navedeno u Predugovoru. Iznos od 4.000,00 EUR bio je agencijska provizija koja je zapravo od kupca naplaćena unaprijed te je bio dogovor da će se vratiti ako se kupoprodaja ne realizira, no taj iznos tužitelj može s uspjehom potraživati jedino od posrednika u prodaji koji ga je primio i zadržao, ne od tuženice.

17. Sukladno svemu navedenome, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

18. S obzirom na to da je tuženica odmah u odgovoru na tužbu priznala tužbeni zahtjev do iznosa od 1.000,00 EUR, daljnji se postupak vodio radi razjašnjenja je li tuženica dužna tužitelju isplatiti i 4.000,00 EUR, a koje je potraživanje tužitelja prema tuženici utvrđeno neosnovanim. U odnosu na priznat dio potraživanja od 1.000,00 EUR, o trošku je odlučeno na temelju odredbe članka 157. ZPP-a. Nadalje, tužbeni zahtjev odbijen je u preostalom iznosu od 4.000,00 EUR, te je u odnosu na taj dio o troškovima odlučeno na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

19. O visini troškova odlučeno je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023, u nastavku: Tarifa) te tuženici pripada 100 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8.1.), 100 bodova za zastupanje na ročištu 9. siječnja 2025. (Tbr. 9.1.), 100 bodova za zastupanje na ročištu 4. rujna 2025. (Tbr. 9.1.), 100 bodova za zastupanje na ročištu 9. srpnja 2026. (Tbr. 9.1.), 25 bodova za sastav podneska od 22. rujna 2025. (Tbr. 8.4.) i 50 bodova za ročište za objavu presude (Tbr. 9.3.), što čini ukupno 475 bodova, a što množeno s vrijednošću boda 2,00 EUR (Tbr. 54.) i uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 46.) iznosi 1.187,50 EUR. Nije priznat trošak sastava podneska od 31. listopada 2025. jer u njemu tuženica obrazlaže dokazni prijedlog iz svog podneska od 22. rujna 2025., a za što je priznat trošak pa još jedan podnesak u tom smjeru nije bio potreban. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Puli 24. srpnja 2026.

Sutkinja

Tina Aflić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun., uz rj. o sudskoj pristojbi na presudu

- tuženici po pun.