REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-328/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZTV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanja Godek -Glavina, odvjetnica u Koprivnici, protiv tužene ZT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Kurcinak, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Kunštić i Zoran Kurcinak u Koprivnici, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-64/2022-37 od 13. prosinca 2024., u sjednici održanoj 24. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-64/2022-37 od 13. prosinca 2024. u točki I. izreke tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice u iznosu od 705,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. rujna 2022. do isplate.

II. U preostalom pobijanom dijelu se žalba tuženice odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-64/2022-37 od 13. prosinca 2024. potvrđuje:

- u točki I. izreke kojim je određeno da je tuženica dužna tužiteljici naknaditi imovinsku i neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti u novčanom iznosu od 2.555,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos od 2.500,00 eura teku od 16. rujna 2022. do isplate, a na iznos od 55,75 eura od 13. prosinca 2024. do isplate i - u točki III. izreke.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak žalbe u iznosu od 34,38 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom određeno je da je tuženica dužna naknaditi tužiteljici imovinsku i neimovinsku štetu u iznosu od 3.261,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos od 3.205,33 eura teku od 16. rujna 2022., dok na iznos od 55,75 eura teku od 13. prosinca 2024. do isplate (točka I. izreke). Ujedno su tužiteljici dosuđeni parnični troškovi u iznosu od 1.459,00 eura s pripadajuć im zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. prosinca 2014. do isplate (točka III. izreke). Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu zateznih kamata koje na dosuđeni iznos glavne tražbine od 55,75 eura teku za vrijeme od 16. rujna 2022. do 12. prosinca 2024., a prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 853,33 eura sa zateznim kamatama, no taj dio prvostupanjske odluke nije predmetom pobijanja žalbom i kao takav je postao pravomoćan.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u točkama I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, osporava vlasništvo psa, a time i svoju pasivnu legitimaciju, osporava da bi pas koji je prouzrokovao štetu predstavljao opasnu stvar, osporava svoju odgovornost kao roditelja maloljetnog vlasnika psa za štetu, ističe prigovor podijeljene odgovornosti te osporava visinu naknade neimovinske štete kao previsoko odmjerenu. Osporava i odluku o parničnim troškovima, a posebno tužiteljici priznate troškove za podneske od 19. prosinca 2022. i 23. veljače 2024., ujedno smatrajući da sud pri dosudi troškova nije imao u vidu ni djelomično povlačenje tužbe za iznos od 853,33 eura. Žalbeni je prijedlog tuženice preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz dosudu tuženici parničnih troškova, podredno taj dio prvostupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je prema odredbi članka 359. ZPP-a.

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete na ime tuđe njege i pomoći uslijed napada psa , registriranog kao vlasništvo maloljetnog sina tuženice, i to ugrizom za lijevu nadlakticu tužiteljice.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužiteljičin zahtjev u pogledu glavne tražbine u cijelosti, odbivši ga samo u manjem dijelu koji se odnosi na zatezne kamate koje teku na iznos imovinske štete, u bitnome s obrazloženjem da pas koji je ugrizao tužiteljicu, kao pas velike pasmine koji je prethodno već ugrizao supruga tužiteljice i kojeg sada obitelj tuženice vodi u šetnju s povodcem i brnjicom, predstavlja opasnu stvar, da tužiteljica svojim postupanjem ni na koji način nije izazvala napad psa, a da je tuženica, kao roditelj koji je psa povjerio maloljetnom sinu, bila obvezna voditi računa o tome da isti predstavlja opasnu stvar i da njegovo izvođenje izvan kuće i dvorišta mora biti provedeno tako da ne predstavlja opasnost za druge , slijedom čega postoji i odgovornost tuženice za nastalu štetu čiji opseg i visina proizlaze iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka koji su stranke prihvatile bez primjedbi.

7. Ispitavši pobijani dio prvostupanjske presude u granicama razloga određenih u žalbi tuženice, pazeći pritom po službenoj dužnosti na zakonom predviđene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog žalbenog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, ali je materijalno pravo pogrešno primijenjeno prilikom odmjeravanja naknade neimovinske štete pa postoje uvjeti za preinaku prvostupanjske presude u tom dijelu.

8. Pobijani dio prvostupanjske presude nema nedostataka zbog kojih se njegova pravilnost ne bi mogla ispitati, izreka je u tom dijelu određena, jasna i u suglasju s obrazloženjem, u okviru kojeg su navedeni valjani i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koje su utvrđene na temelju izvedenih dokaza, a u pogledu kojih ne postoji proturječnost između njihovog sadržaja u spisu i onoga što se o njihovom sadržaju navodi u prvostupanjskoj odluci.

8.1. U smislu žalbenih navoda, prvostupanjska odluka isto tako sadrži valjane i dostatne razloge u pogledu zaključaka prvostupanjskog suda da pas koji je ugrizao tužiteljicu predstavlja opasnu stvar, da ne postoji doprinos tužiteljice šteti, da tuženica kao roditelj maloljetnog psa snosi odgovornost za predmetnu štetu, kao i pogledu okolnosti koje su od utjecaja na visinu štete pa, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP - a, na što nisu od utjecaja drugačija tumačenja tuženice koja iznosi u žalbi.

9. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

10. Činjenično stanje je također pravilno i potpuno utvrđeno, kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine štete, ali je prilikom odmjeravanja visine neimovinske štete prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, na što tuženica s pravom upire u žalbi.

11. U ovoj fazi postupka, a cijeneći sadržaj žalbenih navoda, nije sporno da je pas Z, pasmine „Cane corso“, ugrizao tužiteljicu za lijevu ruku i da je pritom tužiteljica zadobila tjelesne ozljede. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva, a u vezi osnove sporna je pasivna legitimacija tuženice, vrsta odgovornosti s obzirom na svojstvo opasne stvari, doprinos tužiteljice šteti te odgovornost tuženice kao roditelja maloljetnog sina koji je registriran kao vlasnik psa.

12. U smislu navedenog, prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti za ovaj predmet bitnih pitanja, utvrdio sljedeće činjenice:

- da je do štetnog događaja došlo 28. srpnja 2022. kada se maloljetni sin tuženice RT nalazio na livadi s psom R koji se slobodno kretao bez povodca i bez brnjice, a tužiteljica se kretala šljunčanim putom sa svojim psom mješancem, kojom prilikom je pas Z istrčao prema psu tužiteljice, skočio na nju, srušio je na tlo na leđa i ugrizao za lijevu nadlakticu;

- da tužiteljica svojim postupanjem nije ni na koji način izazvala napad psa, na što nisu od utjecaja navodi tuženice o nedostatku socijalizacije kod psa tužiteljice i njenoj neprimjerenoj reakciji, budući da se ona samo pokušavala obraniti, a način vođenja psa Azzurra da je trebao biti takav da se ne ugrožava druge osobe koji se kreću prostorom i ne očekuju napad psa;

- da je Z pas velike pasmine („J“) koji je prije spornog događaja, u studenom 2021., već ugrizao supruga tužiteljice, a da ga nakon napada na tužiteljicu obitelj tuženice vodi u šetnju na povodcu i s brnjicom, iz čega proizlazi da takav pas predstavlja opasnu stvar;

- da je u knjižici psa R kao vlasnik upisan sin tuženice RT, u vrijeme štetnog događaja u dobi od 16 godina, ali da tuženica odgovara kao njegov roditelj jer je bila u obvezi osigurati da izvođenje psa, koji predstavlja opasnu stvar a povjeren je njezinom sinu, bude provedeno na način da se ne dovodi u opasnost druge osobe;

- da je tužiteljica u predmetnom događaju zadobila ugrizne rane uz krvni podljev lijeve nadlaktice, koje rane su kirurški obrađene, a kao posljedicu da je pretrpjela fizičke bolove jačeg intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta pet dana i manjeg intenziteta 14 dana kumulativno, zatim kratkotrajan primarni strah jačeg intenziteta te sekundarni strah jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta tri dana i manjeg intenziteta tri tjedna kumulativno, naruženje manjeg stupnja samo povremeno vidljivo trećima (u vidu dva manja ožiljka) kao i smanjenje životne aktivnosti od 3% (u vidu povremenih bolova kod većih napora ili pritiska nadlaktice, uz manji defekt mišića i manju slabost ruke);

- da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć sedam dana po dva sata dnevno.

13. Takva utvrđenja prvostupanjskog suda rezultat su valjane i savjesne ocjene dostupnih mu i predočenih dokaza, za koju je taj sud dao dostatne, dosljedne i uvjerljive razloge koji su u suglasju sa stanjem spisa, pa takva činjenična utvrđenja, kao i uz njih vezane pravne zaključke, u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud. S druge strane, drugačija argumentacija koju u okviru svoje žalbe iznosi tuženica, a koja se u bitnome svodi na njeno nezadovoljstvo činjenicama koje je utvrdio prvostupanjski sud, ničime ne dovode u pitanje opstojnost pobijanog dijela prvostupanjske presude.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženice, kraj činjenice da pas koji je izazvao predmetni štetni događaj pripada velikoj pasmini („Cane corso“), da je prethodno već ugrizao supruga tužiteljice (o čemu se vodi posebna parnica za naknadu štete) te da sama tuženica i njen maloljetni sin potvrđuju da ga nakon tih štetnih događaja više ne izvode bez povodca i brnjice, to je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da predmetni pas u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja opasnu stvar, neovisno o tome je li isti službeno registriran kao opasna pasmina.

14.1. Ulaženje, u okviru žalbenih razloga, u pitanja psihologije odnosno socijalizacije pasa te predvidljivosti ili nepredvidljivosti njihovog postupanja, kao ni defenzivna reakcija tužiteljice koja je instinktivno željela zaštititi sebe i svoga psa (uzimajući ga u naručje), ne umanjuju tuženičinu odgovornost za štetu niti ukazuju na doprinos tužiteljice šteti. Osim toga, takva reakcija tužiteljice uobičajeno i očekivano ne bi trebala dovesti do napada psa, što potvrđuje i sama tuženica kada iskazuje da njen pas ne napada sve pse koje ljudi drže u naručju.

15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odgovornost tuženice polazeći od odredbe članka 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO) kojom je propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, dovodeći pritom takvu objektivnu odgovornost (članak 1063. ZOO-a), uslijed činjenice što je kao vlasnik psa upisan tuženičin maloljetni sin, u vezu s odredbom članka 1056. stavka 4. ZOO-a kojom je propisano da roditelji odgovaraju za štetu što je prouzroči drugom njihovo maloljetno dijete koje je navršilo sedam godina života, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje.

15.1. Naime, kraj činjenice da je tuženica kao roditelj omogućila da njen maloljetni sin stekne vlasništvo nad psom koji prema svojim karakteristikama predstavlja opasnu stvar za koju se odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a da pritom nije osigurala nadzor nad maloljetnim djetetom tijekom izvođenja psa niti uvjete da briga i raspolaganje tom opasnom stvarju budu takvi da ne ugrožavaju druge osobe (vođenje psa na povodcu, s brnjicom te odgojni pristup koji bi osigurao da maloljetni sin na taj način i postupa) niti je dokazala okolnosti koje bi isključivale njezinu (predmnijevanu) krivnju, to i prema ocjeni ovog žalbenog suda proizlazi da je tuženica, solidarno s maloljetnim sinom (članak 1057. ZOO-a), odgovorna za predmetnu štetu.

15.2. K tome, na neosnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije dodatno upućuje činjenica što tuženica prije pokretanja predmetne parnice nije osporavala da bi ona bila vlasnica predmetnog psa (u postupku pred policijom ili u odgovoru na vansudski zahtjev koji joj je u povodu tužbe uputila tužiteljica), a i prema sadržaju njenog iskaza danog u ovome postupku („moj pas“, „kada šećem svojeg psa“ itd.) kao i žalbe („radi se o psu o kojem vlasnik i njegovi roditelji vode računa“) proizlazi da tuženica predmetnog psa smatra (barem dijelom) svojim, bez obzira na formalno upisano vlasništvo maloljetnog sina, čime je i solidarno odgovorna za predmetnu štetu

(članak 1107. stavak 1. ZOO-a)

16. Kraj takvog stanja stvari, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da postoje pretpostavke za dosudu tužiteljici naknade štete, sve pozivom, uz gore naznačene odredbe članka 1064. i članka 1056. stavka 4. ZOO-a, i na odredbu članka 1100. stavka 1. ZOO-a iz koje proizlazi da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, a kada nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete (odmjerene tužiteljici po osnovi članka 1095. ZOO-a), a i kada nje nema.

17. Međutim, prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja pravične naknade na ime neimovinske štete djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbu članka 1100. stavka 2. ZOO-a, budući da je pravična naknada, prema ocjeni ovog suda, tužiteljici s obzirom na sve okolnosti priznata u previsokom iznosu.

18. Sagledavajući, naime, u njihovoj ukupnosti, utvrđeni intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha koje je pretrpjela tužiteljica, vrstu zadobivene ozljede (ugrizna rana uz krvni podljev lijeve nadlaktice), zaostalo smanjenje životne aktivnosti (3%) u vidu povremenih bolova te blažeg defekta i slabosti ruke, stupanj naruženja u vidu dva manja ožiljka povremeno vidljiva trećim osobama, kao i neugodnosti pretrpljene tijekom liječenja (kirurška obrada sa šivanjem, uzimanje antibiotika i analgetika, previjanje) te najzad cilj i svrhu koju ima dosuda naknade neimovinske štete – ocjena je ovog žalbenog suda da tužiteljici, cijeneći dosadašnju sudsku praksu u odmjeravanju visine pravične naknade kao i općepoznati porast životnih troškova od posljednje izmjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske u lipnju 2020., pripada naknade neimovinske štete u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura.

19. Pribrajajući tom iznosu žalbom neosporeni iznos imovinske štete na ime tuđe njege i pomoći u iznosu od 55,75 eura (posljedično čemu isti i nije predmetom ispitivanja od strane ovog suda, članak 365. stavak 2. ZPP-a), to tužiteljici na ime naknade sveukupne štete pripada ukupan iznos od 2.555,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama kako ju je odredio prvostupanjski sud prema dospijećima neimovinske (2.500,00 eura) i imovinske štete (55,75 eura), čime su se stekli uvjeti za djelomično preinačenje točke I. izreke prvostupanjske presude.

20. Posljedično tome, valjalo je preispitati i odluku o parničnim troškovima.

20.1. U skladu s vrijednosti predmeta spora (3.261,08 eura) iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva (podnesak od 23. veljače 2024.), tužiteljica je glede osnove tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti, a u pogledu visine u konačnici sa 78% (2.555,75 / 3.261,08), pa konačni uspjeh tužiteljice u sporu iznosi, prema ocjeni ovog suda, sveukupno 89%, a tuženice preostalih 11%. Stoga, u skladu s odredbom članka 154. stavka 2. ZPP-a, tužiteljici pripadaju parnični troškovi u postotku od 78% (89% – 11%).

20.2. Na tako utvrđeni postotak nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 853,33 eura budući da se početni tužbeni zahtjev iz tužbe i konačno postavljeni tužbeni zahtjev, prema vrijednosti spora, nalaze u istom razredu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.; dalje: Tarifa) za koji je predviđena ista visina nagrade (Tbr. 7.1., 1.327,01 – 13.272,00 eura). Isto tako, troškovi vještačenja su u svojoj cjelini bili nužni za vođenje spora a, po tužiteljici zatraženi i od strane prvostupan jskog suda priznati, iznosi sudskih pristojbi (54,00 eura) trostruko su manji od iznosa pristojbi koje je tužiteljica bila dužna platiti (166,66 eura) pa nema osnove za njihovo daljnje umanjenje.

20.3. Neosnovano tuženica prigovara što je tužiteljici priznat trošak podneska od 23. veljače 2024. budući da se radi o podnesku kojim se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka i u skladu s njime uredila tužbeni zahtjev pa je trošak tog podneska ispravno priznat tužiteljici u skladu s Tbr. 8. toč. 1. Tarife, i to bez obzira na činjenicu je li podnesen u dodijeljenom roku za očitovanje budući da prekoračenje tog instruktivnog roka nije od utjecaja na nužnost takvog troška, pri čemu je podnesak dostavljen sudu i tužiteljici dovoljno vremena prije narednog ročišta za glavnu raspravu.

20.4. Nastavno na navedeno, budući da je prvostupanjski sud tužiteljici za dva podneska (19. prosinca 2022. i 23. veljače 2024.) priznao jednokratan iznos od 200,00 eura, a ne ukupno zatraženih 400,00 eura, pri čemu se trošak za podnesak od 23. veljače 2024. zatražen u iznosu od 200,00 eura, sukladno obrazloženom, ukazuje opravdanim, to nema osnove za daljnje umanjenje tužiteljici priznatog troška osnovom podneska od 19. prosinca 2022., neovisno o opravdanosti istog.

20.5. Za istaći je pritom da troškovi odvjetničkog zastupanja, kako su pojedinačno priznati u točki 34. obrazloženja prvostupanjske odluke (a opravdanost čega žalbom tuženice nije dovedena u pitanje), iznose u svome zbroju 1.405,00 eura, što uvećano za odmjerene troškove vještačenja u iznosu od 350,00 eura i sudskih pristojbi u iznosu od 54,00 eura, daje ukupan iznos od 1.809,00 eura, a ne 1.459,00 eura kako greškom navodi prvostupanjski sud.

20.6. Kada se tako dobiven trošak zastupanja (1.405,00 eura) pomnoži s novim uspjehom tužiteljice u sporu (78%) dobiva se iznos od 1.095,90 eura, čemu valja u cijelosti pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eura te troškove sudskih pristojbi u iznosu od 54,00 eura (što je trostruko manje od iznosa sudskih pristojbi koje su tužiteljici naplaćene), iz čega proizlazi da bi tužiteljici pripadali ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.499,90 eura.

20.7. Budući da taj iznos premašuje iznos koji je na ime parničnih troškova tužiteljici dosuđen točkom III. izreke prvostupanjske presude (1.459,00 eura), to bez obzira na djelomičnu preinaku prvostupanjske presude u odluci o glavnoj stvari, nema osnove za njeno preinačavanje i u odnosu na parnične troškove.

21. Slijedom svega iznesenog, odlučeno je, primjenom odredaba članka 373. točke 3. i članka 368. stavka 1. ZPP-a u pogledu glavne stvari te članka 166. stavka 2. ZPP- a u pogledu parničnih troškova, kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

22. Tuženičin uspjeh u žalbenom dijelu spora iznosi 11%, što pomnoženo sa zatraženim troškom za sastav žalbe u iznosu od 312,50 eura daje iznos od 34,38 eura, koliko je tuženici, primjenom odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 2. ZPP-a, i dosuđeno točkom III. izreke ove presude. Spisu nije priložen dokaz o plaćanju sudske pristojbe za žalbu pa taj dio žalbenog troška tuženici nije priznat.

U Puli 24. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus