Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1065/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Branke Ježek Mjedenjak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, posl.br. P-230/2023-4 od 11. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 24. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-230/2023-4 od 11. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.251,44 eur sa zateznim kamatama i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 2.731,58 eur.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 5.251,44 eur s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i 338. ZPP-a, budući da je odlučne činjenice utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, kako zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka. Također, obrazloženje pobijane presude sadrži sve elemente propisane čl. 338. ZPP-a. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, na koju se žalbom poziva tuženik, budući da je suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu suprotnosti sa stanjem spisa, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP- a jer tuženiku nije onemogućeno raspravljanje time što je prvostupanjski sud prihvatio nalaz financijskog vještaka i na njemu temeljio svoju presudu. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. U konkretnom slučaju nije sporno da je između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) s time da se tijekom trajanja Ugovora mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu. Sporna je ništetnost valutne klauzule, te posljedično tome pravo tužiteljice na povrat preplaćenog iznosa.

8. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj Ugovora o kreditu, utvrđuje da je riječ o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. st. 1. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, dalje: ZZP/07). Nadalje, imajući u vidu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenom u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača , utvrđena nepoštenost i ništetnost valutne klauzule u valuti CHF sadržane u ugovorima o kreditu, koje je ugovore, između ostalih banaka, sklapao i tuženik s potrošačima u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., pozivom na čl. 502.c ZPP -a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), prema kojima je sud vezan tom presudom u pojedinačnim parnicama koje pokrenu potrošači radi restitucije preplaćenog iznosa, prvostupanjski sud zauzima stav da je sporna valutna klauzula ništetna, pa je prihvatio tužbeni zahtjev na restituciju iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

9. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o direktnom učinku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118.ZZP/14, nisu osnovani. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda da sukladno čl. 502.c ZPP-a pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, ima direktan učinak u ovom sporu s obzirom da se ista odnosi i na tuženika, zbog čega je sud vezan za utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule u CHF.

10.1.U odnosu na navode tuženika da je tužiteljica imala mogućnost odabira valute kredita (eur, kn ili CHF) valja reći da je u konkretnoj pravnoj situaciji pravno relevantno to što nedvojbeno proizlazi da tužiteljici nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica, kao prosječni korisnik kredita, mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, što je tuženik znao i bio svjestan postojanja takvog rizika, dok prosječni potrošač to nije znao.

10.2.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača” ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva. Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužiteljici kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužiteljice. Ovo napose iz razloga što je, po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora.

11. Irelevantni su žalbeni navodi tuženika o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer predmet spora nisu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao što to nije bilo niti predmet vještačenja (kamatna stopa), kako to neosnovano navodi tuženik u žalbi.

12. Žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koje je on predložio i da za to nije dao razloge su paušalni i time neosnovani. To stoga što nije razvidno o kojim se to dokaznim prijedlozima radi. Ranija presuda donesena u ovom predmetu ukinuta je upravo zbog toga da bi, zbog načela jednakosti oružja, bila saslušana svjedokinja IŠ koju je tuženik predložio, da bi na ročištu održanom dana 12. ožujka 2024. tuženik izjavio da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem navedene svjedokinje.

13.1. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je trebalo uračunati i tzv. negativnu razliku, valja citirati stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske istaknut u presudi poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. koji glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita“. Kako tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja, prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev, nije bilo osnove umanjivati tužiteljičinu tražbinu s osnova tzv. negativne razlike. Tuženik je u podnesku od 16. ožujka 2022. naveo da ističe prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja, bez ikakve druge činjenice, stoga je ovaj sud mišljenja da tuženik nije dokazao da je došlo do prijeboja tražbina.

13.2. Podredno, ako bi se smatralo da je tužitelj podnio prigovor radi prebijanja, isti nije osnovan. Naime, plaćanjem nižih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, tužiteljica nije primila od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju Ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača pa se žalbom neosnovano poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao mjerodavne za odlučivanje o prigovoru radi prebijanja. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja, tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik , pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima.

14.1.U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

14.2.U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 2. ožujka 2021., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

15. Tuženik žalbenim navodima neosnovano osporava dosuđeni tijek zateznih kamata smatrajući da iste teku tek od podnošenja tužbe s obzirom da se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja od strane tuženika već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, a što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, pa pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznosa do isplate. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

16.1. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a odlučujući o parničnom trošku tužiteljice i pri tome je pravilno primijenio Tarifu koja je bila na snazi u trenutku odlučivanja o parničnom trošku.

16.2. Time što je prvostupanjski sud dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a znači da je očito odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

16.3. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da trošak pristupa na ročište radi objave presude nije trošak potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a.

16.4. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljici nije trebalo dosuditi naknadu za sastav podnesaka od 25. travnja 2022. i 20. kolovoza 2021. To stoga jer je riječ o troškovima potrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Nadalje, riječ je o obrazloženim podnescima, a ne o tzv. ostalim podnescima.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 24. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin