1              Poslovni broj: Kž-101/2023-4

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Milenke Slivar kao predsjednice vijeća, Antonije Bagarić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Sandre Galjar kao članice vijeća, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika D. R., zbog kaznenih djela iz čl. 149. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu KZ/11.), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja P. J. protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-971/2021-38 od 7. prosinca 2022., u javnoj sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024. u nazočnosti privatnog tužitelja P. J. i njegovog opunomoćenika u zamjeni N. L., odvjetnika iz Z.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Žalba privatnog tužitelja P. J. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje ZKP), oslobodio je optužbe okr. D. R., zbog dva kaznena djela klevete iz čl. 149. st. 2. Kaznenog zakona (KZ/11.).

 

Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP-a naloženo je privatnom tužitelju da naknadi troškove kaznenog postupka s naslova paušala u iznosu od 1.000,00  kn/132,72 eura i nužne izdatke okrivljenika te nužne izdatke i nagradu branitelja, o čijoj visini će se donijeti posebno rješenje.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio privatni tužitelj po opunomoćeniku Č. P., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Budući je opunomoćenik privatnog tužitelja Č. P., odvjetnik iz Z. u podnesenoj žalbi zahtijevao da ga se izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća (čl. 475. st. 1. ZKP-a), sjednica je održana u nazočnosti opunomoćenika privatnog tužitelja u zamjeni N. L., odvjetnika iz Z., koji je izložio najvažnije dijelove žalbe i ostao kod prijedloga da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a njegovo izlaganje u cijelosti je prihvatio i s njim se suglasio privatni tužitelj P. J., koji je također nazočio sjednici i u odsutnosti uredno izvješćenog branitelja okrivljenika, D. K., odvjetnika iz Z. (čl. 475. st. 3. ZKP-a).

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Žalitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, ističući da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje se odnose na djelomično prihvaćanje iskaza privatnog tužitelja, s obrazloženjem koje ulazi u sferu činjeničnih pitanja, na koja će biti odgovoreno u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovdje treba reći da su razlozi suda o odlučnim činjenicama, koje su utvrđene izrekom pobijane presude, potpuno jasni i određeni, time da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao razumljive i argumentirane razloge u odnosu na sve odlučne činjenice temeljem kojih se njegovi zaključci mogu uspješno ispitati, neovisno o tome što se žalitelj sa tim zaključcima ne slaže. Navedeno se odnosi i na obrazloženje suda o prihvaćanju iskaza privatnog tužitelja u većem dijelu, koji je potvrđen izvedenim dokazima, što je argumentirano obrazloženo na str. 24 pobijane presude pa se žalitelj, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na istaknutu argumentaciju prvostupanjskog suda.

 

7. Ovaj sud, dakle, smatra da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupa na koju ukazuje žalitelj niti koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP-a, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj prigovara ocjeni izvedenih dokaza i zaključcima koje je iz takve ocjene izveo prvostupanjski sud, jer je nekritički prihvatio obranu okrivljenika, koji ne osporava sadržaj predmetne izjave, ali tvrdi da nije imao namjeru vrijeđati ni klevetati privatnog tužitelja, već je kao suborac i prijatelj pok. Ž. M. C. osjećao  ljudsku dužnost da reagira kako ne bi sve otišlo u krivom smjeru, kao neki prijašnji nedovršeni projekti privatnog tužitelja.

 

9. Drugostupanjski sud je pažljivo analizirao ocjenu rezultata provedenog dokaznog postupka i smatra da je prvostupanjski sud, na temelju savjesne analize i ocjene obrane okrivljenika, dovodeći je u vezu sa provedenim dokazima, ispravno i zakonito donio oslobađujuću presudu, ne nalazeći dokazanim da je okrivljenik počinio terećena kaznena djela.

 

10. Tako je prvostupanjski sud, na temelju detaljno provedenog dokaznog postupka, ispravno utvrdio da su inkriminirane činjenične tvrdnje, opisane u djelu pod toč. 1. izreke presude, koje se odnose na nerealizirani projekt D. ratnika u B., istinite, što proizlazi iz iskaza svih ispitanih svjedoka, jer taj projekt u kome je sudjelovao privatni tužitelj, iz razloga koji su, po njemu, objektivne prirode, nije dovršen ni realiziran. Nastavno riječima „opet će se na račun našeg mrtvog prijatelja skupljati novce, što se na koncu dogodilo, a da će novaca nestat, a spomenika neće biti, i čemu skupljanje novaca, čemu torbarenje“, okrivljenik je, odgovarajući na upit zašto ne sudjeluje u projektu izgradnje spomen parka „Ž. M. C.“, izrazio svoje mišljenje o razlogu neodazivanja svečanosti otvaranja spomen parka svom poginulom suborcu Ž. M., kojega privatni tužitelj nije ni poznavao, neodobravajući takav način donatorskog prikupljanja novca i realizacije projekta. Okrivljenik pri tome ni na koji način nije klevetao privatnog tužitelja, jer nije iznosio nikakve neistinite činjenične tvrdnje koje mogu škoditi njegovoj časti i ugledu, neovisno o tome što ih privatni tužitelj subjektivno smatra klevetničkim odnosno uvredljivim, što nije relevantno za opstojnost kaznenog djela klevete, već je odlučna svijest i znanje okrivljenika da je sadržaj njegove izjave neistinit i volja da pred drugima iznese neistinite činjenične tvrdnje, koje mogu škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja.

 

11. S tim u vezi valja reći da je prvostupanjski sud argumentirano obrazložio, koju argumentaciju u cijelosti prihvaća i ovaj sud, kako se izraz „torbarenje“, koji znači muljanje, mešetarenje, nezakonito poslovanje i kojim se može uvrijediti drugoga, u kontekstu cjelokupne izjave okrivljenika, ne odnosi na osobu privatnog tužitelja, već na način kako se vode projekti izgradnje spomenika Domovinskog rata. Okrivljenik je pri tome objasnio da je imao opravdani razlog tako se izraziti, obzirom na negativnu konotaciju većeg dijela braniteljske populacije na način prikupljanja sredstava za projekte, koji nisu realizirani pa se u konkretnom slučaju ne može raditi ni o kaznenom djelu uvrede iz čl. 147. st. 1. i 2. KZ/11.

 

12. Nedvojbeno je, dakle, da inkriminirane riječi u izjavi okrivljenika povodom otvaranja spomen parka „Ž. M. C.“ u Z., gdje je privatni tužitelj bio predsjednik  I. odbora za uređenje P., sadrže u sebi verbalnu kritiku načina prikupljanja novca i realizacije projekata koji nose obilježja Domovinskog rata, od kojih su neki ostali nerealizirani, ali u predmetnoj izjavi okrivljenika nema nikakvog nasrtaja na obiteljski život ili osobu privatnog tužitelja koji, kada se prihvatio organizacije takvih projekata, treba biti svjestan da će njegov rad biti pod određenom pojačanom lupom javnosti, osobito braniteljskih udruga, pa i na neugodan način i kao takav dužan je trpjeti i grublja propitivanja javnosti o načinu realizacije predmetnih projekata.

 

13. U odnosu na kazneno djelo pod toč. 2. izreke presude, prvostupanjski sud je pravilno i opravdano prihvatio iskaz svjedokinje S. V., novinarke portala D..hr, koja nema nikakvog razloga neistinito iskazivati, a žalitelj, osporavajući vjerodostojnost njenog iskaza, nije iznio nikakve argumente u prilog neuvjerljivosti i diskreditacije njenog iskaza. Svjedokinja je decidirano navela kako joj okrivljenik kritičnog dana 12. studenog 2017. nije dao nikakvu izjavu, već je njegovu izjavu od prethodnog dana, koju je dao u programu Z. T., prenijela i objavila u portalu D..hr,  za koji je o tome napisala novinski članak. Stoga je ispravan i prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da je okrivljenik, na način kako ga se tereti, počinio kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11., opisano pod toč. 2. izreke presude.

 

14. Kako, dakle, tijekom postupka nije dokazano da je okrivljenik iznosio neistinite činjenične tvrdnje koje mogu škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja, znajući da su neistinite, prvostupanjski sud ga je pravilno i zakonito, na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP-a, oslobodio optužbe za terećena kaznena djela klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11.

 

15. Iz navedenih razloga žalba privatnog tužitelja odbijena je kao neosnovana, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP-a, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je, na temelju čl. 482. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Bjelovar, 14. veljače 2024.