Poslovni broj: Usž-1616/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja GRADSKA OBALA d.o.o., Poreč, Obala maršala Tita 9, OIB: 43192957056, kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Poreč, Poreč, Gimnastička 2, OIB: 36162371878, radi šutnje uprave u predmetu izdavanja dozvole za boravak i rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1902/2025-9 od 27. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Poništava se točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1902/2025-9 od 27. veljače 2026.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 (slovima: tisućudvjestopedeset) eura u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima spora, zajedno sa zateznim kamatama koje teku, ako tuženik dobrovoljno ne plati trošak u određenom roku, od dana donošenja odluke o troškovima do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u preostalom dijelu.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 eura (slovima: tisuću petsto šezdesetdva eura i pedeset centi) u roku od 60 dana od dana primitka ovog rješenja, zajedno sa zateznim kamatama koje teku, ako tuženik dobrovoljno ne plati trošak u određenom roku, od dana donošenja odluke o troškovima do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda obustavljen je upravni spor (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 250,00 eura, s uključenim PDV-om, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima spora, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen (točka II. izreke) te je određeno da ako tuženik u ostavljenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zatezne kamate, koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate (točka III. izreke).

2. Tužitelj žalbom osporava točku II. izreke rješenja prvostupanjskog suda zbog bitne povrede odredaba upravnog spora i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS). Pozivajući se na članak 144. ZUS-a, smatra da sud može ocjenjivati nužnost pojedine radnje, a kada je ona poduzeta i nužna, ne može arbitrarno odrediti iznos naknade po slobodnoj ocjeni ispod iznosa propisanog Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine", 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa) bez jasne zakonske ovlasti za takvo odstupanje. Navodi da je u konkretnom slučaju sud utvrdio da je uspio u sporu, da nije utvrđena zlouporaba prava i da je tužba podnesena pravodobno, ali je dosudio iznos koji ne odgovara iznosu propisanom za sastav tužbe. Ističe da ZUS naknadu troškova upravnog spora vezuje uz kriterij opravdanosti tog izdatka i činjenicu da je radnja poduzeta, da je tužba zbog šutnje uprave procesna radnja s jasno propisanim pretpostavkama dopuštenosti, kao i da kriterij „stranka to može sama” ne može biti standard za umanjenje troška zastupanja jer bi došlo do nejednakog postupanja prema strankama koje ostvaruju pravo na stručnu pomoć i narušilo bi se načelo pravne sigurnosti i predvidljivosti odluke o troškovima. U odnosu na tržišno natjecanje i članak 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, smatra da se u konkretnom slučaju ne odlučuje o dopuštenosti primjene Tarife u smislu prava tržišnog natjecanja nego o naknadi troškova postupka između stranaka po pravilima ZUS-a, a i da se radi o pitanju usklađenosti Tarife s pravom Europske unije, smatra da sud ne može po vlastitoj ocjeni supstituirati tarifni sustav proizvoljnim iznosom, osobito ne bez uspostave jasnog, općeg i predvidljivog kriterija. Ističe da odluka o troškovima spora mora biti predvidljiva i utemeljena na važećem pozitivnom pravu. Smatra da dosuđeni iznos od 250,00 eura predstavlja radikalno odstupanje od očekivanog i propisanog mjerila i da praksa Europskog suda za ljudska prava na koju se sud poziva nije primjenjiva. Osporava i odluku o odbijanju troškova upravnog spora za sastav podnesaka od 29. listopada 2025. i 16. prosinca 2025., za koje smatra da su bili opravdani troškovi za zaštitu njegovih procesnih interesa i potpunog rasvjetljavanja okolnosti slučaja. Detaljno iznosi razloge zbog kojih smatra da je obrazloženje suda neprimjereno i neprihvatljivo te zbog čega donesena odluka otvara pitanje arbitrarne i nepredvidive prakse odmjeravanja troškova upravnog spora. U tom smislu posebno ističe da bi se onda ovakav pristup prvostupanjskog suda trebao primjenjivati i u situacijama kada se radi o velikim vrijednostima predmeta spora u kojima bi se onda dosuđivao veći iznos od onoga propisanog Tarifom za upravne sporove. Predlaže poništiti točku II. izreke rješenja prvostupanjskog suda i pravilno mu dosuditi cjelokupno zatražene troškove upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe uz pripadajuće zatezne kamate.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući točku II. izreke presude Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. u vezi s člankom 128. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se osporava točka II. izreke rješenja u vezi dosuđenih troškova upravnog spora.

6. Iz stanja sudskog spisa proizlazi da je tužitelj 2. listopada 2025. podnio tužbu radi šutnje uprave, da u tužbi navodi da tuženik nije u zakonskom roku odlučio o njegovom zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad od 8. svibnja 2025., da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je o zahtjevu tužitelja odlučeno rješenjem KLASA: UP/I 216-02/25-23/16152, URBROJ: 511-08-27-25-1 od 11. rujna 2025. te da je uz odgovor na tužbu priložio spis upravnog postupka s preslikom navedenog rješenja, zbog čega je tužitelj podneskom od 16. prosinca 2025. izjavio da je zadovoljan odlukom tuženika te je predložio obustavu upravnog spora uz naknadu specificiranih troškova spora zajedno sa zateznom kamatom.

7. Prvostupanjski sud je pozivom na članak 106. stavak 1. točku 2. ZUS-a obustavio upravni spor jer su nastupili razlozi propisani člankom 103. stavkom 1. ZUS- a, dakle da je tuženik u tijeku spora u cijelosti postupio prema tužbenom zahtjevu i odlučio o zahtjevu tužitelja.

8. S obzirom na to da je sud točkom I. izreke rješenja obustavio spor, tužitelj je uspio u upravnom sporu. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju članka 144. stavka 1. i stavka 2. te članka 147. stavka 1. i stavka 6. ZUS-a, ali među ostalim obrazlaže da u konkretnom predmetu nema mjesta mehaničkoj primjeni Tbr. 27. Tarife jer se odluka o glavnoj stvari odnosi na propuštanje tuženika da pravodobno odlučio o zahtjevu tužitelja, a tužba u ovoj upravnoj stvari predstavlja sadržajno samo požurnicu, jednostavnu i tipiziranju radnju koju je mogla sastaviti neuka stranka samostalno i istu podnijeti sudu ili pristupiti sudu radi davanja tužbe na zapisnik. Prvostupanjski sud smatra da je narav tužbe u ovakvom sporu samo ubrzavanje rada tuženika i po svojem sastavu je i manje složena od podnesenog zahtjeva. Sud se pozvao na nadređenost prava Europske unije te istaknuo da nagradu propisanu Tarifom u sporovima radi šutnje uprave ocjenjuje nerazumno visokom i u opreci s načelom proporcionalnosti. U smislu iznosa nagrade određene osporenim rješenjem ističe da nema prekomjernog tereta za tužitelja koji bi narušio ravnotežu između javnog interesa i prava pojedinaca.

9. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora, a stavkom 2. da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koji imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

10. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova spora (stavak 6. istog članka 147.).

11. Prema Tbr. 52. stavku 3. (GLAVA TREĆA, XVI. Primjena tarife) Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

12. Ovosudnom presudom poslovni broj: Usoz-55/2024-21 i dr. od 18. srpnja 2025. odbijen zahtjev za ocjenu zakonitosti Tbr. 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23).

13. Imajući na umu sve navedeno i s obzirom na to da je tužitelj uspio u upravnom sporu trebalo je, na temelju članka 144. stavka 1. i stavka 2. te članka 147. stavka 1. i stavka 6. ZUS-a, utvrditi obvezu tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora i to zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 1.250,00 eura, u skladu s Tbr. 27/1. alinejom 2. u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife.

14. Međutim, ovaj Sud ne nalazi osnovanim žalbene prigovore da sporni podnesci od 29. listopada 2025. i 16. prosinca 2025. predstavljaju podneske s obrazloženim činjeničnim i/ili pravnim navodima koji bi bili nužni i potrebni za vođenje predmetnog upravnog spora u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a. Ovo stoga jer podneskom od 29. listopada 2025. tužitelj uređuje tužbu u skladu s pozivom suda (rješenje od 7. listopada 2025.) zbog nedostataka koji su postojali prilikom njezina podnošenja , a kako bi se po istoj moglo postupiti. Podneskom od 16. prosinca 2025. tužitelj se izjasnio da ne proširuje tužbu na doneseno rješenje tuženika, predložio je obustavu spora i specificirao zahtjev za naknadu troškova spora, zbog čega prvostupanjski sud osnovano nije priznao predmetni trošak jer navedeni podnesak ne sadrži relevantne pravne razloge i nije pridonio rješavanju predmetnog spora.

15. Kraj takvog stanja stvari, valjalo je usvojiti žalbu i tužitelju dosuditi zatraženi opravdani trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.250,00 eura zajedno sa zateznom kamatom (točka II. izreke ovog rješenja), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav podnesaka od 29. listopada 2025. i 16. prosinca 2025. valjalo odbiti (točka III. izreke ovog rješenja).

16. Tužitelj je djelomično uspio sa žalbom pa mu je u skladu s člankom 144. i člankom 147. stavku 1. ZUS-a te Tbr. 23/3. Tarife priznat trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 1.562,50 eura zajedno sa zateznom kamatom (točka IV. izreke ovog rješenja).

17. Odluka o zateznim kamatama na trošak donesena je na temelju članka 144. stavka 4. ZUS-a u vezi s člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.).

18. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 2., članka 144., članka 147. stavka 1. i članka 148. stavka 4. u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 23. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Snježana Horvat-Paliska