Poslovni broj: Usž-2609/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Snježane Horvat-Paliska, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Saša Vladić odvjetnik iz Splita, Mažuranićevo šetalište 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Odbora za novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 98821262119, radi isplate novčane naknade žrtvi kaznenog djela, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-167/2025-10 od 1. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-167/2025-10 od 1. travnja 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-702-02/21-01/04, URBROJ: 514-05-02-02-02/02-24-12 od 29. srpnja 2024. kojim su kao neosnovani odbijeni zahtjevi tužiteljice za naknadu kao žrtvi kaznenog djela nasilja.
2. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Smatra da je nepravilno prihvaćeno stajalište tuženika kojim joj je uskraćeno pravo na novčanu naknadu predviđenu Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela. Zahtijevala je naknadu za spriječenost da radom ostvari zaradu pri čemu je dostavila dovoljno dokaza da bi joj se mogla odrediti naknada koju Republika Hrvatska daje po načelu društvene solidarnosti i pravednosti. Navodi da je zbog posljedica štetnog događaja bila spriječena zaposliti se i ostvariti zaradu. U postupku su zanemareni dostavljeni dokazi, osobito izjave dvaju svjedoka FS i KSZ kojima je, prema mišljenju tužiteljice, potvrđeno da zbog narušenog zdravstvenog stanja nije mogla raditi. Također smatra da je radi pravilnog utvrđivanja odlučnih činjenica bilo nužno provesti medicinsko vještačenje te da su izostankom takvog dokaznog postupka povrijeđena njezina prava kao maloljetne žrtve kaznenog djela.
2.1. Tužiteljica predlaže ukidanje prvostupanjske presude i rješenja tuženika te vraćanje predmeta na ponovni postupak.
3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenje tuženika doneseno u pravilno provedenom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.
7. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznen ih djela („Narodne novine“, 80/08., 27/11.; dalje: Zakon) koje je citirao u obrazloženju presude, odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom i sudskom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.
8. Zakon u članku 5. propisuje da pravo na naknadu prema tom Zakonu ima neposredna žrtva kaznenog djela (stavak 1.); da se neposrednom žrtvom smatra osoba koja je pretrpjela teške tjelesne ozljede ili teško narušenje zdravlja kao posljedicu kaznenog djela nasilja (stavak 2.); da se kaznenim djelom nasilja smatra kazneno djelo počinjeno s namjerom uz primjenu sile ili povredom spolnog integriteta (stavak 3. alineja 1.). U članku 11. Zakona propisano je da neposredna žrtva ima pravo na naknadu za izgubljenu zaradu, koje se priznaje u jednokratnom iznosu od najviše 35.000,00 kuna.
9. Uvidom u spis utvrđeno je da je tužiteljica, kao žrtva dva kaznena djela protiv spolne slobode, tražila novčanu naknadu. Postavila je zahtjev za naknadu izgubljene zarade tijekom mjeseci srpnja i kolovoza 2018., 2019. i 2020. godine (zbog toga što zbog posljedica kaznenih djela nije mogla raditi sezonske poslove), naknadu imovinske štete (odvjetnički troškovi, troškovi vještačenja i dr.) i naknadu neimovinske štete (duševne boli, strah i sl.). Nakon što je utvrđeno da je prema Zakonu o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela od postavljenih zahtjeva predviđen samo zahtjev za izgubljenu zaradu, isti je odbijen iz razloga što tužiteljica nije dokazala pravni temelj za zaradu, odnosno nije dokazala da je doista trebala raditi, da je imala ugovor, dogovor ili drugi dokaz budućeg zaposlenja. Osnovano prvostupanjski sud smatra da dokazi izgubljene zarade ne mogu biti plan rada tijekom ljeta, činjenica da su tužiteljičina braća i sestre sezonski radili kao ni izjave svjedoka koji prenose ono što su čuli od tužiteljičinih roditelja.
10. Okolnost da je tužiteljica dostavila izjave građana ne predstavlja dokaz kojim bi se moglo sa sigurnošću utvrditi postojanje zakonskih pretpostavki za priznavanje tražene novčane naknade, niti takve izjave same po sebi mogu zamijeniti druge relevantne dokaze potrebne za utvrđivanje odlučnih činjenica. Također, nije osnovan žalbeni prigovor da je bilo nužno provesti medicinsko vještačenje. Naime, činjenice koje su bitne za odluku o zahtjevu tužiteljice ne dokazuju se navedenim dokaznim sredstvom. Za prihvaćanje tužiteljičinog zahtjeva osnovanim ista je trebala dati valjani dokaz o izgubljenoj zaradi, dokaz da je zarada doista trebala biti ostvarena. U situaciji gdje nije postojao ugovor, predugovor, poziv poslodavca, potvrda o planiranom sezonskom radu ili drugi objektivni dokaz, prvostupanjski je sud osnovano zaključio da tužiteljica nije dokazala izgubljenu zaradu. Pretpostavka izgubljene zarade ne može zamijeniti valjani dokaz. Žalbeni navodi tužiteljice u bitnom su ponovljeni navodi tužbe čiju je osnovanost pravilnim i potpunim obrazloženjem, koje ovaj Sud u potpunosti prihvaća bez potrebe ponavljanja, otklonio prvostupanjski sud. Tužiteljica, sukladno pravilima o teretu dokazivanja u upravnom sporu, nije dokazala postojanje pretpostavki za priznanje traženog prava.
11. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari.
12. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 23. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
