Poslovni broj: Usž-2274/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Snježane Horvat
- Paliska, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja SAN POREČ d.o.o., OIB: 84361477071, Poreč, Sv. Maura 9, kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Policijske uprave istarske, Policijske postaja Poreč, Poreč, Gimnastička 2, radi šutnje uprave u postupku izdavanja dozvole za boravak i rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2064/2025-10 od 7. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2064/2025-10 od 7. travnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda u točki I. izreke obustavljen je upravni spor dok je u točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora s obrazloženjem da se u konkretnom slučaju radi o zlouporabi pravi radi čega je zahtjev za naknadu troškova odbijen pozivom na odredbu članka 147. stavak 8. Zakona o upravnim sporovima.
2. Tužitelj žalbu podnosi radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava i osporava točku II. izreke rješenja. Navodi da se radi o zahtjevu za naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura s uključenim PDV-om. Ističe da je pogrešan zaključak suda o navodnoj zlouporabi prava temeljem činjenice da tužitelj nije proširio tužbeni zahtjev na rješenje upravnog tijela kojim mu je odbijeno izdavanje dozvole za boravak i rad. Smatra da je pokretanje upravnog spora bilo utemeljeno i opravdano jer je tuženik tek nakon podnošenja tužbe, gotovo devet mjeseci nakon podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole, donio rješenje povodom istog iako je zakonom propisani rok za odlučivanje 15 dana. Nadalje, tužitelj navodi da sud pogrešno primjenjuje institut zloupotrebe prava obzirom da je tužitelj tužbu radi šutnje uprave koristio upravo zato da prisili tuženika da odluči o njegovom zahtjevu, što je u konačnici i postigao. Iako tužitelj nije zadovoljan ishodom upravnog postupka, što je izrijekom istaknuo u podnesku kojeg je uputio sudu, zbog činjenice da je radnica tužitelja odustala od zaposlenja uslijed dugotrajnog čekanja radi čega je napustila tužitelja/poslodavca, isti više nije imao pravnog interesa proširiti tužbeni zahtjev. Poziva se na povrede ustavnih i konvencijskih prava u pogledu prava na pristup sudu te obrazlaže razloge zašto konkretan slučaj nije usporediv sa slučajem iz odluke ovog Suda na temelju koje je prvostupanjski sud odbio predmetni zahtjev za naknadom troškova upravnog spora. Predlaže uvažiti žalbu, preinačiti točku II. pobijanog rješenja te dosuditi tužitelju troškove upravnog spora uvećane za trošak sastava žalbe te zatezne kamate.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu točku II. izreke rješenja upravnog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1. u vezi s člankom 128. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
6. Člankom 8. stavkom 1. ZUS-a propisano je da će sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku.
7. Člankom 144. stavcima 1. i 2. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora te da isti obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.
8. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavkom 8. istog članka ZUS-a propisano je da stranka koja zlouporabi prava koja joj pripadaju u sporu, nema pravo na naknadu troškova.
9. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 22. listopada 2025. podnio tužbu radi šutnje uprave jer tuženik nije, u roku od 15 dana od dana predaje zahtjeva, sukladno odredbi članka 91. stavak 5. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.), odlučio o njegovom zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad za radnika SB. Za vrijeme trajanja upravnog spora, 23. siječnja 2026., tuženik je donio odluku povodom predmetnog zahtjeva na način da je rješenjem odbio zahtjev tužitelja. Pozvan na očitovanje tužitelj je naveo da se ne slaže s odlukom tuženika ali da predlaže obustavu postupka. Isto iz razloga jer je radnica odustala od zaposlenja kod tužitelja jer, zbog predugog čekanja na radnu dozvolu, nije zasnovala radni odnos i nije primala plaću pa je potražila drugog poslodavca.
9. 1. Budući da tužitelj nije pokazao interes za osporavanjem odluke u meritumu te s obzirom da su procesne dispozicije tužitelja ukazivale na zlouporabu prava, usporedivo sa slučajem iz rješenja Visokog upravnog suda RH, poslovni broj: Usž- 4481/2025-2 od 5. ožujka 2026., prvostupanjski sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora, pozivom na odredbu članka 147. stavka 8. ZUS-a.
10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj zahtjev za naknadu troškova upravnog spora predstavlja zlouporabu prava koja mu pripadaju u sporu. Isto iz razloga što iz podataka iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi kako se ne radi o radnici tužitelja već o radniku tužitelja ŽB koji je 1. kolovoza 2025., prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora, zatečen u neprijavljenom radu kod tužitelja uslijed čega je tužitelj sankcioniran nakon čega je 14. kolovoza 2025. obavijestio tuženika da uslijed činjenice sporazumnog raskida radnog odnosa s navedenim radnikom odustaje od zahtjeva za izdavanje radne dozvole za imenovanog. Radi takvog činjeničnog stanja tužiteljevi navodi istaknuti tijekom predmetnog upravnog spora pokazali su se neistinitima i zavaravajućima, a procesne dispozicije tužitelja usmjerene isključivo na stjecanje financijske koristi obzirom na, uslijed prestanka radnog odnosa i odustanka od izdavanja radne dozvole za radnika SB, tužitelj nije imao nikakav pravni interes riješiti upravnu stvar i zaštititi svoja prava od kojih je odustao još prije pokretanja upravnog spora.
11. Slijedom navedenog, razlozima žalbe nije dovedena u sumnju zakonitost žalbom osporavane točke II. izreke rješenja prvostupanjskog suda.
12. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.
13. Budući da je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav žalbe u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a (točka II. izreke).
U Zagrebu 23. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
