Poslovni broj: Usž-96/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Snježane Horvat-Paliska, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja BON, državljanina Nepala, kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik iz Zagreba, Vodovodna 13/I, OIB: 90830228226, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Zagrebačke, VII. Policijske postaje Zagreb, Zagreb, Nehajska 7, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4341/2025-7 od 17. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4341/2025-7 od 17. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-04/25-01/4222, URBROJ: 511-19-33-25-3 od 6. listopada 2025. (točka I. izreke); tužitelju nije odobrena besplatna pravna pomoć u predmetnom upravnom sporu (točka II. izreke).

2. Rješenjem tuženika tužitelju se određuje ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova, na najkraće moguće vrijeme, a najduže do jednog mjeseca od dana donošenja rješenja.

3. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ističe da je pobijana presuda donesena nakon njegova otpuštanja iz Prihvatnog centra i udaljenja iz Republike Hrvatske, zbog čega smatra da nije ostvaren djelotvoran sudski nadzor zakonitosti ograničenja slobode. Onemogućeno mu je pravo na slobodu jer o mjeri nije odlučeno za vrijeme njenog trajanja. Nadalje navodi da prvostupanjski sud nije ispitao mogućnost primjene blažih mjera, već je bez dostatnog obrazloženja prihvatio razloge tuženika o postojanju opasnosti od bijega.

3.1. Tužitelj smatra da je nezakonito odbijen njegov zahtjev za besplatnu pravnu pomoć zbog formalnih nedostataka zahtjeva, iako je tvrdio da nema sredstava za vođenje postupka. Ističe da je zbog formalizma suda zakinut u pravu na pošteno suđenje.

3.2. Tužitelj predlaže Sudu da uvaži njegovu žalbu, poništi cijelosti pobijanu presudu, utvrdi da je ograničenje slobode kretanja bilo nezakonito te da mu odobri besplatnu pravnu pomoć.

4. Tuženik se u odgovoru na žalbu protivi osnovanosti iste iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenje tuženika doneseno u pravilno provedenom postupku, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezulatat arbitrarnog postupanja. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.

8. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.; dalje: Zakon) koje je citirao u obrazloženju presude, odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom i sudskom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.

9. Zakon u članku 212. propisuje da se u svrhu ograničenja slobode kretanja radi osiguranja prisilnog udaljenja i povratka državljanina treće zemlje može smjestiti u centar ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama (stavak 1.); smještaj u centru može trajati samo najkraće vrijeme koje je potrebno za prisilno udaljenje i dok su u tijeku aktivnosti radi prisilnog udaljenja koje se izvršavaju s dužnom pažnjom (stavak 2.). Prema članku 214. stavku 1. Zakona državljanina treće zemlje može se smjestiti u centar do šest mjeseci ako postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja Europskog gospodarskog prostora odnosno Republike Hrvatske.

10. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je rješenje tuženika doneseno u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, na temelju članka 214. stavaka 1. i 2. Zakona. Tužitelju je izrečena mjera protjerivanja iz Republike Hrvatske nakon što mu je ukinuta dozvola za boravak i rad rješenjem Policijske postaje Donja Stubica, KLASA: UP/l-216-02/24-09/118281 od 11. prosinca 2024., s rokom za napuštanje Europskog gospodarskog prostora u roku od 15 dana. Tužitelj po navedenom rješenju nije postupio, nastavio je nezakonito boraviti u Republici Hrvatskoj 299 dana. U tom razdoblju bio je kažnjen zbog počinjenja prekršaja nezakonitog boravka (članak 183. stavak 1. Zakona o strancima). Tužitelju je rješenjem tuženika ograničena sloboda kretanja od 6. listopada do 6. studenoga 2025., a tužbu je podnio 3 dana prije isteka ograničenja kretanja. Tužitelj je 5. studenoga 2025. otpušten iz Prihvatnog Centra zbog dragovoljnog odlaska u Nepal. Osim toga, tužitelj je izjavio da nema novca, nema obitelj u Hrvatskoj i da želi ostati raditi u Hrvatskoj.

11. Slijedom navedenog ovaj Sud zaključuje da iz spisa proizlazi da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, sukladno odredbama Zakona. Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud propustio provesti djelotvoran sudski nadzor zakonitosti ograničenja slobode zbog činjenice da je presuda donesena nakon prestanka izvršavanja mjere smještaja u prihvatni centar. Sama okolnost da je mjera u međuvremenu prestala ne čini pobijanu presudu nezakonitom niti dovodi do gubitka pravnog interesa za ocjenu zakonitosti rješenja tuženika. Sud je bio dužan ispitati zakonitost osporenog rješenja prema činjenicama koje su postojale u vrijeme njegova donošenja, što je i učin io.

12. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenje tuženika da se svrha ograničenja slobode kretanja nije mogla postići primjenom blažih mjera. Iz spisa proizlazi da tužitelj nije raspolagao sredstvima za samostalni boravak niti je postojao pouzdan mehanizam kojim bi se osiguralo njegovo sudjelovanje u postupku povratka, zbog čega su bile ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje smještaja u prihvatni centar. Navedeno stoga što je tužitelju prestao zakoniti boravak, određeno mu je prisilno udaljenje, izjavio je da neće dobrovoljno napustiti Republiku Hrvatsku, a nije raspolagao adresom smještaja niti financijskim sredstvima, a njegovo prethodno ponašanje upućuje na postojanje rizika izbjegavanja izvršenja obveze napuštanja Republike Hrvatske. Stoga žalbeni navodi kojima se osporava postojanje opasnosti od izbjegavanja izvršenja mjere nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Pozivanje tužitelja na praksu Europskog suda za ljudska prava ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane presude jer se zakonitost mjere u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje prema konkretnim okolnostima predmeta. Prvostupanjski sud dao je dostatne i logične razloge zbog kojih smatra da u ovom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu blažih mjera, a žalbom nisu iznesene nove činjenice niti dokazi koji bi doveli u sumnju pravilnost tih zaključaka. Okolnost da tužitelj nije suglasan s takvom ocjenom sama za sebe ne čini presudu nezakonitom.

13. Pravilna je odluka o besplatnoj pravnoj pomoći budući da iz spisa proizlazi da tužitelj nije podnio zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći u postupku povratka, niti je njegov opunomoćenik bio na popisu pružatelja besplatne pravne pomoći za tu vrstu postupaka.

14. Žalbeni navodi tužitelja ponovljeni su navodi tužbe čiju je osnovanost pravilnim i potpunim obrazloženjem, ocijenio prvostupanjski sud koje ovaj Sud u potpunosti prihvaća.

15. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 23. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić