Poslovni broj: Usž-4449/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Snježane Horvat-Paliska, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja LH iz [adresa], smještenog u Tranzitno prihvatnom centru za strance Tovarnik, kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Korša, odvjetnik iz Zagreba, Prilaz Grge Antunca 3, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VI. Policijske postaje Zagreb, Trg Narodne zaštite 1, Zagreb, OIB: 36162371878, radi protjerivanja iz Europskog gospodarskog prostora i ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-431/2025-16 od 12. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-431/2025-16 od 12. rujna 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-04/25-01/1134, URBROJ: 511-19-32-25-2 od 4. travnja 2025. (točka I. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216- 01/25-03/317, URBROJ: 511-19-32-25-2 od 4. travnja 2025. (točka II. izreke). Točkom III. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/25-01/1134, URBROJ: 511-19-32- 25-2 od 4. travnja 2025. (ispravljenim rješenjem tuženika u odnosu na očitu omašku u pisanju rješenjem, KLASA: UP/I-216-04/25-01/1134, URBROJ: 511-19-32-25-4 od 8. travnja 2025.) odlučeno je da je tužitelj, državljanin Republike Srbije koji ne posjeduje isprave o identitetu i nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj, dužan napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP), određena mu je zabrana ulaska i boravka u EGP -u u trajanju od dvije godine, računajući od prisilnog udaljenja te je riješeno da će se prisilno udaljiti u državu njegova podrijetla.
2.1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-01/25-03/317, URBROJ: 511-19-32-25- 2 od 4. travnja 2025. tužitelju se određuje smještaj u Tranzitno prihvatnom centru za strance MUP-a RH (točka 1. izreke); ograničenje kretanja iz točke 1. tog rješenja određuje se na najkraće moguće vrijeme, a najdulje do 2 mjeseca od dana uručenja rješenja (točka 2.); smještaj se računa od dana donošenja rješenja (točka 3.).
3. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je sud prihvatio da su u upravnom postupku postojale brojne pogreške u utvrđivanju činjenica, ali ih je ocijenio nebitnima, iako su upravo na tim činjenicama utemeljeni zaključci o njegovom nezakonitom boravku. Posebno ukazuje na netočne podatke o datumu ulaska u Republiku Hrvatsku, pogrešno navođenje tijela kaznenog progona te spominjanje kaznenog postupka koji prema njegovim tvrdnjama nije postojao.
3.1. Tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud zanemario okolnost da mu je u kaznenom postupku određen niz mjera opreza (zabrana napuštanja boravišta, obveza javljanja policiji i oduzimanje osobnih isprava) zbog čega smatra da nisu bile ispunjene pretpostavke za određivanje mjere protjerivanja i smještaja u prihvatni centar. Smatra da sud nije proveo test razmjernosti niti je uzeo u obzir mogućnost primjene blažih mjera. Izvršenje mjere protjerivanja moglo bi onemogućiti njegovo učinkovito sudjelovanje u kaznenom postupku. Smatra da su mu rješenjima tuženika i prvostupanjskom presudom povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje (članak 29. Ustava RH), presumpcija nevinosti (članak 28.) i nerazmjerno ograničenje prava (članak 16.). Tužitelj ističe da mu je rješenjem PU Vukovarsko-srijemske od 5. svibnja 2025. odgođeno prisilno udaljenje.
3.2. Tužitelj predlaže ovom Sudu da uvaži njegovu žalbu, pobijanu presudu preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje trošak žalbenog postupka
4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da su rješenja tuženika donesena u pravilno provedenom postupku, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezulatat arbitrarnog postupanja. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.
8. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.; dalje: Zakon) koje je citirao u obrazloženju presude. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom i sudskom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.
9. Zakon u članku 212. propisuje da se u svrhu ograničenja slobode kretanja radi osiguranja prisilnog udaljenja i povratka državljanina treće zemlje može smjestiti u centar ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama (stavak 1.); smještaj u centru može trajati samo najkraće vrijeme koje je potrebno za prisilno udaljenje i dok su u tijeku aktivnosti radi prisilnog udaljenja koje se izvršavaju s dužnom pažnjom (stavak 2.). Prema članku 214. stavku 1. Zakona državljanina treće zemlje može se smjestiti u centar do šest mjeseci ako postoji rizik od izbjegavanja obveze napuštanja Europskog gospodarskog prostora odnosno Republike Hrvatske.
10. Nezakoniti boravak reguliran je u Zakonu u članku 183. stavka 1. na način da je propisano da državljanin treće zemlje nezakonito boravi, između ostalog, ako : 1. nije na kratkotrajnom boravku; 2. nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak. Stavak 2. tog članka propisuje da je državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi dužan bez odgađanja napustiti Republiku Hrvatsku.
11. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je rješenje tuženika o protjerivanju doneseno u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, na temelju članka 214. stavaka 1. i 2. Zakona. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj zbog čega mu je utvrđena dužnost napuštanja Europskog gospodarskog prostora. Sud je pravilno obrazložio zašto smatra zakonitim smještaj u Tovarnik, zašto blaže mjere nisu dovoljne za osiguranje izvršenja protjerivanja kao i to da okolnost da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak nije prepreka donošenju rješenja o protjerivanju.
12. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nepravilnosti koje tužitelj navodi u žalbi, a koje se odnose na pojedine netočno navedene činjenice u obrazloženju upravnih rješenja, nisu od odlučnog utjecaja na zakonitost osporenih rješenja. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je u vrijeme donošenja osporenih rješenja tužitelj nezakonito boravio u Republici Hrvatskoj te su bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje odluke o protjerivanju, zbog čega eventualne omaške u obrazloženju rješenja tuženika nisu mogle utjecati na drukčiji ishod upravne stvari što je pravilno obrazložio prvostupanjski sud. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da su određene mjere opreza u kaznenom postupku predstavljale zapreku donošenju osporenih rješenja. Mjere opreza određene u kaznenom postupku služe osiguranju vođenja kaznenog postupka te ne uređuju zakonitost boravka stranca niti isključuju primjenu odredaba Zakona o strancima. Okolnost da je tužitelju određena zabrana napuštanja boravišta, obveza javljanja policiji i oduzimanje osobnih isprava sama po sebi ne znači da nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o protjerivanju niti predstavlja razlog zbog kojeg bi osporena rješenja bila nezakonita. Neosnovan je žalbeni navod da je tužiteljev boravak automatski postao zakonit prema odredbama Zakona zbog izricanja mjera opreza u kaznenom postupku koji se vodi radi osnovane sumnje zbog počinjenja kaznenih djela: zločinačkog udruženja, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sustavu zločinačkog udruženja, nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari u sustavu zločinačkog udruženja, jer mjere opreza same po sebi ne legaliziraju nezakoniti boravak. Dakle, iz spisa proizlazi da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, sukladno odredbama Zakona o strancima. Pri tome je pravilno ocijenjeno da se svrha prisilnog udaljenja nije mogla ostvariti primjenom blažih mjera, imajući u vidu da je tužitelju prestao zakoniti boravak, da mu je određeno prisilno udaljenje, a tužiteljevo prethodno ponašanje upućuje na postojanje rizika izbjegavanja izvršenja obveze napuštanja Republike Hrvatske. Okolnost da tužitelj nije suglasan s takvom ocjenom sama za sebe ne čini presudu nezakonitom.
13. Žalbeni navodi tužitelja ponovljeni su navodi tužbe čiju je osnovanost pravilnim i potpunim obrazloženjem, ocijenio prvostupanjski sud koje ovaj Sud u potpunosti prihvaća.
14. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.
15. Odluka o odbijanju zahtjeva tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a kojim je propisano da sve troškove spora snosi stranka koja izgubi spor (točka II. izreke).
U Zagrebu 23. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
