Poslovni broj: Usž-2299/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Snježane Horvat-Paliska, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ŠZ, državljanina Islamske Republike Afganistan, smještenog u Prihvatnom centru za strance u Ježevu, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Nagy, odvjetnik iz Zagreba, Preradovićeva 10, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1732/2026-6 od 30. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuju presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1732/2026-6 od 30. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/26-06/2501, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 18. ožujka 2026. (točka I. izreke) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude). Rješenjem prvostupanjskog suda, donesenog istoga dana pod istim poslovnim brojem, odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe (točka I. izreke) te je odbijen prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere koji glasi: „Zabranjuje se tuženiku svaki pokušaj prisilnog udaljenja ili readmisije tužitelja dok traje postupak međunarodne zaštite i ovaj upravni spor“ (točka II. izreke rješenja).

2. Rješenjem tuženika tužitelju je određeno ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance u trajanju tri mjeseca računajući od dana uručenja rješenja.

3. Tužitelj u žalbi protiv presude prvostupanjskog suda ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo te nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Smatra da sud nije primijenio praksu Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na lišenje slobode tražitelja međunarodne zaštite, a prema kojoj nezakonit ulazak nikada ne može biti relevantan razlog za ograničenje slobode kretanja, niti je uzeo u obzir posebne okolnosti njegova slučaja. Navodi da je bio zaposlenik UN-ova ureda u Afganistanu za pomoć žrtvama spolno uvjetovanog nasilja te da je zbog toga izložen povećanom riziku progona od strane talibana, zbog čega smatra da postoji individualizirana opasnost u slučaju povratka. Vlada Sjedinjenih američkih država dodijelila mu je status P1 kao osobi za koju je utvrđena individualna izloženost proganjanju u smislu Ženevske konvencije. Sud navedeno ne uzima u obzir, a tužitelj je kao takav izuzetno motiviran sudjelovati u postupku, a ne za bijeg.

3.1. Tužitelj navodi da je zahtjev za azil podnio i da je saslušan 25. ožujka 2026. i da od tada nema potrebe za primjenom izrečene mu mjere. Nadalje tvrdi da nezakonit ulazak u Republiku Hrvatsku nije mogao predstavljati odlučujući razlog za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja, da su nadležna tijela propustila razmotriti mogućnost primjene blažih mjera. U njegovu se slučaju nije individualno utvrdilo da se svrha ne može postići blažim mjerama. Tužitelj dalje navodi da odluku nije donijelo stvarno nadležno tijelo, a to je tijelu koje je stvarno provelo smještaj, a ne tuženik. Zanemareno je da je njegov pristup postupku međunarodne zaštite bio višekratno onemogućavan od nadležnih tijela, četiri puta u 45 dana pokušao je predati zahtjev za azil. Poziva se na odredbe Konvencije o statusu izbjeglica, Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, Ustava Republike Hrvatske i praksu ESLJP-a.

3.2. Tužitelj predlaže Sudu da uvaži njegovu žalbu, ukine pobijanu presudu, poništi rješenje tuženika i obveže tuženika naknaditi mu troškove postupka. Podredno predlaže vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Tuženik se u odgovoru na žalbu protivi osnovanosti iste iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenje tuženika doneseno u pravilno provedenom postupku, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezulatat arbitrarnog postupanja. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.

8. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.; dalje: Zakon) koje je citirao u obrazloženju presude, odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom i sudskom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.

9. Zakon u članku 54. propisuje da se tražitelju međunarodne zaštite može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno: radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (stavak 2. točka 3.); da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijen i da je to potrebno: zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima (stavak 2. točka 7.).

10. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je rješenje tuženika doneseno u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti. Tužitelju je, kao tražitelju međunarodne zaštite, određeno ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, zbog procjene da je zahtjev za azil podnesen radi odgode prisilnog udaljenja. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev i potvrdio rješenje tuženika. Razlozi odluke su u činjenici da je protiv tužitelja već bio pokrenut postupak prisilnog udaljenja, da je tužitelj četiri puta nezakonito ulazio u Republiku Hrvatsku i više puta prekršio zabrane ulaska te da je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio tek tijekom postupka prisilnog udaljenja. Blaže mjere ne bi bile učinkovite zbog visokog rizika od bijega.

11. Prema ocjeni ovoga Suda, suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tuženik prilikom određivanja mjere ograničenja slobode kretanja cijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja, uključujući osobne okolnosti tužitelja i svrhu zbog koje je mjera određena, pri čemu je obrazložilo i razloge zbog kojih se svrha postupka nije mogla ostvariti primjenom blažih mjera. Tuženik je pobijeno rješenje donio radi osiguranja provedbe postupka međunarodne zaštite, u situaciji kada je u odnosu na tužitelja već bio pokrenut postupak prisilnog udaljenja te kada tužitelj ranije nije postupio po rješenjima o protjerivanju i zabrani ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj. Stoga nisu osnovani navodi da je odluka donesena automatizmom ili bez individualizirane procjene.

12. Sama činjenica da se tužitelj poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava ne dovodi do drukčijeg zaključka, budući da okolnosti ovog predmeta ne upućuju na povredu standarda utvrđenih tom praksom. Žalbeni navodi stoga predstavljaju drukčiju ocjenu već utvrđenih činjenica, ali ne dovode u sumnju zakonitost pobijane presude niti pobijanog rješenja. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona u svjetlu navedenih međunarodnih standarda, a okolnosti konkretnog slučaja ne upućuju na zaključak da bi pobijanim rješenjem bila povrijeđena prava na koja se tužitelj poziva.

13. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na navodnu nenadležnost tijela koje je donijelo pobijano rješenje, ovaj Sud prihvaća razloge navedene u pobijanoj presudi, prema kojima je rješenje donijelo zakonom ovlašteno tijelo, pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

14. Tužitelj u žalbi ističe navode koji se odnose na razloge priznavanja mu međunarodne zaštite a koji se odnose njegovu situaciju u kojoj se nalazi i što bi ga dočekalo povratkom u Afganistan. Navedeni razlozi nisu od utjecaja na odluku u ovom upravnom sporu gdje je predmet ograničenje slobode kretanja kako bi se osigurala prisutnost tužitelja tijekom postupka odlučivanja o zahtjevu za međunarodnu zaštitu.

15. Tužitelj nije dokazao žalbene navode, nije priložio uvjerljive dokaze (npr. iskaze svjedoka, dokumentaciju nevladinih organizacija ili drugih tijela) da je policija doista odbijala evidentirati njegovu namjeru za azil. Veći dio žalbe temelji se na vrlo općenitom pozivanju na praksu ESLJP-a i ustavne odredbe, bez pokazivanja kako bi te okolnosti konkretno dovele do nezakonitosti u ovom predmetu. Osobito argument da nezakonit ulazak nikada ne može biti relevantan razlog nije uvjerljiv, jer prema hrvatskom pravu i pravu EU on može biti jedna od okolnosti, ali ne smije biti jedina i odlučujuća. Neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije ispitao mogućnost primjene blažih mjera. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud razmotrio svaku od zakonom propisanih blažih mjera te prihvatio ocjenu tuženika da se njima ne bi mogla ostvariti svrha ograničenja slobode kretanja. Okolnost da tužitelj nije suglasan s takvom ocjenom sama za sebe ne čini presudu nezakonitom.

16. Žalbeni navodi tužitelja ponovljeni su navodi tužbe čiju je osnovanost pravilnim i potpunim obrazloženjem, ocijenio prvostupanjski sud koje ovaj Sud u potpunosti prihvaća.

17. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

18. Odluka o odbijanju zahtjeva tužitelja za naknadu troška temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a kojim je propisano da sve troškove spora snosi stranka koja izgubi spor.

U Zagrebu 23. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić