Poslovni broj: Usž-874/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Snježane Horvat -Paliska, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Zlatka Kreber, odvjetnica iz Zagreba, Janeza Polde 5, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republ ike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, uz sudjelovanje zainteresirane osobe RS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Kruno Peronja, odvjetnik iz Splita, Domovinskog rata 10, radi određivanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja i presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I - 2110/2025-8 od 14. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuju rješenje i presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2110/2025-8 od 14. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Nalaže se tužiteljici da zainteresiranoj osobi RS u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave ove presude naknadi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 eura (tsuću petsto šezdeset dva eura i pedeset centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1050, URBROJ: 531-14-3-25-14 od 25. travnja 2025. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora. Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog tužiteljice da tužba ima odgodni učinak.

2. Rješenjem tuženika ukinuto je privremeno rješenje, KLASA: UP/I-371-01/24- 13/1050, URBROJ: 531-01-25-6 od 13. veljače 2025., određeno je da je od 1. siječnja 2025. prestao pravni odnos zaštićenog najma i započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma, određena je visina najamnine, dinamika plaćanja obveznici plaćanja prosječne najamnine, a kao zaštićeni najmoprimac tužiteljica DS obvezana je plaćati vlasniku stana RS dio prosječne najamnine u visini 283,41 eura.

3. Tužiteljica pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom predviđenih razloga. Sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je presudu temeljio gotovo isključivo na privatnom nalazu i mišljenju vještaka koji je pribavila zainteresirana osoba za potrebe parničnog postupka radi iseljenja. Tužiteljica navodi da je predmet spora pitanje identifikacije stana u kojem tužiteljica stvarno živi. Tvrdi da ne stanuje u stanu na prvom katu lijevo, koji je u vlasništvu zainteresirane osobe, već u stanu u prizemlju desno u istoj zgradi u [adresa], u [adresa], čiji su suvlasnici njezina djeca. U prilog tome ističe da je tijekom postupka dostavila više isprava, uključujući rješenje o korištenju stana, ugovor o prodaji stana, zemljišnoknjižne isprave, rješenje o nasljeđivanju i darovne ugovore, ali prvostupanjski sud te dokaze nije ocijenio niti obrazložio zbog čega ih ne prihvaća. Pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi se parnični postupak radi njezina iseljenja iz stana koji zainteresirana stranka smatra svojim vlasništvom te je u tom postupku pitanje identifikacije nekretnine ocijenjeno spornim. Zbog toga je parnični sud odredio provođenje građevinskog i geodetskog vještačenja. Upravni sud je bio upoznat s činjenicom da se u parničnom postupku treba provesti vještačenje, ali je ipak zaključio raspravu i donio presudu prije nego što je pitanje identifikacije stana pravomoćno razriješeno. Upravni sud nije bio ovlašten samostalno odlučivati o identifikaciji nekretnine oslanjajući se na privatni nalaz i mišljenje koje je pribavila jedna strana u postupku. Sudska kontrola zakonitosti upravnog akta ne može se pretvoriti u odlučivanje o vlasničkim i identifikacijskim pitanjima koja su predmet drugog sudskog postupka.

3.1. Tužiteljica navodi da je rješenje tuženika doneseno isključivo na temelju tvrdnji zainteresirane stranke da ona živi u njegovu stanu i na temelju činjenice da je protiv nje podnesena tužba za iseljenje. Podnošenje tužbe za iseljenje ne može predstavljati dokaz da živi u stanu zainteresirane osobe, osobito kada je ta činjenica osporena i kada je parnični sud zbog toga odredio dokazni postupak vještačenjem. Nadalje navodi da je na temelju osporenog rješenja zainteresiranoj osobi omogućen upis stana u Registar stanova i ostvarivanje prava na subvenciju najamnine, dok je tužiteljica kao navodni zaštićeni najmoprimac obvezana plaćati polovicu prosječne najamnine, iako tvrdi da ne koristi taj stan čime joj je bez valjane pravne osnove nametnuta obveza plaćanja najamnine za stan u kojem ne živi.

3.2. U odnosu na odbijanje prijedloga za odgodni učinak tužbe, tužiteljica ističe da joj provođenje osporenog rješenja uzrokuje štetu jer je obvezana plaćati najamninu zainteresiranoj osobi prije nego što je utvrđeno koristi li predmetni stan. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da takva šteta nema obilježje teško popravljive štete.

3.3. Tužiteljica predlaže ovom Sudu da ukine pobijanu presudu i usvoji njen tužbeni zahtjev. Potražuje trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik se u odgovoru na žalbu protivi osnovanosti iste iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane odluke.

5. Zainteresirana osoba se u odgovoru na žalbu protivi osnovanosti iste. Navodi da su rješenje tuženika i prvostupanjska presuda doneseni na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Tužiteljica u ovom, kao i u parničnom postupku koji se vodi radi iseljenja i predaje u posjed predmetne nekretnine, iznosi netočne tvrdnje o identitetu stana koji koristi, premda iz dokumentacije priložene u parničnom predmetu proizlazi da bez pravne osnove koristi stan u vlasništvu zainteresirane osobe. Ističe da su vlasništvo i identitet predmetne nekretnine nedvojbeno utvrđeni odgovarajućom zemljišnoknjižnom i drugom dokumentacijom, uključujući ugovor iz 1975. godine iz kojeg proizlazi kontinuitet korištenja upravo predmetnog stana. Slijedom navedenoga smatra da je tuženik pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te zakonito odredio visinu zaštićene najamnine. Tužiteljica neistinito navodi o kojem se stanu radi vidljivo je i iz Ugovora o visini troškova za tekuće i investiciono održavanje zajedničkih dijelova zgrade zaključenog između Stanoinvesta Stambeno poduzeće Zagreb i pokojnog HS, kao vlasnika stana (čiji je nasljednik sin RS) od 25. svibnja 1975. u kojem se kao stanar navodi US, baka ĐS, tužiteljičinog pokojnog supruga. Zainteresirana osoba ističe da je upravo taj stan, stan kojeg bespravno koristi tužiteljica, a što je tuženik pravilno i zakonito utvrdio te potom pravilno obračunao zaštićenom najmoprimcu visinu prosječne najamnine.

5.1. Prijedlog za odgodnim učinkom tužbe u cijelosti je neosnovan jer se ne radi o hitnom postupku niti o bilo kojoj zaštiti javnog interesa i poretka od važnosti za ustavnopravni poredak Repbublike Hrvatske. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, u granicama razloga iznesenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud nije utvrdio osnovanim žalbene razloge zbog kojih tužitelj pobija presudu, a ne postoje ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, prvostupanjski sud je utvrdio da je osporeno rješenje tuženika zakonito. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice, koje među strankama nisu sporne, te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3242/2018 i dr. („Narodne novine“, 36/24.; dalje: Zakon Statileo) koje je citirao u obrazloženju, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode, koje tužiteljica ponavlja i u žalbi. Time je sud postupio u skladu s člankom 119. stavkom 5. ZUS-a.

9. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

10. Zakon Statileo propisuje da ako je stan upisan u Registar sukladno članku 15. tog Zakona, od 1. siječnja 2025. odnosno od dana kada počinje provedba Programa mjera, prestaju svi pravni odnosi zaštićenog najma, a započinje novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati 50% iznosa prosječne najamnine, a Republika Hrvatska preostalih 50% (članak 18. stavkom 1.).

11. U članku 15. Zakona Statileo propisano je da se nakon što se u Registar unesu potrebni podaci, stanu dodjeljuje stalni registarski broj pod kojim se, u okvirima zadanim Programom mjera, vodi predmet za taj stan (stavak 1.); a iznimno od stavka 1. toga članka, u predmetima u kojima traju upravni ili sudski postupci koji mogu utjecati na pravni položaj stranaka (između ostalih i sporovi radi iseljenja) stanu se dodjeljuje privremeni registarski broj, a stalni registarski broj se dodjeljuje … nakon što se donese pravomoćna sudska odluka te se podaci uneseni u Registar usklade s njezinom izrekom, osim ako iz sudske odluke ne proizlazi obveza brisanja stana iz Registra (stavak 2.).

12. Dakle, suprotno navodima žalbe Zakon Statileo dopušta privremeni režim, Registar stanova postoji upravo zato da država može intervenirati prije okončanja svih sporova, a prvostupanjski sud nije odlučivao konačno o vlasništvu ni identitetu stana, već je samo kontrolirao je li tuženik imao razumnu osnovu za privremeno evidentiranje. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tuženik nije pogriješio kada je primijenio članke 15. i 18. Zakona Statileo pravilno uzevši da je za odluku dovoljan podatak da postoji spor radi iseljenja i da je stan evidentiran u Registru.

13. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda nije utemeljena isključivo na privatnom nalazu i mišljenju vještaka dostavljenom od strane zainteresirane osobe. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud svoju odluku donio nakon ocjene cjelokupne dokumentacije priložene upravnom spisu, uključujući zemljišno- knjižne podatke, isprave dostavljene tijekom upravnog postupka te nalaz i mišljenje kojim je izvršena identifikacija predmetnog stambenog prostora. Sama okolnost da je nalaz pribavljen izvan ovog upravnog spora ne znači da ga sud nije mogao cijeniti kao jednu od isprava u dokaznom postupku, pri čemu je ocjena njegove dokazne snage u nadležnosti suda.

14. Neosnovano tužiteljica ističe da je sud zanemario dokaze koje je ona dostavila tijekom upravnog spora. Isprave na koje se poziva pokazuju pravni slijed vezano za stan za koji tvrdi da ga koristi, ali same po sebi ne dovode u sumnju zaključak o identitetu stambenog prostora koji je bio predmet upravnog postupka niti predstavljaju dokaz kojim bi se osporili zaključci izvedeni iz ostalih dokaza u spisu. Tužiteljica tijekom upravnog spora nije predložila provođenje sudskog vještačenja niti je dostavila stručni dokaz koji bi doveo u pitanje nalaz na kojemu se temelji osporeno rješenje.

15. Ovaj Sud smatra neosnovane žalbene navode da je prvostupanjski sud bio dužan prekinuti ili odgoditi odlučivanje do okončanja parničnog postupka koji se vodi radi iseljenja. Predmet upravnog spora bila je ocjena zakonitosti osporenog upravnog rješenja prema stanju stvari u vrijeme njegova donošenja dok se u parničnom postupku odlučuje o građanskopravnim odnosima između stranaka. Sama činjenica da je u tom postupku određeno građevinsko i geodetsko vještačenje ne znači da upravni sud nije mogao ocijeniti zakonitost osporenog upravnog akta na temelju dokaza kojima je raspolagao.

16. Jednako tako okolnost da je protiv tužiteljice podnesena tužba radi iseljenja nije bila jedni dokaz na kojem se temelji osporeno rješenje, već jedan od elemenata činjenične osnove zajedno s ostalom dokumentacijom u spisu. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da je odluka donesena isključivo na temelju podnesene tužbe za iseljenje. Tužiteljica osporavanjem ocjene dokaza nije dokazala nezakonitost pobijane presude.

17. Slijedom navedenog, tužiteljica žalbom nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti zakonitost primjene materijalnog prava, a nije ukazala niti na bitne povrede postupka koje bi bile od utjecaja na donošenje zakonite odluke, navodi iz žalbe ne dovode do drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari.

18. Slijedom iznijetog, primjenom članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalba tužiteljice je odbijena te je odlučeno kao u točki I. izreke.

19. Odluka o odbijanju zahtjev tužiteljice za naknadu troška temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a kojim je propisano da sve troškove spora snosi stranka koja izgubi spor.

20. Odluka o trošku odgovora na tužbu zainteresirane osobe temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 23. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić