Poslovni broj: Usž-2340/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jelene Rajić predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Ana Jurić, odvjetnica u Splitu, Tolstojeva 47, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, radi izdavanja rješenja o izvedenom stanju, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-896/2025-6 od 30. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-896/2025-6 od 30. ožujka 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-361-05/24-26/117, URBROJ: 531-03-25-2 od 25. ožujka 2025. i rješenja Splitsko - dalmatinske županije, Grada Splita, Upravnog odjela za urbanizam i izgradnju, Odsjeka za izdavanje akata prostornog uređenja i gradnje, KLASA: UP/I-361-03/12-04/2124 URBROJ: 2181-1-10- 3/25-24-5 od 24. siječnja 2024. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja od 24. siječnja 2024., kojim je odbijen njegov zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju nezakonito izgrađene zgrade na kat. čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].
2. Tužitelj je protiv pobijane presude izjavio žalbu pobijajući je iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom navodi da sud nije argumentirano obrazložio svoje "slobodno uvjerenje", već je samo ponovio navode tuženika iz odgovora na tužbu. Smatra da činjenice u presudi nisu dovoljno precizno opisane za ispitivanje pravnih pitanja. Pojašnjava da je u istoj zoni, neposrednim susjedima, dozvoljeno ozakonjenje sličnih objekata, dok se njemu to pravo osporava, a čime se krši ustavno načelo opće jednakosti pred zakonom. Navodi da se "velikim investitorima" dozvoljava gradnja u zonama javne namjene, dok se starosjediocima (čiji objekti datiraju iz 1960 -ih) osporava pravo na ozakonjenje. Tvrdi da građevina postoji od 1968. godine i da je vidljiva na digitalnoj ortofoto karti iz 2011. godine te da su mu odbijanjem ozakonjenja grubo povrijeđena pravo na dom i nepovredivost vlasništva. Predlaže presudu poništiti te preinačiti odluku o trošku. Potražuje trošak sastava žalbe.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima - "Narodne novine", broj: 36/24., 39/26.- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS) Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.
6. Prvostupanjska presuda, kao i rješenja upravnih tijela, poziva ju se na odredbu članka 6. stavka 1. podstavka 3. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine", broj 86/12, 143/13, 65/17, 14/19, dalje: ZoPNIZ) kojom je propisano da se nezakonito izgrađena zgrada ne može ozakoniti ako se nalazi na području koje je prostornim planom uređenja općine, grada i velikog grada, Prostornim planom Grada Zagreba ili generalnim urbanističkim planom, koji važi na dan stupanja na snagu ovoga Zakona, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za donošenje rješenja o izvedenom stanju ili na dan donošenja rješenja o izvedenom stanju ako je to povoljnije za podnositelja zahtjeva, određeno kao površina javne i društvene namjene unutar građevinskih područja naselja za sadržaje upravnih, socijalnih, zdravstvenih, predškolskih, obrazovnih, komunalnih, sportskih, kulturnih i vjerskih funkcija, osim nezakonito izgrađene zgrade na tim površinama koje su u skladu s tom namjenom .
7. Iz podataka spisa, točnije iz kartografskih prikaza Generalnog urbanističkog plana Splita („Službeni glasnik Grada Splita" broj: 1/06, 15/07, 3/08, 3/12, 32/13, 52/13, 41/14 i 55/14 — pročišćeni tekst), proizlazi da se predmetna građevina nalazi u zoni javne i društvene namjene D, D3 – zdravstvena i D5 – školska, a što tužitelj žalbenim navodima niti ne osporava.
8. Za navedenu zonu vrijedi odredba članka 12. Generalnog urbanističkog plana Splita, kojom je propisano da se na površinama javne i društvene namjene mogu graditi isključivo građevine za javnu i društvenu namjenu, dok se ne mogu graditi stambene i popratne građevine.
9. Iz arhitektonske snimke izvedenog stanja TD: 59/12 iz prosinca 2012. godine, proizlazi da je predmetna građevina, čije se ozakonjenje traži na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], garaža. Radi se, dakle o građevini koja se nalazi u zoni javne i društvene namjene, a ne služi toj namjeni, a što, sukladno prethodno citiranoj odredbi ZoPNIZ-a, predstavlja neotklonjivu zapreku za ozakonjenje.
10. Vezano uz prigovore o povredi načela jednakosti i navodnoj diskriminaciji u odnosu na "velike investitore" ili susjedne objekte, ovaj Sud ističe da se u upravnom sporu ispituje zakonitost konkretnog osporenog rješenja na temelju zakona i prostornih planova. Činjenica da su u neposrednoj blizini eventualno ozakonjene druge građevine nije relevantna za ovaj postupak niti može opravdati ozakonjenje protivno izričitoj zakonskoj zabrani iz članka 6. ZPNIZ-a.
11. Budući da lokacija zgrade u navedenoj zoni predstavlja neotklonjivu zakonsku zapreku iz članka 6. stavka 1. podstavka 3. ZoPNIZ-a, upiranje tužitelja na vrijeme izgradnje građevine, ne može opravdati njezino ozakonjenje protivno izričitoj zakonskoj zabrani. Riječ je o zakonskoj odredbi koja je prisilne naravi i ne ostavlja prostor za diskrecijsku ocjenu suda ili upravnih tijela, neovisno o tome koliko dugo građevina egzistira u prostoru.
12. Također se pojašnjava tužitelju da se isti neosnovano poziva na povredu prava na dom i nepovredivost vlasništva. Naime, osim što je predmet ovog postupka ozakonjenje garaže, koja po svojoj naravi i namjeni ne predstavlja „dom“ u smislu zaštite zajamčene Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine”, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 26/10., 5/14. – Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine” – Međunarodni ugovori, 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06., 2/10., 13/17.) također, prema ustaljenoj upravnosudskoj praksi, zaštita prava na dom ne može se s uspjehom isticati u situacijama kada je stranka svjesno pristupila gradnji na području na kojem je takva gradnja prema mjerodavnom prostornom planu izričito zabranjena.
13. Zaključno, a glede prigovora tužitelja o nedostatnom obrazloženju presude treba reći da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni jasni i argumentirani razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, čemu je ovdje udovoljeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo relevantne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim.
14. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, jer tužitelj sa žalbom nije uspio.
U Zagrebu, 23. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Jelena Rajić
