1

Poslovni broj: 15 Gž R-182/2021-4

 

 

 

 

 

                            Poslovni broj: 15 Gž R-182/2021-4

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S.,  OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. D., odvjetnica u R., protiv tuženika K. b. c. R., R., OIB: …, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-301/2019-15 od 31. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 14. veljače 2024.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-301/2019-15 od 31. kolovoza 2020. u točki I i II izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 143.513,47 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

 

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 17.275,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je to pobliže navedeno u izreci te presude.

 

3. U točki III izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati razliku plaće za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. svibnja 2014. u bruto iznosu od 5.293,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

5. Tuženik prvenstveno ističe da je presuda kontradiktorna i obrazloženje proturječi samo sebi. Tako sud prvog stupnja navodi da je utvrđeno da se tužitelju "Dodatak na osnovnu plaću za otežane uvjete rada nije plaćao na sve sate koje je odradio (za prekovremeni rad) iako je tužitelj cijelo vrijeme radio u otežanim uvjetima rada", a prethodno i sam prvostupanjski sud navodi da se dodaci isplaćuju na osnovnu plaću citirajući odredbu čl. 47. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kojima je definirana osnovna plaća. Navodi da prvostupanjski sud ispravno zaključuje da se ima primijeniti kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, odnosno da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike koji propisuje uvećanje za svaki sat rada za razliku od Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12) i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13) koji navedeno ne propisuju, a koji se primjenjuju u ovoj pravnoj stvari, međutim, izvodi pogrešan zaključak da "iz odredbi navedenih kolektivnih ugovora ne proizlazi da radniku to uvećanje pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu". Navodi da je odredbom čl. 47. Granskog kolektivnog ugovora izričito uređeno da se sva uvećanja i dodaci isplaćuju na osnovnu plaću, a postojanje više dodataka odnosno kombiniranje istih ne znači i to da bi se, primjerice, na iznos uvećanja plaće za prekovremene sate trebalo primjenjivati i određene dodatke odnosno uvećanja. Drugim riječima, način izračun plaća i dodataka na plaću kako tvrdi tužitelj nije ugovoren kolektivnim ugovorom, pa tako niti ne predstavlja volju strana potpisnica kako granskog tako i temeljnog kolektivnog ugovora koji se imaju primjenjivati u ovoj pravnoj stvari. Tuženik prigovora i odluci o parničnom trošku navodeći da je dosuđen iznos troška za sastav podnesaka, a koji nisu bili potrebni za vođenje postupka budući da je sadržaj istih mogao biti istican i u drugim parničnim radnjama za koje trošak priznat tj. na ročištima.

 

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

8. Žalba nije osnovana.

 

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno, tako niti stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati. Naime, obračun dodataka koji su predmet ovog spora izvršen je na osnovnu plaću (bez prethodno obračunatih drugih dodataka), i dosuđen samo za razdoblje prekovremenog rada (budući nije bilo sporno da su predmetni dodaci tužitelju uredno isplaćeni za redovan rad), pa navod suda da se dodaci isplaćuj na osnovnu plaću, ne čini presudu nerazumljivom.

10. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 148.889,42 kn na ime razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2020., a koje potraživanje tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi da mu tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2020. na odrađene sate prekovremenog rada nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada, dodatak na iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kao i dodatak za znanstveni stupanj, posljedično tome je i naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora, odnosno naknada plaće zbog privremene nesposobnosti za rad isplaćena u manjem iznosu, a isto tako da mu nije platio sve sate prekovremenog rada.

12. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2020. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu liječnika specijaliste u nepunom radnom vremenu od 30 sati i na S. u R., fakultet,

- da u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2020. tužitelju nije plaćen dodatak za otežane uvjete rada, za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužitelj u prekovremenom radu radio u otežanim uvjetima,

- da u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2020. tužitelju nije plaćen dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužitelj cijelo vrijeme imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi,

- da u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2020. tužitelju nije plaćen dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti iako je tužitelj cijelo vrijeme imao znanstveni stupanj doktora znanosti,

- da u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2020. tužitelju s osnove naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad umanjen iznos obzirom da mu na isplaćenu plaću nije obračunata i razlika plaće koja je predmet tužbenog zahtjeva,

- da u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2020. tužitelju za sve efektivno odrađene sate koji su duži od fonda sati za nepuno radno vrijeme plaća nije uvećana za prekovremeni rad,

- da je provedenim financijskim vještačenjem po C. z. f. v. d.o.o. utvrđeno da tužitelju nije obračunavan dodatak za posebne uvjete rada, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, dodatak za znanstveni stupanj, pa tužitelju za sate prekovremenog rada pripada dodatak za posebne uvjete rada u iznosu od 44.916,20 kn, dodatak za iznimnu odgovornost za život zdravlje ljudi u iznosu od 21.193,00 kn, dodatak za znanstveni stupanj u iznosu od 26.685,60 kn, iznos od 15.122,27 kn na ime manje obračunate naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad te iznos od 40.889,42 kn na ime neobračunate naknade za prekovremeni rad za sate koji su bili duži od fonda sati za nepuno radno vrijeme, slijedom čega visina potraživanja tužitelja ukupno iznosi 148.806,49 kn,

- da je osnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. svibnja 2014. u ukupnom iznosu od 5.293,02 kn, budući je tužba podnesena 3. srpnja 2019., podnesena nakon proteka zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 139. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19; dalje ZR).

13. Na temelju rako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da tužitelju pripada dodatak po osnovi otežanih uvjeta rada, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti za sve odrađene prekovremene sate, a sukladno odredbi čl. 57. i čl. 59. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" 143/13 – Kolektivni ugovor 143/13) odnosno čl. 55. i čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18 – dalje Kolektivni ugovor 29/18).

14. Naime, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj kada mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka i to dodatka za otežane uvjete rada iz čl. 57. Kolektivnog ugovora 143/13, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. Kolektivnog ugovora 143/13 i dodatka za znanstveni stupanj doktor znanosti iz čl. 54. st. 2. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12 – dalje TKU/12) zajedno sa prekovremenim radom budući da isplata dodataka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na isplatu dodataka iz čl. 57. i čl. 59. Kolektivnog ugovora 143/13 odnosno čl. 54. st. 2. TKU/12.

15. Također sud prvog stupnja smatra osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu naknade razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, budući je tuženik kada je obračunavao naknadu plaće tužitelju za vrijeme godišnje odmora kao prosječnu plaću isplaćenu u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora uzeo u obzir samo do tada isplaćene iznose na ime plaće, a kao prosječnu plaću nije u obzir i razlike plaće na ime dodataka, a da ih je tuženik isplatio tužitelju, kada su dospijevale plaće, tada bi i prosječna plaća isplaćena u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora bila veća, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Isto navodi i za naknadu zbog privremene nesposobnosti za rad.

16. Također sud prvog stupnja smatra da tužitelj  ima pravo na isplatu naknade za prekovremeni rad za svaki sat rada duži od fonda sati za nepuno radno vrijeme iz čl. 51. stavak 1. KU 143/13 odnosno čl. 49. stavak 9. KU 29/18, pa tuženika obvezuje na isplatu uvećanja za manje obračunate prekovremene sate iskazane u obračunskoj listi u odnosu na prekovremene sate iskazane u evidenciji rada.

17. Stoga, sud prvog stupnja tužitelju na ime neisplaćenih dodatak na plaću u razdoblju od 1. lipnja 2014. do 31. siječnja 2020. dosudio je bruto iznos od 143.513,47 kn.

18. Na sve dosuđene iznose dosuđuje i zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.)

19. Navedeno pravno shvaćanje suda prvog stupnja kao pravilno prihvaća i ovaj sud. Naime, Zakonom o radu propisano je da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu (čl. 90. st. 1. ZR) i da radnik za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, ima pravo na povećanu plaću (čl. 94. ZR).

20. Kolektivnim ugovorom 143/13, Dodatkom I kolektivnom ugovoru i TKU/12 ugovoreno je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti posla radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 47. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora 143/13); da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanje plaće (čl. 47. st. 3. Kolektivnog ugovora 143/13); da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, te se po tom osnovu plaća uvećava 50% (čl. 51. Kolektivnog ugovora 143/13); da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću (čl. 57. Kolektivnog ugovora 143/13); da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine ostvaruju dodatak na plaću (Kolektivni ugovor 143/13); da radniku koji ima znanstveni stupanj doktora znanosti pripada pravo na dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti (čl. 54. TKU/12).

21. Prema navedenim zakonskim i ugovornim odredbama, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja tužitelju za utuženo razdoblje pripada pravo na isplatu dodatka za otežane uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, dodatka za znanstveni stupanj doktora znanosti, te dodatak za prekovremeni rad budući isplata dodatka za prekovremeni radi ne isključuje pravo tužitelja na isplatu navedenih dodataka jer tužitelj kad radi u prekovremenom radu, radi u otežanim uvjetima rada, ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te ima znanstveni stupanj doktora znanosti, a s tim u vezi i uvećanu naknadu za godišnji odmor i za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

22. Naime, prema odredbi čl. 57. st. 2. Kolektivnog ugovora 143/13 radnicima na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada uvećava se osnovna plaća.

23. Prema odredbi čl. 59. Kolektivnog ugovora 143/13 zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine ostvaruju dodatak na plaću.

24. Prema odredbi čl. 54. st. 2. TKU/12 radnik ostvaruje dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti.

25. Kako Kolektivni ugovor 143/13 ne isključuje mogućnost kumuliranja uvećanja plaće za prekovremeni rad s dodatkom, odnosno uvećanjem plaće s osnove otežanih uvjeta rada, odnosno dodatkom za uvećanje plaće s osnove iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, odnosno TKU/12 s dodatkom za znanstveni stupanj doktora znanosti očito je da se navedena uvećanja plaće mogu kumulirati.

26. Naime, kriterij uvećanja plaće za prekovremeni rad, kriterij uvećanja plaće za otežane uvjete rada, kriterij uvećanja plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i kriterij uvećanja plaće za znanstveni stupanj doktora znanosti, međusobno se ne isključuju. Prema tome, ukoliko radnik u redovnom radnom vremenu radi u otežanim uvjetima i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi te ima znanstveni stupanj doktora znanosti, te ukoliko u istim okolnostima obavlja prekovremeni rad, onda radnik uz pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad ima i pravo na uvećanje plaće za otežane uvjete rada, uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i uvećanje plaće za znanstveni stupanj doktora znanosti.

27. U odnosu na navedeno na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 koja je održana 9. prosinca 2019. zauzeto je pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15 – dalje KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljude iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene prekovremene u prekovremenom radu".

28. Navedeno pravno shvaćanje primjenjivo je i na razdoblje važenja Kolektivnog ugovora 29/18 i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 128/17, 47/18, 129/19, 66/20 – dalje TKU 128/17) jer Kolektivni ugovor 29/18 je sklopljen 26. ožujka 2018. i primjenjuje se od 1. ožujka 2018., sadrži identične odredbe kao Kolektivni ugovor 143/13, odnosno odredba čl. 55. Kolektivni ugovor 29/18 sadržajno je ista kao i odredba čl. 57. Kolektivnog ugovora 143/13, dok je odredba čl. 57. Kolektivni ugovor 29/18, sadržajno ista kao i odredba čl. 59. Kolektivnog ugovora 143/13. Također TKU 128/17 sadrži identičnu odredbu kao i TKU/12, odnosno odredba čl. 53. st. 2. TKU 128/17 sadržajno je ista kao i odredba čl. 54. st. 2. TKU/12.

29. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad. U konkretnom slučaju proizlazi da je iskazani broj prekovremenih sati u obračunskim listama manji u odnosu na sate koji su iskazani u evidenciji rada, tako da ne obračunato uvećanje za prekovremeni rad u razdoblju od 1. lipnja 2014. do 31. siječnja 2020. iznosi 39.248,96 kn, pa sukladno odredbi čl. 51. st. 1. alineja 4., čl. 51. st. 9. i 11. Kolektivnog ugovora 143/13 odnosno čl. 49. st. 1. alineja 4., čl. 49. st. 9. i 11. Kolektivnog ugovora 29/18 tuženik je dužan tužitelju platiti neobračunate sate prekovremenog rada.

30. Kako je provedenim vještačenjem utvrđena visina plaće koja tužitelju pripada s osnove dodatka za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za znanstveni stupanj doktora znanosti, za odrađeni prekovremeni rad, te posljedično neobračunatim dodacima utvrđena visina naknade koja tužitelju pripada za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknade zbog privremene nesposobnosti za rad, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim.

31. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa). S tim u vezi treba reći da tuženik, osim paušalnog navođenja da je tužiteljima dosuđen trošak sastava podnesaka koji nisu bili potrebni za vođenje postupka, u žalbi konkretno  ne ukazuje o kojim podnescima bi se radilo.

32. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I i II izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

33. Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 14. veljače 2024.

 

                           Predsjednica vijeća

                            Milena Vukelić Margan, v.r.