Poslovni broj: Usž-4698/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Hrvoja Miladina, članova vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Krunoslav Gloković, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 50, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi nepripadne isplate mirovine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-76/2025-7 od 29. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-76/2025-7 od 29. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II 140-03/24-01/03064614433, urbroj: 341-99-05/3-24-2773 od 23. prosinca 2024. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, klasa: UP/I 140-03/24-01/03064614433, urbroj: 341-22-05/3-24-7320 od 22. travnja 2024. te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 22. travnja 2024. tužiteljici je utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 6. rujna 2009. do 15. prosinca 2009., od 17. svibnja 2010. do 17. kolovoza 2010., od 3. veljače 2012. do 2. kolovoza 2012., od 1. veljače 2013. do 23. srpnja 2013., od 20. siječnja 2014. do 20. lipnja 2014., od 1. listopada 2014. do 31. prosinca 2014., od 1. lipnja 2016. do 30. kolovoza 2016., od 2. rujna 2016. do 31. srpnja 2017., od 1. studenoga 2017. do 31. kolovoza 2018., od 8. studenoga 2018. do 31. prosinca 2018., od 12. travnja 2019. do 15. srpnja 2019., od 7. listopada 2019. do 15. prosinca 2019., od 13. ožujka 2020. do 30. travnja 2021., od 1. siječnja 2022. do 30. travnja 2022. u svoti od ukupno 15.247,58 eura (114.882,89 kn). (točka I. izreke). Točkom II. izreke tog rješenja određeno je da je tužiteljica obvezna navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od 15 dana, računajući od dana primitka tog rješenja, u korist žiro-računa državnog proračuna navedenog u uputi za plaćanje nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja u prilogu tog rješenja.

3. Tužiteljica podnosi žalbu protiv pobijane presude zbog bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prigovara da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, što predstavlja sastavni dio ustavnog prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90. do 5/14.) i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", broj: 16/97. do 36/24.). Smatra da prvostupanjski sud odstupa od pravnog stajališta zauzetog u presudi poslovni broj: Us I-761/2020-9, iz koje proizlazi da su za naplatu zbog stjecanja bez osnove nadležni redovni sudovi. Ističe da joj je priznato pravo na obiteljsku mirovinu rješenjem tuženika od 22. prosinca 1995., dok joj je nepripadna isplata utvrđena za razdoblje od 16. rujna 2009. do 30. travnja 2022. u ukupnoj svoti od 15.247,58 eura, te smatra da je nastupila zastara prema odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 do 29/18, dalje: ZOO). Navodi da nije primila rješenja o priznanju prava, te uspostavi isplate mirovine, kao i određivanju povoljnijeg iznosa mirovine prema posebnom propisu. Ističe da je osporila i primitak i visinu iznosa nepripadne isplate, te da obračun za tuženika predstavlja internu dokumentaciju koja se ne može uzeti kao dokaz o primljenim iznosima. Smatra da je prvostupanjski sud bio dužan provesti test razmjernost i te se poziva na presude G protiv [adresa], S, Č, P. Navodi da nije pridonijela situaciji u kojoj se našla, s obzirom da nije bila poučena u obvezi prijave promjena u rješenju niti je postupala u lošoj vjeri, te nametanje povrata iznosa mirovine predstavlja nerazmjerno miješanje u njezino pravo vlasništva, što je suprotno članku 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Navodi da joj se stavlja na teret što nije poduzimala pravnu zaštitu protiv rješenja kojom joj je utvrđena obustava isplate mirovine u spornom razdoblju. Predlaže Sudu da žalbu uvaži, te preinači pobijanu presudu i u cijelosti usvoji njezin tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 eura.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da ostaje kod svih razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i odgovora na tužbu. Predlaže Sudu da žalbu odbije kao neosnovanu.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), ovaj Sud smatra da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno da navodi žalbe ne utječu na donošenje drukčije odluke.

6. Odredbom članka 166. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 109/22, dalje: ZOMO/13) propisano je da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove (stavak 1.). Obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovom Zakonu, kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće, te kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada. Prema stavku 3. istog članka Zakona, Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenog bez osnove prema ovome članku.

7. Prema članku 168. stavku 1. ZOMO-a/13 pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.). Zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate. (stavak 2.).

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je tužiteljici rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, broj: MP-341145 od 22. prosinca 1995., priznato pravo na obiteljsku mirovinu prema općem propisu počevši 14. listopada 1995., koja nije isplaćivana jer je bila u radnom odnosu, te joj je isplata mirovine uspostavljena od 1. travnja 2003. Nadalje, tužiteljici je primjenom odredaba Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17 i 98/19), kao udovici hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, rješenjem od 21. srpnja 2021. obiteljska mirovina određena u povoljnijem iznosu počevši od 1. svibnja 2021. Pravomoćnim rješenjem Područne službe u Vukovaru, od 3. studenoga 2022.., isplata mirovine je obustavljena na temelju članka 99. stavka 1. ZOMO/13 i članka 90. stavka 3. ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 102/98 do 76/12 , dalje: ZOMO/98), budući da je tužiteljica u spornim razdobljima (prema tiskanici E 205 nositelja mirovinskog osiguranja u SR Njemačkoj) bila zaposlena u SR Njemačkoj, po kojoj osnovi postoji obveza osiguranja, a u isto vrijeme joj je isplaćivana priznata obiteljska mirovina.

9. Slijedom iznesenih podataka proizlazi da je tužiteljica bila u obveznom osiguranju u spornim razdobljima pobliže navedenim u točki 2. obrazloženja ove presude i točki I. izreke prvostupanjskog rješenja od 22. travnja 2024., dok je istovremeno primala obiteljsku mirovinu, radi čega joj je osnovano utvrđena nepripadna isplata u skladu s citiranom odredbom članka 166. ZOMO-a.

10. U odnosu na navode u žalbi, ovaj Sud ističe su odredbe ZOMO-a lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, koji se primjenjuje samo ako nije u suprotnosti s odredbama ZOMO-a, te pritom nije relevantno postojanje krivnje kod tužitelja, već samo postojanje nepripadne isplate u spornom razdoblju. Pritom je i ranije važeći ZOMO/98 u članku 164. propisivao obvezu vraćanja davanja stečenog bez osnove (nepripadna isplata), kao i naprijed citirana odredba članka 166. ZOMO-a/13.

11. ZOMO/13, koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog upravnog postupka, razlikuje pravo na utvrđivanje nepripadne isplate i pravo na povrat nepripadne isplate. U ovoj se pravnoj stvari radi o pravu na utvrđivanje nepripadne isplate, koje zastarijeva za pet godina računajući od prvog dana od isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik 13. siječnja 2022. saznao za činjenicu zaposlenja tužiteljice u SR Njemačkoj, nakon što je zaprimio zahtjev od inozemnog nositelja mirovinskog osiguranja 13. siječnja 2022. za priznanje prava na starosnu mirovinu tužiteljice, uz koji je bila priložena potvrda o razdobljima osiguranja tužiteljice u SR Njemačkoj od 13. prosinca 2021., koja potvrđuje da je tužiteljica u spornim razdobljima bila u radnom odnosu u SR Njemačkoj.

13. S obzirom da je u konkretnom predmetu zastara iz članka 169. stavka 2. ZOMO/13 počela teći 1. siječnja 2023., zastara na utvrđivanje nepripadne isplate još nije nastupila. Pritom točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja od 22. travnja 2024. tuženik ne izvršava prisilnu obvezu, već se radi o roku u kojem je tužiteljica pozvana da dobrovoljno u roku od 15 dana uplati navedeni iznos u korist žiro računa Državnog proračuna Republike Hrvatske. U odnosu na ostale navode, ističe se da je tužiteljica upoznata s iznosom mirovinskih primanja koja su joj isplaćena u spornom razdoblju, a osim paušalnih navoda nije pružila nikakve dokaze da joj u tom nije isplaćena mirovina u iznosima prema priloženom obračunu tuženika. U odnosu na ostale navode tužiteljice, koje je iznosila i u tužbi, ovaj Sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda, te smatra da su u pobijanoj presudi navedeni dostatni razlozi za ocjenu da nije došlo do povrede ustavnih i konvencijskih prava tužiteljice, te je osnovano odbijen njezin tužbeni zahtjev.

14. Stoga žalbeni navodi nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačiju odluku u predmetnoj upravnoj stvari.

15. Odluka o trošku utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS -a, koji propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. S obzirom da je žalba odbijena nije osnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

16. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 23. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska