1              Poslovni broj: 17 Gž-eu-1/2022-3

Poslovni broj: 17 Gž-eu-1/2022-3

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L. p.– t. d.o.o., M. L., OIB: …, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. u R., protiv tuženice J. K. iz Republike A., radi europskog naloga za blokadu računa, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Ovr-eu-4/2020-12 od 26. veljače 2021., 14. veljače 2024.

riješio je

              Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Ovr-eu-4/2020-12 od 26. veljače 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

              1.Prvostupanjskim rješenjem sud se oglasio nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari, te  su ukinute sve provedene radnje u postupku i tužba je odbačena.

              2. Protiv tog rješenja žalbu podnosi tužitelj, sadržajno iz žalbenog razloga iz članka 353. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019.; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

              3. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 18. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (dalje: Uredba Bruxelles I bis), već da je valjalo primijeniti članak 7. Uredbe Bruxelles I bis, budući da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o pružanju usluga, te da se radi o uslugama koje su pružene u Republici Hrvatskoj.

              4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

              5. Žalba je osnovana.

              6. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke  2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja o ovrsi nije počinjena niti jedna od navedenih povreda zakona.

              7. Prvostupanjski sud na temelju utvrđenja da se radi o prekograničnom sporu, budući da tuženica ima prebivalište u Republici A., a s obzirom da tražbina tužitelja proizlazi iz Ugovora o korištenju veza sklopljenog između tužitelja kao trgovačkog društva i tuženice kao fizičke osobe, zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru, te zauzima stav da nije nadležan u ovoj pravnoj stvari pozivajući se na članka 18. Uredbe Bruxelles I bis i na temelju članka 16. stavka 3. ZPP-a donosi pobijano rješenje.

              8. Osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              9. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio prvostupanjskom sudu ispunjeni obrazac zahtjeva za izdavanje europskog platnog naloga sukladno Uredbi EZ br. 1896/2006 Europskog parlamenta i vijeća o uvođenju postupka za europski platni nalog. Iz sadržaja zahtjeva za europski platni nalog proizlazi da tužitelj od tuženice potražuje isplatu glavnice u iznosu od 3.557,00 eura na ime godišnje naknade za uslugu korištenja veza za brodicu – jahtu prema računu od 5. svibnja 2020. sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

              10. Iako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se radi o prekograničnom predmetu s obzirom da tuženica ima prebivalište u Republici A., te da su relevantne odredbe o nadležnosti suda sadržane u Uredbi Bruxelles I bis, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da nije nadležan u ovoj pravnoj stvari.

              11. Naime, prvostupanjski sud zauzima stav da Ugovor o korištenju veza sklopljen između stanaka predstavlja potrošački ugovor, te pozivom na odredbu članka 18. stavka 2. Uredbe Bruxelles I bis koja propisuje da druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil, zaključuje da nije nadležan u ovoj pravnoj stvari.

              12. Međutim, prvostupanjski sud nije imao u vidu da je odredbom članka 17. stavka 1. Uredbe Bruxelles I bis koja uređuje nadležnost za potrošačke ugovore propisano: „U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako: je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene; je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe ili u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.“

              13. Iz citirane odredbe Uredbe Bruxelles I bis proizlazi da je nadležnost za potrošačke ugovore uređena tom odredbom samo u slučajevima kada se radi o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene, ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe ili ako se radi o ugovoru sklopljenom s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu.

              13. S obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru o korištenju veza, dakle ugovoru o pružanju usluga, a kako to pravilno žalbenim navodima ističe tužitelj, prema ocjeni ovog suda na taj ugovor se ne mogu primijeniti odredbe članka 17. i 18. Uredbe Bruxelles I bis, budući da isti ne predstavlja jedan od taksativno nabrojenih potrošačkih ugovora iz članka 17. stavka 1. Uredbe Bruxelles I bis. 

              14. Stoga, imajući u vidu da se radi o ugovoru o pružanju usluga, u ovom postupku za ocjenu nadležnosti suda u primjenu dolazi odredba članka 7. stavka 1. alineje (a) i (b) Uredbe Bruxelles I bis koja propisuje da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze, a što je u slučaju pružanja usluga mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru.

              15. Stoga, budući da je tuženica osoba s domicilom u drugoj državi članici (Republika A.), te da se radi o Ugovoru o korištenju veza u M. L., dakle o ugovoru o pružanju usluga na M. L., to je sukladno članku 7. stavku 1. alineje (a) i (b) Uredbe Bruxelles I bis, prvostupanjski sud nadležan u ovoj pravnoj stvari, a kako to pravilno tužitelj ističe u žalbi.

              16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a uvažiti žabu tužitelja i ukinuti pobijano rješenje, te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

U Rijeci 14. veljače 2024.

Sutkinja

Ingrid Bučković v.r.