Poslovni broj: Usž-1408/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Šibensko-kninske županije, Upravni odjel za proračun, financije i javnu nabavu, Šibenik, Trg Pavla Šubića I. br. 2, radi poreza na kuću za odmor, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 2075/2025-6 od 19. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2075/2025-6 od 19. prosinca 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2075/2025-6 od 19. prosinca 2025. odbijen je tužbeni zahtjev, kojim se traži poništenje rješenja Šibensko- kninske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i javnu nabavu, klasa: UP/II- 410-10/25-01/23, urbroj: 2182-08/1-25-2 od 21. srpnja 2025., a kojim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Upravnog odjela za financije i javne prihode Grada Vodica, klasa: UP/I-410-15/24-01/3437, urbroj: 2182-4-02/11-24-1 od 29. svibnja 2024.
Naznačenim prvostupanjskim rješenjem utvrđena je tužitelju za 2024. obveza plaćanja poreza na kuće za odmor za objekt na adresi [adresa], površine 129,51 m[2] u iznosu od 647,55 eura.
2. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu zbog pogrešno utvrđenih činjenica i pogrešne primjene materijalnog propisa. Smatra da je odredba članka 25. stavka 2. Zakona o lokalnim porezima, a naročito tumačenje iste, protuustavno i štetno. Koristeći nametnuti kriterij vremenskog trajanja iznajmljivanja umjesto kriterija namjene, zanemarujući činjenicu da su u rješenjima utvrđene cjelogodišnje obveze poreza po obje osnove dovodi se do dvostrukog cjelogodišnjeg oporezivanja s osnove istog kriterija korištenja. Sve je to suprotno ustavom zagarantiranom pravu na vlasništvo i pravo na slobodu poduzetništva. Ne spori da obavlja djelatnost iznajmljivanja turistima i da kuća ima status kuće za odmor. Ono što spori je da su zakonske odredbe članka 25. stavka 2. Zakona o lokalnim porezima, odnosno članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim porezima suprotne Ustavu i ustavom zagarantiranom pravo na vlasništvo i pravo na slobodu poduzetništva. Istovremeno je oporezivana ista površina kuće cjelogodišnjim porezom na kuće za odmor i cjelogodišnjim porezom od iznajmljivanja nekretnine, pa proizlazi da se nekretnina koristi za dvije različite namjene – osobne vlasnika i iznajmljivanje turistima u isto vrijeme. Predlaže da se dio obveze iz rješenja poništi, budući se ista površina kuće istovremeno ne može koristiti za dvije namjene.
3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je na temelju provedenog postupka i izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio prvostupanjski sud način i opseg korištenja predmetne nekretnine te je pravilno primijenio mjerodavne odredbe Zakona o lokalnim porezima. Ističe kako zakonsko uređenje jasno razlikuje nekretnine koje službe za stalno stanovanje od onih koje se koriste sezonski ili povremeno, pri čemu je stvarna namjena i način korištenja odlučna okolnost za porezni tretman. Okolnost da porezni obveznik obavlja registriranu djelatnost iznajmljivanja sukladno posebnim propisima, ne isključuje primjenu poreza na kuće za odmor, ako je u postupku utvrđeno da se nekretnina u cijelosti ili u određenom dijelu koristi povremeno. Tuženik ističe kako tužitelj svojim navodima ne dovodi u pitanje utvrđene činjenice, već iznosi vlastito pravno neutemeljeno tumačenje, prema kojem ista nekretnina ne bi mogla imati različit porezni tretman ovisno o načinu korištenja, a takvo tumačenje nema uporišta u važećem zakonu. Tim više što sudovi u upravnom sporu nisu ovlašteni ocjenjivati suglasnost zakona s Ustavom. Slijedom navedenog, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj vlasnik kuće za odmor na adresi [adresa], površine 129,51 m[2] , za koju nekretninu mu je utvrđen porez na kuću za odmor, a u kojoj nekretnini mu je istovremeno odobreno pružanje usluga u domaćinstvu, iznajmljivanje apartmana (apartman s jednom dvoposteljnom sobom).
7. Člankom 25. stavka 1. Zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine", 115/16, 101/17., 114/22. i 114/23.) propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Stavkom 2. istog članka ovog Zakona propisano je da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak, nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.
8. Podnesenom žalbom tužitelj ne osporava utvrđeno činjenično stanje, već primjenu odredbe članka 25. Zakona o lokalnim porezima, smatrajući predmetnu odredbu protivnu Ustavu.
9. Prema ocjeni ovog Suda, pravilno prvostupanjski sud navodi kako je osporenim rješenjem tužitelju pravilno utvrđen porez na kuću za odmor, obzirom tužitelj kuću u [adresa] na adresi [adresa], ne koristi za stanovanje, već predmetni objekt koristi sezonski, odnosno povremeno, pretežito tijekom turističke sezone.
10. Činjenica da je tužitelju odobrenu pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu na istom objektu, ni na koji način ne dovodi do dvostrukog neosnovanog oporezivanja, i to porezom na kuću za odmor i paušalnim porezom za obavljanje ugostiteljskih djelatnosti, imajući u vidu kogentnu odredbu članka 25. stavak 2. Zakona o lokalnim porezima. Naime, obveza plaćanja poreza na dohodak od iznajmljivanja apartmana, nema utjecaja na utvrđivanje statusa nekretnine za potrebe utvrđivanja poreza na kuće za odmor. Činjenica da se nekretnina koristi za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja apartmana, nije od utjecaja na utvrđivanje predmetnog poreza na kuće za odmor, jer je riječ o dva različita poreza koji se utvrđuje s dvije različite osnove, na temelju dva različita Zakona. Porez na kuće za odmor i porez na dohodak u paušalnom iznosu s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja apartmana, dva različita su poreza, pri čemu se prema Zakonu o porezu na dohodak porez na dohodak ostvaren od imovine po osnovi iznajmljivanja apartmana, može utvrđivati u paušalnom iznosu po osnovi obavljanja djelatnosti, dok se prema Zakonu o lokalnim porezima vlasniku kuće za odmor utvrđuje obveza plaćanja poreza na kuće za odmor ako se nekretnina koristi povremeno ili sezonski. Dakle, vlasnik nekretnine ne oslobađa se obveze plaćanja poreza na kuće za odmor bez obzira na to što je i obveznik plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja, jer su to dva različita oblika poreza.
11. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je u predmetnom postupku utvrdio sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje predmetne upravne stvari te je za svoju odluku naveo valjane razloge.
12. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 22. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
