Poslovni broj: Usž-1245/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Pauli Eškinja, odvjetnici u Biogradu na Moru, Dr. Franje Tuđmana 82, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/II, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2112/2025-6 od 2. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2112/2025-6 od 2. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/22-01/349, urbroj: 513-04-25-2 od 30. lipnja 2025. te je točkom II. odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 30. lipnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split, klasa: UP/I-410-23/22-32/22, urbroj: 513-07-17-01-22-06 od 6. lipnja 2022. kojim je utvrđeno da je tužitelj za razdoblje oporezivanja od 3. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., korištenjem poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona, ostvario primitke koji imaju obilježja nesamostalnog rada u iznosu od 223.400,00 kn te mu se na navedeni utvrđeni iznos obračunava porez na dohodak te doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Tužitelj podnosi žalbu protiv naznačene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud izveo zaključak da odnos tužitelja i tvrtke DM Consulting GmbH, Njemačka kao isplatitelja primitaka te poslovi koje je tužitelj obavljao za isplatitelja primitaka mogu ocijeniti kao obavljanje poslova s obilježjima nesamostalnog rada jer da je radi ispunjenih pretpostavki utvrđen kriterij financijske kontrole, budući da je porezni obveznik, ovdje tužitelj, zaprimao mjesečne uplate od isplatitelja u približno sličnim iznosima, a ovise o količini obavljenog posla. Međutim, tužitelj naglašava kako je sud u potpunosti zanemario odnosno uopće nije cijenio bitne činjenice na koje je tužitelj upirao u tužbi, a to su: 1. razlika usluga koje su tijekom promatranog razdoblja obavljali tužitelj i isplatitelj, 2. u odnosu na dugoročnu poslovnu suradnju te nedefinirano trajanje posla sud tijekom provedenog postupka nije utvrdio niti dao valjanu argumentaciju zbog čega bi na tržištu bilo neuobičajeno da se usluge održavanja računalnog sustava pružaju dugoročno ili pak da u toj vrsti usluge trajanje posla treba biti definirano ili vezano uz određeni projekt, 3. u odnosu na isplate u određenim vremenskim razmacima te sličnim iznosima sud na ovu okolnost također nije izveo niti jedan jedini dokaz te 4. u odnosu na rodbinsku (pravilno tazbinsku) povezanost s isplatiteljem sud je ovu činjenicu očito smatrao presudnom u utvrđivanju postojanja obilježja nesamostalnog rada, ali za isto ne daje nikakvo obrazloženje. Naime, ističe kako je bitno bilo utvrditi je li odnos tužitelj i isplatitelja isti onakav odnos kakav isplatitelj ima sa svojim zaposlenicima. Bez usporedbe i ocjene tog odnosa ne može se govoriti o nesamostalnom radu tužitelja, odnosno o korištenju poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona. Nadalje, navodi kako je sud u potpunosti zanemario čitav niz daljnjih činjenica koje očito ukazuju na situaciju samostalne djelatnosti koja se obavlja za vlastiti račun i na vlastitu odgovornost, a samo neke od njih su da tužitelj prilikom pružanja svojih usluga nije imao ograničenja za prenošenje posla trećim osobama, da nije imao ugovorenu zabranu tržišnog natjecanja, da nije vodio evidenciju o radnom vremenu, nije upućivan na službena putovanja, tužitelj je imao vlastita ulaganja u poslovanje i opremu, a tužitelj nije primao upute o radu niti isplatitelju davao izvješća o radu i slično. Posebno se skreće pozornost Sudu na neujednačeno postupanje poreznih tijela, pri čemu je tužitelj u tužbi naveo valjani primjer – T.D.APIS IT d.o.o. Ocijenivši ponašanje tužitelja na tržištu i pružanje usluga isplatitelju kao nesamostalan rad, sud je povrijedio odnosno pogrešno je primijenio čitav niz materijalnopravnih odredbi i to članka 12. OPZ-a, članka 27. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak i članka 32. Pravilnika o porezu na dohodak. Slijedom navedenog, predlaže poništiti prvostupanjsku presudu, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. i 39/26. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer je, prema podacima spisa predmeta, prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavka 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora.

6. Temeljem razmatranja svih okolnosti predmeta slučaja u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a, obzirom na utvrđeno činjenično stanje i pravilnu primjenu materijalnog prava, prvostupanjski sud je pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo kod tužitelja pokrenulo postupak utvrđivanja korištenja poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona temeljem odredbe članka 32.a Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 10/17. – 1/20. – dalje: Pravilnik), o čemu je 20. travnja 2022. sastavljen zapisnik kojim su utvrđene nezakonitosti.

8. Prvostupanjskom presudom detaljno je prikazano utvrđeno činjenično stanje, koje u cijelosti odgovara priloženoj dokumentaciji spisu predmeta, a iz čega u bitnome proizlazi da je tužitelj do 23. prosinca 2019. ostvarivao dohodak o nesamostalnog rada, a od 5. ožujka 2020. upisan u registar poreznih obveznika za djelatnost upravljanje računalnom opremom i sustavom te ostale djelatnosti - računalno programiranje, dodijeljen mu je PDV broj koji važi od 18. ožujka 2020. te je tijekom 2020. dostavio PDV obrasce i zbirne prijave za razdoblje od travnja do prosinca. Također, pregledom dokumentacije utvrđeno je da je tijekom 2020. godine tužitelj surađivao samo sa tvrtkom DM Consulting GmbH, a čije uplate na tužiteljev žiro-račun čine sto posto ukupnih primitaka tužitelja. Nadalje, predmetna tvrtka bavi se postavljanjem elektroinstalacija, telekomunikacija i sigurnosnih sustava te nakon što je ova tvrtka postavila sustave u tvrtci MERCK KGaA, Darmatadt, Njemačka radi održavanja tog sustava, angažiran je od strane tvrtke DM Consulting GmbH za obavljanje poslova kao što su briga o telefonskim brojevima, podešavanja postavki uredskih uređaja, aktivacija i deaktivacija Skype Phase s računa, ažuriranje baze podataka zaposlenika i slično. Tužitelj sa predmetnom tvrtkom DM Consulting GmbH nema potpisani ugovor, već je njihov poslovni odnos određen usmenim dogovorom, a predmetna tvrtka je isplate na tužiteljev žiro-račun vršila na mjesečnoj razini i u približno istim iznosima. Dakle, utvrđeno je da tužitelj kroz paušalni obrt kontinuirano obavljao djelatnost upravljanja računalnom opremom za jedinog isplatitelja primitka, rodbinski povezanog DM Consulting GmbH, kroz zastupnika društva. Nadalje, utvrđeno je da tužitelj nema internetsku stranicu, nema sustav oglašavanja, a poslovne partnere, kako navodi, pronalazi preko poznanstava ili preporuka.

9. Prvostupanjski sud pravilno se poziva na odredbu članka 12.a Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16. – 42/20.) kojim je u stavku 11. propisano da je porezni obveznik koji ostvaruje porezne pogodnosti koristeći porezni sustav kroz organizacijske oblike koji su oporezivi nižim propisanim poreznim stopama, a koji nisu bili namijenjeni za određenu skupinu poreznih obveznika, smatrat će se da koristi porezne pogodnosti protivno svrsi zakona, a osobito u slučaju kada, pod točkom 1., isplatitelj primitka za posao koji ima obilježja nesamostalnog rada ugovara s poreznim obveznikom druge načine za obavljanje posla ili koristi organizacijske oblike koji su oporezivi nižim poreznim stopama.

10. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je tužitelj kao paušalni obrtnik za jednog isplatitelja, radi smanjenja porezne obveze, koristeći porezne pogodnosti protivno svrsi zakona iz članka 12.a Općeg poreznog zakona, u razdoblju 2020. godine poslove obavljao za poslodavca DM Consulting GmbH na način da obavljanje tih poslova ima obilježje nesamostalnog rada, a što proizlazi iz činjenice da je između tužitelja i navedene tvrtke uspostavljena poslovna suradnja na dugo, neograničeno vrijeme, koji poslodavac (isplatitelj primitaka) ima potrebu za radom tužitelja čija je radna zadaća bila da nakon što su postavljeni sustavi od strane poslodavca kao IT stručnjak iste sustave održava. Nadalje, tužitelj je svoje poslovanje vezao isključivo za jednog poslovnog partnera – sa navedenom tvrtkom, a koja mu je u cijelosti isplaćivala sve njegove primitke na žiro-račun, u približno istim mjesečnim iznosima te je utvrđeno da se na tržištu tužitelj ne ponaša kao poduzetnik.

11. Nadalje, i tuženik je u osporenom rješenju analizirao u svim segmentima ostvarene primitke, a koje je pravilno prosudio prema kriterijima oporezivanja dohotka, jer su utvrđena obilježja triju kriterija i to kontrole ponašanja (očitovanje kroz pravo poslodavca da usmjerava i kontrolira rad posloprimca), financijske kontrole (ogledane kroz pravo poslodavca da usmjerava ili kontrolira financijske i poslovne aspekte posloprimčevog rada) te odnosa stranaka koji predstavlja vrlo široko definiran kriterij koji obuhvaća činjenice koje pokazuju vrstu odnosa među strankama.

12. Nije osnovan prigovor tužitelja na neujednačeno postupanje poreznih tijela, pri čemu tužitelj upire na primjer TD APIS ITD d.o.o., obzirom da se u navedenom primjeru radi o bitno drugačijem utvrđenom činjeničnom stanju te drugačijem načinu poslovanja naznačene tvrtke.

13. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja tako i s osnove primjene mjerodavnog prava pa je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a trebalo žalbu odbiti i potvrditi osporavanu prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković