1

Poslovni broj: 15 Gž-137/2022-2

 

                                    

      REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

                STALNA SLUŽBA U POŽEGI

        Sv. Florijana 2, Požega

 

 

Poslovni broj: 15 Gž-137/2022-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Branke Ribičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. L. iz K., Č., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika E. osiguranje d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u O. društvu G. & P. iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2375/17-66 od 17. siječnja 2022., dana 14. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2375/17-66 od 17. siječnja 2022. u dijelu stavka I. izreke u kojem je odlučeno o glavnoj stvari i kojim je tužitelju dosuđen iznos naknade štete od 44.760,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 19. svibnja 2017. godine do isplate.

 

II. Žalbe tužitelja i tuženika se djelomično uvažavaju te se preinačava odluka o naknadi parničnog troška sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 2375/17-66 od 17. siječnja 2022. u stavcima I. i II. izreke i sudi:

 

" Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime troška parničnog postupka iznos od 2.868,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 17. siječnja 2022. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8 . Zakona o obveznim odnosima. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, kao neosnovanim, tužitelj se odbija."

 

 

III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

I  Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 44.760,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2017. godine do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 17.546,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose kako slijedi:  - na iznos od 798,00 kuna od 19. kolovoza 2017. godine do isplate, - na iznos od 2.200,00 kuna od 29. svibnja 2018. godine do isplate,  - na iznos od 14.548,00 kuna od 17. siječnja 2022. godine do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.010,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, kao i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

 

2. Tužitelj žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u dijelu odluke o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se u tom dijelu ista preinači u smislu žalbenih navoda.

 

3. Tuženik žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Sadržajno žalbom se napada prvostupanjska presuda zbog pogrešne odluke o prigovoru zastare na dio tužbenog zahtjeva kojim je isti povećan na glavnoj raspravi, previsoko dosuđenog iznosa naknade štete za pretrpljene bolove i neosnovano dosuđenog iznosa za naknadu meterijalne štete za stvari  uništene u  prometnoj nesreći, kao što se pobija odluka o naknadi parničnih troškova.

 

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode istaknute u žalbi tuženika te predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

5. Žalba tuženika u odnosu na pobijanu odluku o glavnoj stvari nije osnovana,  dok su žalbe stranaka djelomično osnovane u pogledu rješenja o naknadi parničnih troškova sadržanog u prvostupanjskoj presudi.

 

6. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) na koji se žalbama ukazuje, budući je pobijana presuda jasna i razumljiva, može se ispitati i sud za svoje stajalište daje valjane i detaljne razloge, s tim što u biti stranke prilikom isticanja ove bitne postupovne povrede zakona, stvarno opisuju i povezuju istu bitnu povredu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava. Ispitujući nadalje pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći  po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku  ZPP-a na bitne povrede odredaba parničnog postupka,  ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka  354. stavka 2.  točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14.  ZPP-a.

7. Tuženik svojom žalbom nije osporavao utvrđeno činjenično stanje, dok u tužiteljevoj žalbi, iako je taj zakonski žalbeni razlog naznačen, u stvari se činjenice koje je prvostupanjski sud utvrdio povezuju s pogrešnom primjenom materijalnog prava prilikom odlučivanja o naknadi parničnih troškova, tako da žalba tužitelja nije utvrđena osnovanom ni iz tog zakonskog žalbenog razloga, s obzirom da je drugostupanjski sud, analizom pobijane presude i postupka koji je prethodio donošenju iste utvrdio da su sve bitne činjenice pravilno i potpuno utvrđene.

8. Žalba tuženika u dijelu u kojem ponavlja u tijeku postupka isticani prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva u kojem je zahtjev za naknadu neimovinske štete povećan 17. lipnja 2020., po mišljenju suda drugog stupnja nije osnovana. Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke o tom spornom pitanju iznio pravno stajalište koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da je taj dio žalbe tuženika odbijen kao neosnovan. Naime, do povećanja visine tužbenog zahtjeva došlo je nakon što je Građanski odjel Vrhovnog suda RH 15. lipnja 2020. izmijenio orijentacijske kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, na način da su dosadašnji iznosi povećani za 50%, uz primjenu istih na sve parnične postupke u tijeku. Prethodno je tužitelj u tijeku postupka smanjio visinu tužbenog zahtjeva, s tim što je povišenjem tužbenog zahtjeva isti ipak tražio manji iznos naknade štete nego što je prvobitno postavio zahtjev u tužbi na iznos 60.800,00 kn, a osim toga i povećani tužbeni zahtjev je nakon provedenog kombiniranog sudskog vještačenja, preciziran i smanjen na iznos naknade štete koliki je i dosuđen tužitelju, pa zbog svega toga sud drugog stupnja smatra da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je dozvolio navedenu preinaku tužbenog zahtjeva povećanjem istog, a također je pravilna odluka suda da je i prigovor zastare za taj povećani iznos naknade neimovinske štete neosnovan. Postavljanjem tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete za povredu prava osobnosti u smislu prava na psihičko i fizičko zdravlje, došlo je do prekida tijeka zastare, a za visinu štete za pojedine vidove neimovinske štete tužitelj je saznao tek donošenjem novih Okvirnih mjerila po Vrhovnom sudu RH, tako da mu zastara za te vidove štete, po njihovoj visini, prije njegovog saznanja za  istu, nije ni mogla početi teći prije donošenja novih mjerila, zbog čega nije došlo do nastupa zastare za povećani tužbeni zahtjev, pa je i podnesena žalba tuženika iz naprijed navedenih razloga neosnovana.

8.1. U nastavku žalbe tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja odluke o visini naknade štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, pri čemu priznaje da bi adekvatna novčana naknada za taj vid štete bio iznos od 15.000,00 kn, a ne 20.000,00 kn, kako je to ocijenio prvostupanjski sud. Prvostupanjski sud je utvrdio da je u prometnoj nesreći, za koju je bio odgovoran osiguranik tuženika, tužitelj povrijeđen kao putnik na suvozačkom sjedalu u osobnom vozilu na koje je u bočnu desnu stranu naletjelo vatrogasno vozilo. Tužitelj je tom prilikom zadobio slijedeće ozljede: natučenje glave, natučenje mozga (žarište nagnječenja sljepoočno lijevo i difuzni otok mozgovine praćeni privremenim gubitkom svijesti s gubitkom zjeničnih reakcija), prijelom desne ključne kosti, prijelom 2. i 3. desnog rebra, nagnječenje desnog plućnog krila uz  prodor zraka u desno prsište. Po završetku liječenja kod tužitelja su utvrđeni hipertrofija desnog deltoidusa, palpacijska bolnost i naglašenost desnog AC zgloba, manja bolnost desnog prsišta, auskultacijski oslabljen šum disanja i krepitacije desno bazalno, te umanjena pokretljivost desnog ramena blažeg stupnja. Provedenim medicinskim vještačenjem, iz nalaza i mišljenja liječničkih vještaka utvrđeno je da je tužitelj od tih ozljeda trpio bolove jakog stupnja 2 dana, srednjeg stupnja 30 dana i bolove slabijeg intenziteta 6 tjedana kumulativno.

8.2. Sud drugog stupnja je mišljenja da je prvostupanjski sud, na naprijed utvrđene činjenice, pravilno primijenio okvirna mjerila pri izračunu novčane naknade zbog pretrpljenih bolova, te dosudio tužitelju naknadu u nešto većem, zaokruženom iznosu, u odnosu na iznos koji se dobije matematičkim izračunom primjenom okvirnih mjerila. Takvo odlučivanje suda o visini naknade za taj vid neimovinske štete je u skladu sa sudskom praksom koja pri odlučivanju o visini adekvatne novčane naknade vodi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, s tim što je potrebno istaći i da iznos koji je prvostupanjski sud dosudio tužitelju kao satisfakciju za pretrpljene bolove nije identičan utvrđenom iznosu od 20.000,00 kn, jer je tužitelj ukupno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio za pet tisuća kuna manji iznos od onog koji je sud utvrdio da bi bio iznos ukupne naknade neimovinske štete.   Zbog navedenog drugostupanjski sud nalazi i taj dio žalbe tuženika neosnovanim, pa je prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena.

8.3. Također je istu odluku ovaj sud donio i u odnosu na dio pobijane presude i žalbe koji se odnosi na naknadu imovinske štete, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio iz iskaza tužitelja i svjedoka N. i A. B. da je tužitelju u prometnoj nesreći i prilikom pružanja medicinske pomoći došlo da oštećenja, odnosno uništenja naočala, mobilnog telefonskog aparata i odjeće i obuće. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao visinu, odnosno vrijednost tih stvari, jer je tužitelj dostavio potvrdu specijalizirane trgovine sa cijenom dioptrijskih naočala koje je nosio, te je naveo model mobitela i vrijeme kupnje istoga, na osnovu čega je sud mogao zaključiti kolika je novčana vrijednost tih stvari, dok je za uništenu odjeću i tenisice, prvostupanjski sud primijenio slobodnu ocjenu dokaza uz pravilo o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, prihvaćanjem kao osnovanima zatražene novčane iznose na ime imovinske štete, tako da je neosnovan žalbeni navod tuženika da je pri tome počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, pošto takovim odlučivanjem suda nije došlo do toga da bi donesena presuda bila nezakonita. Dio pobijane presude kojim je odlučeno o naknadi imovinske štete za naknadu za tuđu pomoć i njegu nije bio pobijan žalbom.

9. Odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv odluke o naknadi parničnih troškova sud drugog stupnja nalazi da su iste djelomično osnovane zbog čega je odluka prvostupanjskog suda djelomično preinačena.

9.1. Žalba tužitelja je utvrđena osnovanom u dijelu u kojem se ističe pogrešna primjena materijalnog prava prilikom odlučivanja o naknadi troška zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude, na koje je punomoćnik tužitelja pristupio, a budući je sudska praksa zauzela jedinstveno stajalište da se taj trošak smatra i priznaje se potrebnim troškom postupka, drugostupanjski sud je trošak pristupa na to ročište dosudio tužitelju, a također i dio troška koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku na ročištu od 13. studenog 2020. na kojem je dopunski saslušan medicinski vještak po zahtjevu tužitelja i u odnosu na dio njegovog tužbenog zahtjeva u vezi povrede čeljusti i zubi, koji je utvrđen neosnovanim, iz razloga što se, kako se to osnovano ističe u žalbi, na tom ročištu za glavnu raspravu raspravljalo i o drugim procesnim pitanjima kao što je preinaka tužbenog zahtjeva i odlučivanje o izvođenju dokaza pred zamolbenim sudom, tako da je u pogledu naknade troška za to ročište pogrešnom primjenom odredbe članka 156. stavak 1. ZPP-a isti dosuđen tuženiku, a to jer se ne može tvrditi da je po sadržaju zapisnika o glavnoj raspravi, cijelo ročište bilo nepotrebno, odnosno da je trošak za to ročište neosnovano  prouzrokovao  tužitelj. U vezi tog ročišta i odluke prvostupanjskog suda da trošak pristupa sudskog vještaka na to ročište ne prizna tužitelju kao opravdan i potreban trošak, sud drugog stupnja smatra da je ta odluka pravilna, a u vezi naprijed iznesenog, pa je u tom dijelu žalba tužitelja utvrđena neosnovanom. Nadalje je utvrđeno da je prvostupanjski sud neosnovano odbio priznati dio zatraženog troška tužitelja koji se odnosi na plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u dijelu koji prelazi iznos sudske pristojbe plaćene na presudu, koja je izračunata prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu koji je smanjen u odnosu na prvobitni tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj je platio sudsku pristojbu na tužbu, kada je podnio istu sudu kada je i nastala njegova obveza na plaćanje pristojbe, čija visina je određena prema vrijednosti predmeta spora, sve u skladu s odredbom članka 4. Zakona o sudskim pristojbama ( NN br.118/18, dalje u tekstu ZSP) i odredbom Tbr. 1. tada važeće Tarife sudskih pristojbi, dok je po pozivu suda pristojbu na presudu platio u manjem iznosu, a prema odredbi članka 26. stavak 2. ZSP, s obzirom da je tijekom postupka došlo da smanjenja vrijednosti predmeta spora. Dakle, tužitelj je platio sudsku pristojbu u skladu sa zakonskim odredbama i sud , stoga, nije mogao odbiti dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu plaćene sudske pristojbe na tužbu, jer je o ukupnim troškovima postupka odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a navodeći da sve opravdane parnične troškove dosuđuje tužitelju. Pri donošenju te odluke ipak je osnovano na temelju odredbe članka 155. ZPP-a odbijen dio zahtjeva za naknadu parničnih troškova koji se odnose na plaćene iznose dopunskog vještačenja medicinskog vještaka D. M., što je već naprijed izneseno i trošak medicinskog vještačenja po vještaku stomatologu, a to s obzirom da je iz istih vještačenja utvrđeno da povreda tužiteljeve čeljusti nije nastala u prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika, tako da su ti troškovi postupka nastali krivnjom samog tužitelja i ne mogu se staviti na teret tuženiku. Također nije utvrđen potrebnim za vođenje postupka niti podnesak tužitelja od 30. svibnja 2018. kojim je isti dostavio dokaz o plaćenom predujmu za sudsko vještačenje, jer se prema sudskoj praksi taj trošak ne može staviti na teret tuženiku, pošto sud može i na drugi način, provjerom u računovodstvu, utvrditi da li je predujam za sudsko vještačenje plaćen u roku koji je određen.

9.2. S obzirom na sve naprijed izneseno, drugostupanjski sud je preinačenjem pobijane odluke o parničnim troškovima dosudio tužitelju i daljnje iznose troška za pristup ročištima od 13. studenog 2020. i ročištu za objavu presude u iznosu od 1.875,00 kn, kao i razliku plaćene sudske pristojbe u iznosu od 160,00 kn, tako da je tužitelju ukupno dosuđen iznos troškova postupka od 21.616,00 kuna, odnosno preračunato 2.868,94 eura, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova isti odbijen.

10. Razmatrajući žalbu tuženika kojom se pobija rješenje o troškovima postupka sadržanoj u pobijanoj presudi drugostupanjski sud je utvrdio da je ista djelomično osnovana, jer je sud prvog stupnja pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelju dosudio zatezne kamate  na iznos sudske pristojbe na tužbu i plaćeni predujam za sudsko vještačenje tekuće od dana plaćanja istih troškova. Takova odluka je neosnovana jer naknada parničnih troškova se određuje odlukom suda i tek tada nastaje i dospijeva obveza tuženika na plaćanje tih troškova tužitelju, pa zatezne kamate na parnične troškove ne mogu početi teći prije nastanka same te obveze na plaćanje istih troškova. Zbog toga je ovaj sud odlučio preinačiti taj pobijani dio odluke o naknadi parničnih troškova, na način da su zatezne kamate na ukupno dosuđeni iznos parničnih troškova određene s početkom tijeka od donošenja prvostupanjske presude, kako je prvostupanjski sud i odlučio za ostale dosuđene troškove postupka.

10.1. Dio žalbe tuženika koji se odnosi na primjenu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, uz obrazloženje da je zbog povlačenja dijela tužbenog zahtjeva trebalo o troškovima postupka odlučivati srazmjerno uspjehu stranaka u sporu, odnosno na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim. Naime, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja je usvojen u cijelosti, a u odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a se izričito  navodi da se omjer uspjeha stranaka u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, prema kojem je tužitelj i uspio u cijelosti u ovom sporu. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je povučen, što se inače za taj dio smatra neuspjehom tužitelja u postupku, u konkretnom slučaju nije bilo osnove da se tuženiku priznaju i dosude troškovi postupka, jer su troškovi punomoćnika stranaka prema odredbama o naknadi za rad odvjetnika u odvjetničkoj tarifi po visini identični i za prvobitno postavljeni zahtjev za naknadu štete i za konačno postavljeni zahtjev, tako da smanjenjem tužbenog zahtjeva tuženiku nisu prouzrokovani nikakvi posebni troškovi. 

11. Na temelju odredbe članka 166. stavak 1. i 2. ZPP-a  drugostupanjski sud je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, jer isti sa žalbom u odnosu na glavnu stvar nije uspio, a  obje stranke su sa žalbama u odnosu na odluku suda o naknadi parničnih troškova, djelomično uspjele u podjednakim omjerima, pa je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu tih troškova. Tužitelju također nije dosuđen ni zatraženi trošak za podneseni odgovor na žalbu, jer je taj podnesak ocijenjen na temelju odredbe članka 155. ZPP-a, kao nepotreban za vođenje postupka, odnosno donošenje drugostupanjske odluke.

12. Zbog svega naprijed iznesenog ovaj sud je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova, odlučio kao u izreci ove presude.

 

U Požegi, 14. veljače 2024.

 

 

 

                                                                                                                                            Predsjednik vijeća

             

                                                                                                                                            Branimir Miljević